U 91. godini

ODLAZAK VELIKANA Umro književni povjesničar i teoretičar Stanko Lasić

Hina

Stanko Lasić

Stanko Lasić

Bavio se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti te je 1970. objavio knjigu »Sukob na književnoj ljevici 1928–1952«



Književni teoretičar i povjesničar Stanko Lasić umro je u četvrtak navečer u Parizu u 91. godini, doznaje se od obitelji.


Stanko Lasić rodio se 25. svibnja 1927. u Karlovcu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij jugoslavistike i filozofije završio je 1953. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao disertacijom o M. Cihlaru Nehajevu.


Na tome je fakultetu od 1955. do 1976. predavao noviju hrvatsku književnost, zatim je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj, a od 1978. do umirovljenja 1995. profesor na Sveučilištu u Amsterdamu.




Uređivao je časopise »Croatica« (1970.–1977.) i »Književna smotra« (1971.–1975). Bio je pisac velike erudicije, predstavnik tzv. ontološkoga strukturalizma, spoja Hegelove filozofije, francuskog egzistencijalizma i strukturalističke metode.


Objavio je više knjiga s područja književne teorije (»Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize«, 1973; »Problemi narativne strukture: prilog tipologiji narativne sintagmatike«, 1977; »Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam«, 1994). S područja povijesti hrvatske književnosti napisao je studiju »Roman Šenoina doba /1863–1881/« (Rad JAZU, 1965.), monografiju »Književni počeci Marije Jurić Zagorke /1873–1910/» (1986).


Bavio se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti te je 1970. objavio knjigu »Sukob na književnoj ljevici 1928–1952«.


Poseban dio njegova opusa čine knjige posvećene djelu i životu Miroslava Krleže. Proučavajući Krležu ostvario je najslojevitiji opus o jednome piscu u hrvatskoj književnoj znanosti. Godine 1974. objavio je djelo »Struktura Krležinih ‘Zastava’«, a nakon toga slijede »Krleža: kronologija života i rada«, 1982., »Mladi Krleža i njegovi kritičari: /1914–1924/«, 1987., »Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I–VI, 1989–93.«, u kojoj je analizirao kritičku recepciju Krležina djela te kontekst u kojem je ono nastalo.


Uz to objavio je i opsežne »Autobiografske zapise» (2000.) te knjigu o piscima i knjigama što su utjecali na njegovo formiranje »Iz moje lektire: portreti« (2001.).Godine 2000. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Dobitnik je i godišnje Nagrade Vladimir Nazor za književnost 1970., Nagrade grada Karlovca 2014. te nagrade »Antun Barac« – za književnu znanost; na IV hrvatskom slavističkom kongresu, 2006.


Od 1990. bio je dopisni član Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.