Pisaći stroj marke Olivetti, na kojem je Cormac McCarthy napisao sva svoja djela, među kojima su i »Nema zemlje za starce« i »Cesta«, prije tri godine našao se na dražbi u New Yorku. McCarthy bi možda i dalje pisao na tom stroju da ga prijatelj nije nagovorio na doniranje za dražbu, i to time što mu je kupio novi Olivettijev stroj. Ovaj poznati američki pisac 1963. godine dao je pedeset dolara za rabljeni pisaći stroj Olivetti Lettera 32 u jednoj zalagaonici u Tennesseeju. Stroj ga je desetljećima vjerno služio, a cijelo to vrijeme nije bio servisiran ni čišćen, osim što je prašina otpuhnuta iz njega crijevom za zrak na benzinskoj postaji. 

    Cormac McCarthy, rođen 1933. godine, izjavio je da je na tom pisaćem stroju otipkao svaku knjigu koju je ikad napisao, uključujući i tri koje nisu objavljene. Računajući i sve skice i korespondenciju, izračunao je da je to oko pet milijuna riječi za 50 godina. McCarthyjev stroj je na dražbi postigao cijenu od 254.500 dolara. Pisaći strojevi poznatih pisaca i inače znaju na dražbama postići visoke cijene. Na primjer, pozlaćeni stroj na kojem je Ian Fleming tipkao svoje romane o Jamesu Bondu na dražbi je prodan za 50.000 dolara, a kupac je bio glumac Pierce Brosnan. Neki književnici starije generacije ni u digitalnoj eri ne odriču se tako lako pisaćeg stroja. Za većinu onih kojima je pisanje sastavni dio svakodnevice, život je danas nezamisliv bez kompjutora. Zbog njih su i novinske redakcije u današnje vrijeme mnogo tiše nego nekad, kad je neizostavni dio šarma novinarskog posla bilo i glasno udaranje po tipkama pisaćih strojeva. Buka je bila velika, sjećaju se stariji kolege novinari, ali na neki način kreativna i inspirativna. Neki novinari bili su toliko navikli na pisaće mašine da su i po tipkovnici računala nastavili žestoko lupati. Bez glasnog kucanja kao da je i tekstove bilo teže stvarati. 

    Dok su pisaće mašine za mnoge samo relikt prošlosti, ima i onih koji se zalažu za povratak pisaćih strojeva. Ovih dana na stranicama britanskog The Telegrapha objavljen je polemički članak u stilu »za« i »protiv« pisaćih mašina.   

Boemski dodatak

Tretirajući pisaći stroj kao posljednji boemski »modni« dodatak, autor teksta smatra da slavljenje starih načina pisanja i čitanja nije zdravo, te objašnjava zašto je ovaj novi interes za pisaći stroj zabrinjavajući. Jedan od razloga je opasnost od idealizacije, jer se kucanje po tipkama pisaćeg stroja može shvatiti kao znak virtuoznog pisanja, pa bi netko mogao umisliti da može postati kao Cormac McCarthy. 

    Povratak pisaćim mašinama tumači se i kao neka vrsta retromanije, što se najviše povezuje s hipsterima – predstavnicima mladenačke supkulture koja se pojavila u devedesetim godinama. Kako navodi En Khong u The Telegraphu, hipsteri pokazuju interes za arhaičnu tehnologiju. Postoje i blogeri koji skeniraju svoje tekstove pisane pisaćim strojem i onda ih stavljaju online. U tom smislu vraćanje pisaćim strojevima Khong naziva kulturnom dekadencijom. Takvu tvrdnju tumači time što se književno iskustvo, odnosno način na koji pišemo i čitamo, razvija u zadanom kontekstu. To znači da nam trebaju nove forme, a ne kolaž starih utjecaja. En Khong smatra da moramo njegovati književnu kulturu sukladnu našem vremenu. 

    Dok je digitalna revolucija, drži Khong, donijela brojne mogućnosti i prednosti, čini se da se u posljednje vrijeme neki žele vratiti u prošlost. S druge strane, statistike pokazuju da se digitalnim čitanjem narušava privatnost čitanja, suzuje književni ukus i komercijalno utječe na čitatelje. O tome je u The Wall Street Journalu objavljen članak Alexandre Alter pod naslovom »Tvoja E-knjiga čita tebe«. Dobitnik Pulitzerove nagrade Richard Russo najavio je da njegovo posljednje djelo, »Interventions«, neće biti dostupno za elektroničku prodaju, kako bi time odao počast iskustvu tiskanog izdanja. En Khong zaključuje svoj članak konstatacijom da bi Russo o takvoj odluci iznova trebao ozbiljno razmisliti. 

   Olakšanje

    Za razliku od En Khong, autorica Jessie Schiewe, koja ne podržava Facebook, Twitter, Google+, iPad i digitalne knjige, ali je zahvalna na e-mailu i WWW-u, u svom tekstu postavlja pitanje: »Je li vrijeme za renesansu pisaćih mašina?« Ona počinje svoj članak prisjećanjem na prodavaonice pisaćih strojeva koje su tijekom 1990-ih prestale s radom. U preživjeloj prodavaonici Berkeley Typewriter preostao je samo jedan tehničar koji zna popravljati pisaće strojeve. On nikad nije naučio pisati na računalu i bojao se da će se interes za pisaće strojeve posve ugasiti. Pokazalo se da nije bio u pravu, jer su se posljednjih nekoliko godina prodaja i popravci pisaćih mašina u toj prodavaonici povećali. Nije kao u zlatnim vremenima, ali je dovoljno. U prodaji su marke Royal, Remington, Underwood, Smith-Corona, Olivetti, Corona, Adler i Oliver. Stari pisaći strojevi kupuju se za rođendane, godišnjice i u ljubavnim prigodama, jer za njih je potrebno biti malo romantičan – objašnjava prodavač i dodaje: »Oni mogu pružiti olakšanje od kompjutora i interneta. Traže se pisaće mašine koje su stare, jedinstvene i lijepe. Kupce privlači zvuk kucanja. Neki dolaze zbog popravka svojih strojeva, a neki jer su nostalgični. Zanimljivo je da među našim novim kupcima prevladavaju oni koji imaju 20-ak godina. Uglavnom su to hipsteri.« 

    Interesantno je da su Twitter i Facebook pomogli u ponovnom buđenju zanimanja za pisaće strojeve, jer njihovi obožavatelji koriste internet kako bi došli do šire publike. Pisaće mašine postale su i inspiracija kreativcima, koji od starih tipki i drugih dijelova stroja izrađuju nakit. Podsjetimo da se ovome trendu prošle godine pridružio i riječki Muzej informatike Peek&Poke, koji je organizirao edukativno-zabavno natjecanje u tipkanju za žene pod nazivom »Typewriter Borosana Competition«. U čast svim daktilografkinjama, ekipa iz Peek&Pokea prisjetila se vremena u kojem su se daktilografi najozbiljnije natjecali u korištenju pisaće mašine.   

Pobjeda računala

    Krajem travnja 2011. zatvorena je zadnja tvornica pisaćih strojeva u svijetu. Tvrtka Godrej and Boyce zatvorila je tada svoju tvornicu pisaćih strojeva u indijskom gradu Mumbaiju. Glavni upravitelj tvrtke Milind Duke kao razlog zatvaranja naveo je vrlo mali broj narudžbi za nove strojeve. Godrej and Boyce bila je zadnja tvornica na svijetu koja je proizvodila pisaće strojeve. Podsjetimo da je pisaći stroj izmislio Henry Mill davne 1714. godine, ali je njihova masovna proizvodnja počela tek 1868. kada je Christopher Latham Soles patentirao taj uređaj u SAD-u. Zlatno doba pisaćeg stroja bile su pedesete godine kada ih je najviše proizvedeno. Poznati proizvođač pisaćih strojeva Smith-Corona je u zadnjem kvartalu 1953. proizveo 12 milijuna strojeva. Do pojave osobnog računala, pisaći stroj bio je esencijalni uredski alat, ali je bitku s računalima gubio velikom brzinom. Unatoč računalnoj revoluciji, tijekom 2009. prodano je 400.000 pisaćih strojeva. Indija je tvrdoglavo održavala proizvodnju pisaćih strojeva, ali su osobna računala ipak na kraju odnijela pobjedu. 

    Ima li, stoga, smisla vraćati se pisaćim mašinama? Vjerojatno ne u smislu masovne uporabe. Ali, ako nas kucanje pisaćeg stroja smiruje i djeluje poticajno na pisanje, zašto ne? Možda samo za zabavu ili zato jer smo nostalgično raspoloženi. Tko zna, moguće je da će se pojaviti i obožavatelji pisanja perom i tintom. I danas ima pisaca koji daju prednost starinskom načinu pisanja, makar u fazi skiciranja. Ima i onih koji pišu u bilježnicu, i to olovkom. Riječ je o nekoj drugoj vrsti koncentracije i kreativnog procesa stvaranja teksta. Ima nešto i u zvuku uvlačenja papira u pisaći stroj, mijenjaju trake, udarcima u tipke i otiskivanju slova u papirnatu bjelinu. Sve to nestalo je s pojavom kompjutora. No, nikad se ne zna, možda će i oni u budućnosti dobiti zamjenu i postati »arhaična tehnologija«.