Novi znanstvenofantastični roman Aleksandra Žiljka još je žešći i još provokativniji od mnogočega što je dosad napisao. Polazna postavka je poprilično stravična: nepoznata bolest, virus ili što već, poharala je čovječanstvo i na cijeloj zemaljskoj kugli preživjelo je tek pola milijarde ljudi. Neke su države potpuno nestale, veliki gradovi opustjeli, no ostalo je sasvim dovoljno ljudi za neki novi početak, usmjeravan strogom stegom Ujedinjenih naroda.

Međutim, na jednu tragediju dolazi druga: širom Zemlje otvaraju se portali kroz koje, nitko ne zna odakle, dolaze čudovišta, ogromna agresivna bića otporna na sva ljudska oružja, koja jedino zanima uništavati ljude i sve njihovo nasljeđe. Nenadani spas dolazi u obliku biomehanoidnih ogromnih paukova, slučajno pronađenih duboko ispod antarktičkog leda.

Ti se paukovi pokažu kao jedino efikasno oružje za zaustavljanje i ubijanje čudovišta, ali funkcioniraju samo u simbiozi s ljudskim pilotima, koje sami biraju, i to isključivo iz redova tinejdžera. Jedna od tih pilotskih postrojbi zajedno sa svojim paukovima smještena je nedaleko Zagreba, i iz te svoje baze kreće na zadatke gdjegod se pojave čudovišta koja treba istrijebiti.

Vrijednost života

Ovo je osnovni »plot« romana, no Žiljak ne bi bio Žiljak kad ne bi malo začinio osnovnu građu, i na lokalnoj i na globalnoj razini. S jedne strane, portretiranje tinejdžera koji u jednom trenutku, ne svojom voljom, preuzimaju ogromnu odgovornost s kojom se počesto ne mogu staloženo nositi, može nalikovati na poznatu i u povijesti više puta ponavljanu priču s psihosocijalnim konotacijama, o preranom sazrijevanju, o kastinskom svijetu odraslih u kojega mladi mogu prodrijeti samo uz nadprosječan trud ili tek pukim slučajem, o vojsci kao od globalnog društva izoliranoj strukturi koja priznaje samo svoju hijerarhiju i sustav vrijednosti i slično.

No, ovi mladi piloti bojnih paukova dovoljno su daleko (ili ih drže dovoljno daleko) od svih mogućih sfera moći, tako da vlastitu prerano dosegnutu zrelost dokazuju onim što je suvereno u njihovu dohvatu i nadležnosti – seksom. Tako se ujedno liječe od stresa i od malo jačih psihofizičkih ozljeda pretrpljenih u borbama s čudovištima, tako uostalom jačaju i svoju uzajamnu povezanost i odanost, ključnu za suradnju i koordinaciju u borbi, no i za to znamo još od vremena antike.

Ovim klincima će prisnost stvorena zajedništvom u borbi i u krevetu najbolje poslužiti u situaciji kada treba izaći iz okvira, suprotstaviti se čitavom sustavu, istjerati konačnu pravdu i razotkriti pomno čuvane prljave tajne o tome kako je trenutačno vladajuća vojna hijerarhija zavladala svijetom.

Tako se ispostavlja da su se seks i politika zapravo našli na suprotnim stranama interesne vage, i da mreža odanosti i povjerenja znatno nadilazi kategorije odanosti iz ideoloških, vjerskih, nacionalnih ili slično intoniranih prizemnih pobuda. Altruizam se ovdje mjeri odnosom prema velikim ili malim brojkama, a vječno pitanje ratne literature, bilo filozofske bilo umjetničke proze, i ovdje se vrti oko univerzalne vrijednosti ljudskih života bez obzira na njihovo prebrojavanje.

Efektna egzobiologija

No, i povrh kod ovog autora već uobičajeno propitivanje tema i motiva vezanih uz perspektivnost čovječanstva ili općenito ljudskog društva na tisućljećima razvijanim zasadama nejednakosti, potlačivanja i eksploatacije, jednu od zanimljivijih smjelosti ovog romana nalazim i u efektno upotrijebljenoj egzobiologiji. Dvije kategorije nezemaljskih bića – biomehanoidni paukovi i čudovišta iz »druge dimenzije« – ovdje su kontekstualizirane sasvim nestandardno u odnosu na većinu žanrovske literature u kojoj se takva ili slična bića uopće pojavljuju.

Paukovi i čudovišta jedni su drugima antipodi, ponekad se čak čini da na Zemlji oni nastavljaju neki svoj stari i negdje drugdje započeti rat, ali tu tezu obaraju dvije polazne postavke – simbiotička povezanost pauka i ljudi, i patološki nagon čudovišta za istrebljivanje ljudi.

Obje konstrukcije, odnosno obje vrste nezemaljskih bića poznavatelje žanrovske literature podsjetit će izdaleka na mnoga slična bića, ali (možda i baš zbog toga) nigdje ta bića nisu ostala toliko mistično tajanstvena i toliko nepoznate biti kao u ovome romanu. Možda nas se čak navodi da su oboje, i paukovi i čudovišta, zapravo izvučeni iz izopačene ljudske podsvijesti, dovoljno sposobne za sve što ova bića rade, pa i gore od toga.