Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
7. prosinca 2019.
Nagrada Tportala za najbolji roman

Nikola Petković o nagrađivanom romanu: 'Gonars' sam godinama dugovao mojoj noni iz Bakra

Foto Sergej Drechsler
Foto Sergej Drechsler
Autor:
Objavljeno: 17. lipanj 2019. u 7:48 2019-06-17T07:48:07+02:00

Nagrada mi znači puno. Pogotovo prepoznata od stručnog povjerenstva u kojemu sjedi nekoliko najtemeljitijih i najpomnijih čitatelja i čitateljica s toliko, reći ću to kolokvijalno, »utakmica u nogama«

Nikola Petković novi je laureat jedne od najvažnijih hrvatskih književnik nagrada, nagrade za najbolji roman Tportala. Nije naodmet spomenuti i da je ta nagrada i prilično lukrativna, pa autora romana »Gonars«, u izdanju Profila, na početku pitamo što mu ova nagrada znači, i što uopće piscu znače nagrade.

- Nagrada mi znači puno. Pogotovo prepoznata od stručnog povjerenstva u kojemu sjedi nekoliko najtemeljitijih i najpomnijih čitatelja i čitateljica s toliko, reći ću to kolokvijalno, »utakmica u nogama«. Znači prepoznavanje »Puta u Gonars«, priče čiji narativni okvir i lutajući motiv čini takozvana internacija moje none iz Bakra u taj najveći koncentracijski logor na Apeninskom poluotoku u kojemu su se - prije no što je krenulo etničko čišćenje i kada su u njega počeli dolaziti Bakrani, Gorani, Slovenci, Čabrani… čak neki i s Korčule - nalazili oficiri Kraljevine SHS i ruski oficiri.

Tada se u velikoj mjeri poštovala Ženevska konvencija, no kada su oni odatle otišli, nastao je pakao i jad ljudske degradacije. Glavna metoda usmrćivanja ljudi bilo je sustavno izgladnjivanje. Taj sam roman godinama dugovao i mojoj noni koja je kroz logor prošla, mojemu noniću koji je to prebrodio, ali i mojoj mami koja je tada imala tek četiri godine, ali koja se toga sjeća… Iako se u mojoj obitelji o logoru nije govorilo, znam da je on itekako ranio svakoga od nas - pogotovo njih koji su svjedočili najprije odvođenju, potom praznini, ali na sreću u nesreći i povratku moje none iz logora.

Ne znam koliko kojemu od pisaca znače nagrade, osim, naravno, ali to znamo svi koji pripadamo svijetu domaće literature, vrhunskom, neponovljivom Danijelu Dragojeviću. Vjerujem da im znače i da bi im trebale značiti, jer mi pišemo za publiku, ali i za kritiku, kao i za struku koja nas ocjenjuje. Ponavljam, meni nagrada Tportala znači neizmjerno puno.

Totalitarizmi nisu jednaki

Prva rečenica u (bilo kojem) romanu iznimno je važna. Vaša prva rečenica nosi bitnu informaciju, oko koje će biti ispleten čitav roman: Jelena, supruga Nikole Luzera, odvedena je u dva ujutro, a on sve to samo gleda skamenjeno. Kako vam je bilo kad ste je pročitali prvi put u knjizi?

- Nemam pojma. Osim što vam mogu reći da me proces pisanja jako psihički uneređivao, bez obzira pisao ja tragične ili humorne epizode. Što se same te rečenice tiče, lagao bih vam kada bih rekao da se sjećam partikularnog osjećaja koji me za nju veže. Pripovjedač se odmah otkriva kao netko tko je 70-ih išao u školu i tamo učio partizanske pjesme. Uskoro je to i punokrvno prvo lice, i otkriće: Jelena je njegova baka, a Nikola djed.

Kako ste konstruirali pripovjedača? Čime ste se vodili?

- Ne znam koliko je to razvidno, a nadam se da je, pripovjedača ima nekoliko, iako se svi zovu Nikola, no ja kao Nikola vodim i kontroliram cjelinu priče, nono (kada je Nikola) uglavnom ili reflektira ili mu se netko od likova obraća kao sugovorniku, Nikola čeka Jelku, donosi odluke, brine se o kćeri, brije talijansku vojsku i pomaže tročlanoj židovskoj obitelji da se domogne Palestine, vodi amatersko kazalište, a kada je Niko, tada je moj nono - moj i jedino moj sugovornik, izvanvremenski lik istovremeno i u vremenu romana i u takozvanoj izvanliterarnoj zbilji.

Ethos vašega romana proizlazi iz tumačenja svijeta prema kojem stvari nisu crno-bijele, već u nijansama sive. Dakle niti su (svi) partizani bili partizani iz plemenitih pobuda, niti su svi fašisti bili fašisti. No što je s »pravom« i »pogrešnom« stranom povijesti?

- Nema prave ni pogrešne strane povijesti u totalu. Iako me boli, srdi i nervira ovo pomodno »floskularenje« prema kojemu su svi zločini i svi totalitarizmi jednaki. Nisu. I to nikada ne smijemo zaboraviti. U temeljni zakon ustaškog pokreta, tri dana nakon službenog proglašenja NDH, 13. travnja 1941., upisani su rasni zakoni. Dakle, NDH i ustaštvo je u samoj srži zločin. I kao predumišljeni projekt i kao izvedbeni proces. Komunizam, s druge strane, počiva na utopijskoj ideji dovođenja sekularnog raja na zemlju - društva u kojemu će svi raditi onoliko koliko mogu, a biti nagrađivani prema potrebama.

3133657

To nikada nije zaživjelo. Ja zapravo vjerujem da mi nikada i nismo imali komunizam. Nigdje. Ni na Kubi, ni u Kini, ali ni kod nas. Uvijek je to bio državni kapitalizam. Što se ideologije tiče, nešto što je zamišljeno dobro, krenulo je po zlu. Ustaše su mučile i ubijale u ime razlike, nacije, vjere, a neki komunisti u ime klase. Na kraju krajeva ishod je isti. Svaka nevina žrtva na bilo čijoj strani jedna je žrtva previše, no ova dva sustava nikada ne smijemo izjednačiti. Ako ni zbog čega, ono zbog pijeteta prema stradalima.

U mom romanu ima dobrih i loših ljudi, ispravnih i pogrešnih, ishitrenih i promišljenih odluka i među Talijanima i među partizanima… jer tako je u Bakru za okupacije i po oslobođenju i bilo, i zašto to ne napisati. Grupe, pokrete, organizacije… čine ljudi, a ljudi su kapacitirani za najveća dobra, ali i za zlo. Ono ima tisuće i tisuće nijansi sive. Ali zato i postoji literatura. U velikoj mjeri. Da panoramski plan povijesti kao discipline, ali i oblika pisanja, premetne u krupni plan u koji se i likovima, ali i čitateljima, unese u lice. Na književnost sam u ovom romanu gledao kao na energent za korigiranje povijesti - discipline koja je, ma koliko se mnogi povjesničari sa mnom neće složiti, u krajnjoj konzekvenci, jednako subjektivna kao i literatura.

Bogatstvo jezične kulture

Sve se u Bakru, koji je ako ne jedan od glavnih likova, a onda najvažnija sporedna stvar svijeta vašeg romana, vrti oko cuge. Famozni je početni odlomak na 89. stranici (citat): »A malo dalje, na 99. Bakar se pak mrtav budi i mrtav liježe«. Kako su te dijelove doživjeli Bakrani? Pozdravljaju li vas još?

- U Bakru žive jedino kafići. Nije da ih ne posjećujem i da nisam dio toga svijeta. Ništa ljudsko nije mi strano, pa tako ni cuga. U Bakru šankanje nije stigmatizirano, iako je dosta muška djelatnost. Budući da mnoge stvari u životu klize bolje kada su lubricirane, tako i razgovor bolje teče kada ga se ovlaži.

To da se Bakar mrtav diže i liježe nije univerzalno afirmativna tvrdnja, jer Bakar ima mnogo aktivnih i sadržajnih udruga, prelijep Dom kulture, jednu od programski i sadržajno najaktivnijih knjižnica u Hrvatskoj… ima pregršt zanimljivih, obrazovanih, a pogotovo duhovitih ljudi… On se mrtav diže i takav liježe kontekstualno.

U odnosu na vremena kada je imao lutkarsko kazalište, zimsko i ljetno kino, dućane… od pekara do Name i Bate, kada se za list peršina nije moralo ići na Kukuljanovo, ali i kada je ritam života bio drugačiji, kada se gradom nije šuljalo slijedeći vlastite pametne telefone, kad su se ljudi svakodnevno družili uz karte, moru, šiju, kada se u grupama s barkama odlazilo na plažu u Boriće gdje su danas ostaci Koksare koja nije bila prvi tihi ubojica grada, ali je definitivno zagađenjem koje je donijela (a donijela je i radna mjesta i neke divne ljude koji su se saživjeli s gradom i u njemu ostali) zabila pretposljednji čavao u lijes jednoga od bisera Jadrana.

Sada to nastavlja Luka za rasuti teret koja će, ako se nešto ne poduzme, svojim paleoindustrijskim poslovanjem Bakar dokrajčiti. Bakrani itekako i dalje sa mnom razgovaraju.

Ključno je da nona nije pričala o logoru. A nije htjela ni reparaciju. Plemenito. Što zapravo Nikola zna o logoru i o tome kako je tamo moglo biti?

- O logoru znamo samo dvije stvari. Da su jeli kore od krumpira i da su u njemu bila dva talijanska vojnika koji su spasili nonu i njezinu prijateljicu od gladi, a možda i od smrti, jer su im kradomice doturali krumpir-dva. Kao o svakom, očito neprorađenom traumatskom iskustvu, o logoru se nije govorilo. Kada se počelo pričati o reparaciji koju je talijanska vlada nudila preživjelim žrtvama logora, nona je s prezirom odbila i samu pomisao na to. Nije joj bilo jasno kako se može kvantificirati, financijski procijeniti i monetizirati ljudska patnja i degradacija. Iako o Talijanima kao o narodu nije nikada rekla ružnu riječ, ako se dobro sjećam mislim da ih je, kada je dočula za tu mogućnost, poslala u tri pizde materine.

3133659

Jezik u vašem romanu konstituira neka značenja i okolnosti važne za razumijevanje konteksta. Koliko ste mara posvetili jeziku i zašto je on toliko važan?

- Jezik je, kaže Heidegger, kuća bitka. Krleža za onu famoznu kutiju olovnih slova kaže da je jedino što nam je ostalo u obranu našeg ponosa. Iako nismo jedine životinje koje njime komuniciraju, jezik nas itekako razlikuje od ostatka života na zemlji. I kao sredstvo komunikacije, izražavanja, materijaliziranja imaginacije. Mi u Hrvatskoj imamo tri jezika: čakavski, kajkavski i štokavski, koji su puno različitiji od ispolitizirano nesličnih hrvatskog, srpskog, crnogorskog…

I kada već imamo takvo jezično bogatstvo, zašto se njime ne služiti. Ja imam tu sreću da mi je materinji čakavski, a taterinji standard i u svim knjigama radim jezične kalambure. Nikad neću zaboraviti kad sam objavio knjigu »Uspavanka za mrtve«, u kojoj ima velikih dijelova pisanih na španjolskom i engleskom, a čija četvrtina je napisana na bakarskoj čakavici... da mi je urednik rekao neka čakavski prevedem, jer da će mi knjiga ostati nepročitana. O španjolskom i engleskom ni riječi. Mislim da je opasno toliko podcjenjivati i u zapećak gurati neprijeporno bogatstvo naše jezične kulture i razlika.

Talijane u Bakru 1943. zamjenjuju okrutni Nijemci, ali dio Bakrana ima pakleni plan, što će biti opisano u sjajnom, smiješno-tragičnom, grotesknom tonu. Je li ta epizoda plod vaše mašte ili je utemeljena na stvarnim premisama?

- To je valjda jedina epizoda koja je plod moje mašte i koja uopće nema uporište u stvarnosti. Bakrani su bili u partizanima, pomagali su pokret otpora prema okupatoru, a ova moja osmorica naprosto su ispala iz moje glave ne bih li na humoran, groteskan način, upotrebljavajući kolektivni dio-za-cjelinu pristup, sinegdohalno pokušao oslikati neke od nijansi bakarskog mentaliteta onako kako ga ja, i sam Bakranin, vidim. Vrlo je zanimljiva i priča o jednom paralelizmu, mogli bismo reći toliko životna da je i »literarno neuvjerljiva«, a to je priča o noninim dvama logorima, o Gonarsu i talijanskim čuvarima koji su se kasnije našli u sabirnom centru, ili logoru (jer i partizani su imali logore, zar ne?), u kojem je nona bila bolničarka.

Mjesto masovnih stradanja

Budući da nas u romanu »zavodite« biografskim pojedinostima koje prate autora romana, je li se ta epizoda doista dogodila vašoj noni?

- Da. Osim ove epizode s osmoricom koja je totalno fiktivna, ovo s dvojicom Talijana koji su pomogli mojoj noni je istina. Njihovo puštanje iz logora u Bakru išlo je lakše no što sam to ja opisao, jer i njezina prijateljica i moja nona imale su autoritet i kao afežejke, ali i onaj minulog rada, odnosno staža u logoru. Godinama su mi ljudi govorili: »To ti je priča. To napiši«, ali ja sam se oblikovao u vremenima strukturalizma, artikuliranja postmodernizma i postmoderne, pisao katkad nepotrebno komplicirano i ove životne priče nisu me literarno zanimale.

Jednostavno, sazrijevao sam kao pisac, s godinama postajao manje pretenciozan, i konačno napisao priču o ovom gotovo nevjerojatnom događaju i naknadnoj koincidenciji. Zapravo, kad razmislim, one najluđe, najnevjerojatnije epizode iz romana epizode su koje su se stvarno i dogodile.

Logor je u nama, kaže Kafka, a vi ga citirate, dok ovoga živoga, povijesnog, u Gonarsu nema, on je izbrisan. Kako to, pitao bi Vojko V.?

- U Gonarsu se osjeća neka tjeskoba kakvu u sebi i sa sobom nose mjesta masovnih stradanja. Ljudi, pogotovo stariji, pričajući o logoru, ispričavaju se i osjećaju stid. To znači da su, za razliku od nas, proradili vlastitu pogrešku nacifašizma. Kada sam vrelog dana u kolovozu hodao gradom, dok sam komunicirao s ljudima, osjećao sam se kao da hodam stranicama knjige Karla Jaspersa »Pitanje krivnje«, napisane odmah nakon Drugog rata u kojoj ovaj eksplicitno kaže: »Nijemac sam i stidim se toga«.

No hodajući sam, sablaznio sam se kada sam, a na to me je upozorila moja suputnica, shvatio da su nekadašnje logorske zgrade integrirane u grad. Logor i danas, iako prenamijenjen, živi. A pogotovo je turobna činjenica da u brošuri koju možete naći online i koja se zove »15 Things to do in Gonars« je sam konclogor, odnosno mauzolej žrtvama, na prvome mjestu. Ispred Palmanova Outleta i American Bara u kojemu sam tu knjižicu i listao. Kako sam to napisao u romanu: »453 mrtva pobijedila su sve druge atrakcije.«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.