Zagrebačka izdavačka kuća DAF, koja se bavi anarhističkim idejama, objavila je u Biblioteci »Pet bijelih stepenica« pet novih knjiga. Drugo kolo ove Biblioteke, koje je uredio Zoran Senta, donosi naslove »Razgovor bez Feldmana« (John Cage & Geoffrey Barnard u razgovoru), »Dvije anarhističke intelektualke pred problemom žene: Federica Montseny i Lucía Sánchez Saornil« Mary Nash, »Ljubav, seks i moć u kasnijoj dobi« Tonyja Gibsona, knjigu »George Orwell kod kuće (i među anarhistima)« koju potpisuju Vernon Richards, Colin Ward i Nicolas Walter, te »Ma kakvi, rekao je Bakunjin i glasno se nasmijao« Petera-Paula Zahla.

Knjiga »Razgovor bez Feldmana«, u prijevodu Biljane Romić, transkript je razgovora dvojice glazbenika. Stariji, John Cage, tada je već umjetnik međunarodne reputacije, uglavnom kao skladatelj, ali i kao pisac i pjesnik, a povremeno i kao izvođač. Nasuprot tome, mlađi sugovornik, Geoffrey Barnard, tek je na početku. Iza njega je iskustvo sviranja u grupi AZ Music, što ju je, nakon povratka iz Londona, početkom sedamdesetih u Sydneyju osnovao skladatelj David Ahern. U jednoj situaciji krize, nesiguran kojim putem dalje krenuti, Barnard se obraća Cageu. Zašto baš njemu? Pa zato jer je Cage u proslovu svojoj knjizi »A Year from Monday« istaknuo kako bi volio da aktivnosti glazbenika budu društvenije i anarhičnije. Premda je Cage još u svojoj prvoj zbirci spisa vlastite »poglede« okarakterizirao kao »dosljedno antiškolničke i anarhične«, njegova pozivanja na anarhiju tek će sredinom šezdesetih postati izraženija. Analitičari Cageova djela anarhične su crte otkrivali i u njegovoj glazbi.

John Cage anarhiji je ostao odan i u svojim kasnijim djelima, možda najizravnije u spjevu naslovljenom jednostavno – »Anarchy«. Ishodište cijeloga spjeva trideset je citata nejednake duljine, uzetih iz tekstova anarhističkog sadržaja nastalih u 19. i 20. stoljeću – eseja, pjesama, pamfleta, govora, dnevnika, sjećanja, (auto)biografija, grafita, uključujući obilno i Cageove vlastite spise. U knjizi je citirana misao Johna Cagea: »Naš je pravi posao, ako volimo ljudski rod i svijet u kojem živimo, revolucija.«

Ljubav, seks i moć

Knjigu »Dvije anarhističke intelektualke pred problemom žene: Federica Montseny i Lucía Sánchez Saornil« sa španjolskog je prevela Ana Štambuk, a bavi se mišljenjem i praksom dviju anarhističkih intelektualki i aktivistkinja s obzirom na pitanje oslobođenja žene i problem odnosa spolova, što nije moguće razmatrati izvan njihove pripadnosti španjolskom anarhosindikalističkom pokretu. Federica Montseny je anarhosindikalistički pokret i njegov ideal liberterskog komunizma smatrala postavom koji će ženama donijeti političku i ekonomsku jednakost s muškarcima.

Lucía Sánchez Saornil, bez obzira na prihvaćanje ideoloških postavki anarhosindikalističkog pokreta, držala je da će – zbog osobitih problema s kojima se žene susreću i u svijetu rada i u anarhističkom pokretu – problem položaja žene trebati rješavati tako da se u anarhosindikalistički pokret ugrade odgovarajuće obrazovno-sindikalne prakse osmišljene iz vizure žena-radnica. Stoga je u proljeće 1936. godine, uoči Španjolske revolucije, pokrenut časopis »Mujeres Libres« iz kojega je izrasla istoimena anarhistička ženska organizacija s ciljem da se bori za oslobođenje žene od njezina trostrukog robovanja: jer je neobrazovana, jer je radnica i jer je žena.

Knjiga Tonyja Gibsona bavi se temom ljubavi, seksa i moći u kasnijoj dobi iz liberterske perspektive, a s engleskog ju je prevela Anja Majnarić. U uvodnom dijelu spominje se Wilhelm Reich, koji je važan jer je među prvima jasno shvatio koliko je seksualna represija povezana s političkom i socijalnom represijom. Ukazuje se i na anarhistički prinos seksualnoj emancipaciji, analiziraju se i Kinseyjeve studije i one nakon njih. Prvo poglavlje bavi se mitovima o seksualnosti i starenju, a u drugom poglavlju razmatraju se represivna društvena stajališta o seksualnosti u kasnijoj dobi. Ova tema oprimjerena je motivom ljubavi u kasnijoj dobi u književnosti, prikazom starijih na televiziji i prikazom starijih u popularnom humoru.

Problem umirovljenja

U trećem poglavlju iznose se stavovi konzervativnih liječnika i drugih stručnjaka, zdravstvenih djelatnika i socijalnih radnika, dok se četvrto poglavlje bavi samopredodžbom starijih ljudi. Peto poglavlje vodi prema novom poimanju seksualnosti, postavljajući pitanja što nam seksualnost znači u kasnijim desetljećima života i je li potreban spolni odgoj za starije ljude? U šestom poglavlju progovara se o nekim učincima svijesti o vlasničkim odnosima i seksualnoj ljubomori u obitelji. Sedmo poglavlje ukazuje na probleme umirovljenja (pitanje prilagodbe uloga, jesu li muškarci teže pogođeni nego žene, budućnost mirovina, dobna diskriminacija na poslu, prema razumnoj politici o radu). Zadnje, osmo poglavlje, donosi pogled u budućnost (učinak na muško-ženske odnose, lezbijska alternativa, pobuna starih, ekonomska oskudica u kasnijoj dobi).

U knjizi »George Orwell kod kuće (i među anarhistima)« objavljeni su eseji »Orwell humanist« Vernona Richardsa, »Orwell i anarhizam« (1955.) Colina Warda i »Orwell i anarhizam« (1998.) Nicolasa Waltera. Knjiga »Ma kakvi, rekao je Bakunjin i glasno se nasmijao« donosi pjesme njemačkog autora Petera-Paula Zahla (1944. – 2011.), liberterskog pisca i pripadnika Generacije 68. Od 1964. živio je u Berlinu gdje je održao svoje prvo javno čitanje, a zatim osnovao i vlastitu nakladničku kuću. Zbog svoje političke aktivnosti osuđen je na zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u oružanom napadu na policiju tijekom potjere za teroristima. Najprije je osuđen na četiri godine, ali mu je nakon ponovljenog procesa kazna povišena na petnaest godina. Nakon izlaska na slobodu 1982. neko je vrijeme proveo u Grenadi, na Sejšelima i Italiji, da bi se skrasio na Jamajci gdje je dobio državljanstvo i radio kao kazališni redatelj i pisac. Njegove pjesme na hrvatski je prevela Vesna Vuković.