Nina Bunjevac je kanadska strip autorica srpskih korijena i svjetske klase. Njezin »dugometražni« strip »Fatherland«, u kojemu izlaže obiteljsku povijest – filmski burnu, opterećenu terorističkim napadima, punu sjećanja na odrastanje u socijalističkoj Jugoslaviji – objavio je nedavno jedan od najjačih svjetskih izdavača, »Random House«.

   Hrvatsko izdanje te moćne priče, objavljeno u izdavačkoj kući »2×2«, predstavljeno je sinoć izložbom u kavani »Cvajner« u Puli, a službena promocija knjige na rasporedu je pulskog Sajma knjiga sutra u 21 sat u Domu hrvatskih branitelja.

   Već prvi osvrti na knjigu, objavljeni u »Guardianu«, slavili su »Zemlju otaca« kao izuzetnu umjetničku činjenicu i veličanstven doprinos stripu. Društveno-politički aspekt ove priče – koja je u svojoj srži dirljivo intimna priča o sazrijevanju jedne djevojke – zaintrigirao je mnoge: u njoj se Nina Bunjevac suočila s problematičnim političkim izborima svoga oca, Petra Bunjevca, čovjeka koji je pedesetih godina prošlog stoljeća kao vojno lice prebjegao iz Jugoslavije u Kanadu i ondje se pridružio skupini Nikole Kavaje, tajnoj srpskoj terorističkoj organizaciji čiji je cilj bio oboriti vladu u Jugoslaviji atentatom na Tita, širenjem propagandnih materijala po dijaspori i podmetanjem bombi u jugoslavenskim konzulatima i ambasadama u sjevernoj Americi. Ninin otac poginuo je 1977. godine u nerazjašnjenoj eksploziji u Torontu, gdje Nina danas živi i radi.

   Razgovarali smo u Zagrebu, netom nakon njezina dolaska.

Obiteljska priča

Strip »Zemlja otaca« ima svoje ishodište u jednoj drugoj, kraćoj strip-noveli, koja je dobila naziv po mjesecu u kojemu je Petar Bunjevac, junak i anti-junak ove priče, poginuo praveći bombu.

   Oni koji su se oduševili »Augustom« poštovali su Vašu hrabrost i snagu koja je trebala da raskrstite s očevim naslijeđem, da potpišete »ispisnicu« iz borbe koju je on vodio, a u kojoj se Vi niste prepoznavali. Je li bilo emocionalno zahtjevno raditi ovaj strip?

   – Bilo je u istoj mjeri i bolno i lako. Kao istjerivanje đavola, tako nešto. Sve je počelo još kad sam došla u Kanadu 1990. godine – plan je bio da ostanem samo tri mjeseca, a onda je počelo… Šok je za mene bio velik, nisam mogla pojmiti da se rat zbilja događa, da se strašne stvari događaju u Jugoslaviji. Svi moji prijatelji koji su ostali, bili su jednako zatečeni.

   S vremenom sam prekinula sve odnose sa Srbijom i nisam se vratila sve do 2007. godine, tada sam prvi put došla u posjet. Zapravo sam bila kratko 1997. godine, za vrijeme Miloševića, i ostala sam duboko razočarana tada… Reći ću samo da mi se nije svidjela atmosfera koja me dočekala u Beogradu

Slijepa i naivna

Nešto kasnije, NATO je bombardirao Beograd. Informacije o tome dolazile su do nas u Kanadi posredno, kroz američke medije ili kroz program Miloševićeve televizije koju sam gledala preko satelita. Nisam imala pojma što se događa ljudima »na terenu«, kako sve to doživljavaju moji vršnjaci, ljudi s kojima sam odrasla.

   Negdje u to vrijeme došle su Vam pod ruku knjige Dubravke Ugrešić, o kojoj danas govorite kao o autorici koja Vam je otvorila oči. Čime i kako?

   – U vrijeme kad su na Beograd padale bombe, napokon sam se morala suočiti s pitanjima kojima se dugo nisam htjela baviti. Valjda je teško ignorirati neke stvari kad ti se pojave na vratima… Ugrešićkine knjige »Muzej bezuvjetne predaje« i »Kultura laži« jako su mi pomogle da otvorim oči. Ugrešić je pisala o moralnoj odgovornosti intelektualca za ratove i društvenu krizu na prostorima nekadašnje Jugoslavije, razotkrivala je duhovnu bijedu nacionalističkih projekata i licemjerje »šutljive većine«, a bavila se i egzilom, kao sudbinom i kao izborom, viđenim iz ženske vizure. Sve su to teme koje su mi bile tako blizu, a ja sam ih ignorirala.

Iskustvo egzila

U hrvatskoj književnosti postojano se održava struja pisaca koji se bave egzilom. Osjećate li pripadnost tom krugu?

   Puno sam puta tih dana plakala, kasnije bismo se napili i otišli na plažu, sjećam se da su nas njemački turisti gledali kao barbare. Odlučila sam tada da se želim svojim malim prinosom pridružiti umjetnicima koji progovaraju o nacionalizmu i egzilu. Vjerujem da je to važna tema.

Povezani stripaši

Svaka tabla zahtijevala je puno predanog, pažljivog rada. Kako to da ste strip uspjeli dovršiti za samo dvije godine?

   – Kad sam krenula, jednostavno mi je sve išlo od ruke. Kao da su se zvijezde poravnale da mi pomognu da ostvarim, sva su mi se vrata od početka otvarala. Prvo sam dobila velikodušnu stipendiju kanadskog ministarstva kulture, koja mi je omogućila da neometano radim na stripu (tamo se strip sve više tretira s poštovanjem i prihvaća ga likovni svijet, izlaže se u galerijama, ali ga prihvaća i književni svijet). A onda, čim sam dovršila prvih dvadeset tabli, »Random House« mi je ponudio ugovor.

   Osim što govori o životu Vašeg oca, koji se terorističkim metodama borio za jednu ideologiju, »Zemlja otaca« govori o snažnim ženama na čije su živote njegovi izbori nepovratno utjecali. Je li ovo prije svega »ženska knjiga«?

   – Pa, jest. Radeći na stripu, ta se misao jasno oblikovala – kao što sugerira naslov one »Grantine« antologije, kad se radi o muci, o žrtvi, o posljedicama, žene i djeca stvarno dolaze prve. Čini mi se da je to sve izraženije, taj zastarjeli, pećinski obrazac. Tom idejom sam se nastavila baviti i nakon što sam dovršila »Fatherland« – jedan me kustos galerije u Torontu pozvao da izložim svoje radove – prvo su to trebale biti samo table iz stripa, ali onda me on potaknuo da napravim i neku nadogradnju, neke skulpture ili instalacije. Nije me bilo teško nagovoriti jer stvarno volim skulpturu, nekad sam se puno više njome bavila, i sad sam joj se rado vratila. Napravila sam lutke žena i djece, to su nekakve iscijeđene izbjeglice, i one su izložene u toj galeriji. Jako lijepo nadopunjuju tu priču o nevidljivim nuspojavama rata, nasilja, terorizma.

   U razvoju Vaše karijere strip je došao iznenađujuće kasno. Zašto?

   – Ja sam išla u Školu primijenjenih umjetnosti »Đorđe Krstić« u Nišu, na smjeru grafičkog dizajna. Nakon druge godine, kad sam s majkom otišla u Toronto, tamo sam nastavila srednju školu, a zatim sam studirala slikarstvo i bavila se kiparstvom sve do 2003. godine. Prvi strip nacrtala sam tek 2004., i to nakon što sam se povezala s ovdašnjom underground strip scenom – Zografom u Pančevu i Ivanom Armanini u Zagrebu. Svi su oni ostali povezani, svi su surađivali kroz rat, »Stripburger« je objavljivao. Vidjela sam u tome panslavenski duh i to mi se jako svidjelo, ohrabrilo me. Rekla sam – hajde da i ja nacrtam neki strip!

   I tako je počelo.