Sajam knjige u Istri

Okrugli stol o Bogdanu Bogdanoviću u Puli: Ukleti neimar i dalje živi

Davor Mandić

Foto Manuel Angelini

Foto Manuel Angelini

Od Bogdanovića se može štošta naučiti, pa i to kako se »šiftati« između niza avatara, od pisca do šarmera - rekao je Idis Turato



Glavna tema ovogodišnjeg, 25. pulskog Sajma knjige, raspliće se pod jasnim jezičnim kalamburom »Gradovi u tijeku«, pri čemu je grad sa svojim suvremenim izrazima, dakako, u fokusu raznih tipova programa: od izložaba, preko predstavljanja knjiga do panel-rasprava. Jedna od potonjih bila je naslovljena »Gradovi ukletog neimara«, što je malo informiranijima bio jasan signal za njenu glavnu temu, ili posvetu velikom srpskom arhitektu, piscu, disidentu Bogdanu Bogdanoviću, autoru monumentalnih spomenika diljem bivše Jugoslavije, koji su promijenili percepciju i koncepciju spomeničke arhitekture ovih prostora.


No sajamski je okrugli stol, inače fantastično posjećen unatoč ranopopodnevnom terminu, otkrio Bogdana Bogdanovića i širem auditoriju ne samo kao autora jasenovačkog Kamenog cvijeta, kruševačkog Slobodišta, mostarskog Partizanskog groblja, vukovarskog Dudika… već i kao ludičkoga pisca, ideologa protumiloševićevskog otpora, crtača…


Zvijezda panelne rasprave bila je intelektualka i političarka Latinka Perović, čije su iskaze pratili koncentrirani mukovi pa frenetični aplauzi, i koja je za Bogdanovića odmah na početku utvrdila da je bio stvaralac polimorfnog djela, profesor, povjesničar, tvorac arhitektonske škole koja danas postoji samo u sjećanju. Bogdanović je, prema Perović, osvijetlio genezu raspada bišve države. Rođen u Beogradu 1922., u gradu koji se počeo razvijati tek kao prijestolnica od 1918., u obitelji visokoobrazovanih roditelja, odrastao u krugu nadrealista, postao je predstavnik liberalnog srpskog građanstva i njegova vertikala, stvorivši iznimno značajno djelo.


Izbjeglica i disident




Kustos Leopoldovog muzeja u Beču Ivan Ristić, koji je prema građi iz ostavštine Bogdana Bogdanovića u Bečkom centru za arhitekturu radio na izložbi o Bogdanoviću kao »ukletom neimaru«, objasnio je okolnosti Bogdanovićeva disidentstva. Godine 1993. Bogdanović je iz Beograda prešao u Beč, kao »izbjeglica i disident« i »žestoki oponent Miloševićeva režima«. U Beču je percepcija o Bogdanoviću išla zapravo od političkoga, angažiranog pisca, pa tek onda prema arhitekturi. Beč ga je u tom kontekstu »otkrio« tek dvijetisućitih.


– Dvije godine obrađivao sam tisuće njegovih crteža, što me ohrabrilo da i sam počnem crtati. Taj fundus je sada u Bečkom centru za arhitekturu jedan od najtraženijih, a čuvaju se tamo razni drugi radovi slavnih arhitekata – rekao je Ristić.


Iskazi o Bogdanovićevoj poetici često su u fokusu imali njegov afirmativan odnos prema ornamentu, za koji je više puta utvrđeno da nije samo ukras, već je, kako je to formulirao riječki arhitekt Idis Turato, suprotnost minimalizmu, koji je za njega izraz nedonošenja odluka.


– Biti arhitekt znači miriti nepomirljive stvari i zato mi je super biti arhitekt. Svatko može biti minimalist, a od Bogdanovića se može štošta naučiti, pa i to kako se »šiftati« između niza avatara, od pisca do šarmera. Što se spomenika tiče, nitko se tada nije htio baviti njima, pa je on jednostavno došao i rekao: »Eto me, tu sam« – istaknuo je Turato.


Gradorušitelji i gradomrzitelji


I za povjesničarku i teoretičarku umjetnosti Leonidu Kovač, Bogdanović je bio važan u formativnim godinama, u kojima je cijenila ludički element u njegovim tekstovima. Puno je Bogdanović pisao o gradu i njegovoj poziciji posrednika između čovjeka i svemirske praznine. Latinka Perović pak je podsjetila na Bogdanovićeve apokaliptične tekstove o uništavanju grada iz ranih dvijetisućitih, koji su tada nekima možda zvučali pretjerano, no da je Bogdanović »suvremenik današnjih promjena u Beogradu, tog uništavanja sjećanja, onda bi se njegova apokaliptičnost iz tih tekstova pokazala ispravna«.


I Ristić se podsjetio Bogdanovićevih tvrdnji o gradoljublju i gradoomrazi i idejama na koje su se njegovi studenti smijuljili, no onda su u ritualima ubijanja u posljednjem balkanskom ratu ubijani i gradovi. »Gradorušitelji i gradomrzitelji su tu među nama«, govorio je Bogdanović.


Pitanje moderatora okruglog stola Aljoše Pužara o tome trebaju li nam spomenici i kakvi, naišlo je na plodno tlo u govornika. Turato je rekao da se ljudi boje spomenika, ali da je to dobro, jer ih podsjećaju koliko su mali. Za Ristića spomenik je tu da obilježi, a problematika je to što oni zapravo skrivaju ono što se dogodilo, jer ih ljudi izbjegavaju. Bogdanović je pak razvio drugi model; spomenike koji žive, na kojima se djeca igraju, pa čak i začinju. Perović je rekla da bi se Bogdanović svaki put onesvijestio kad bi išao u Jasenovac. Spomenik u Jasenovcu je spomenik pomirenja, ali tko je čovjek, ili tko je Bogdanović da prašta. To je bilo pitanje za ovog intelektualca koji se nije libio ozbiljnog društvenog angažmana.


– On se i prilagođavao i bunio, ali je jasno povukao crtu preko koje nije htio prijeći, pa je tada postao ugrožen i njegov egzil nije slučajan – rekla je Perović, podsjetivši auditorij i na Bogdanovićevu misao o njegovu nasljeđu.


– Kad su ga pitali što misli da će biti s njegovom ostavštinom, on je rekao da će sve to otići u prah, kao i sve ostalo. Ali nije sasvim prhnula ta ostavština; i vi u Puli ste to pokazali. A tu su i tragovi moje lične nade i mojeg ličnog angažmana – zaključila je Perović i dobila stajaće ovacije pulskog auditorija.