Nakladnik s kojim Nada Mihelčić nije potpisala ugovor mrtav-hladan objavio je dvije njene knjige, za koje mu je od Ministarstva kulture uredno isplaćen novac za otkup za javne knjižnice. ... Ukradena su mi dva teksta, a nakladnik je od Ministarstva na ime otkupa dobio i 35.000 kuna, kaže prevarena autorica
Priča je to vrijedna još jednog romana za djecu o suvremenoj životnoj nepravdi i teškoćama koje treba prevladati uz nemalu pomoć prijatelja i senzibiliziranog društva. Samo ovaj put ta priča nije izmaštana, barem ne na onaj način na koji priče piše Nada Mihelčić, lektirna i omiljena spisateljica za djecu i mlade. Ovaj put priča se dešava autorici, i kao u nekom groznom »Beskrajnom danu«, ali bez Billa Murraya i moralne pouke za glavnog junaka, prijeti stavljanjem ljudskosti na veliku kušnju.
Nada Mihelčić svoju tešku životnu i ekonomsku situaciju ne želi promovirati, ne želi o njoj ni govoriti i to se mora poštovati. No osim o mizernoj mirovini i nemilosrdnom, hladnom sustavu koji itekako pravi razliku među dužnicima – ali na način da s velikima pregovara a male stavlja pred gotov čin – itekako se može govoriti i o onom sektoru nama ovdje puno bližem: knjiškom.
A i u njemu, znamo to dobro, toliko je nepravde. Iskusili su je brojni prije Nade Mihelčić, a iskusit će je i brojni nakon nje. Dapače, možda je baš danas neki autor potpisao ugovor s nakladnikom koji će se ispostaviti štetan za njega, možda je baš danas neki mali nakladnik po 16. put slao upit velikom knjižarskom lancu o novcu od prodanih knjiga koji nikako ne stiže i možda je baš danas mala knjižara morala platiti najam za svoj prostor kao da je trgovina pametnim telefonima.
Solidarnost pisaca
I vjerojatno će malo toga riješiti Tribina za Nadu, najavljena za četvrtak 26. ožujka u podne u DHK-u u Zagrebu, ali jedno će zasigurno probati pokazati: solidarnost pisaca kad je najteže i želju da se stvari poprave kad voda dođe do grla. Inicijator ove ad hoc tribine, Hrvoje Kovačević, inače predsjednik Povjerenstva DHK-a za autorska prava i položaj pisaca i socijalno-mirovinska pitanja, smislio je način na koji se može pomoći Nadi Mihelčić, ali u isto vrijeme otvoriti i mnoge neuralgične točke domaćeg sektora knjige. Tribini su se dosad odazvali: Pavao Pavličić, Hrvoje Hitrec, Silvija Šesto, Sonja Zubović i Lada Žigo, ali gostiju će biti još i svi će oni svoje honorare preusmjeriti Nadi Mihelčić te probati barem vatrogasno riješiti problem. I posjetitelji će, naravno, biti pozvani na sudjelovanje u pomoći, ali i u raspravi. Jer prije svega, Nadi Mihelčić je do otvaranja pitanja o lihvarskim ugovorima koje nakladnici ponekad nude na potpis, a autori ih, što iz neznanja, što iz nemogućnosti da drugačije objave knjigu, potpisuju.
A što pak ako ih ipak ne potpišu? Recimo da gotovo jesu, ali onda je ugovore autor pročitao i shvatio da su potpuno neprihvatljivi te ih odbio potpisati. Odahnuo je, jer malo mu je nedostajalo da počini dugotrajnu grešku, takvu koja bi mu onemogućila raspolaganje vlastitim tekstom dulje vrijeme, kao i isplatu zasluženog honorara. Je li se spasio? U slučaju Nade Mihelčić – nije.
Nakladnik s kojim ona nije potpisala ugovor mrtav-hladan objavio je dvije njene knjige, za koje mu je, da stvar bude još i bolja, od Ministarstva kulture uredno isplaćen novac za otkup za javne knjižnice. U slučaju prve knjige radilo se o 14.000 kuna, a u slučaju druge knjige o 21.000 kuna.
I opet, autorica želi o ovome govoriti načelno, barem zasad, pa ćemo tu njenu želju također poštovati te ne spominjati ime nakladnika, kao ni djela o kojima se radi. No autoricu zanima kako je moguće da Ministarstvu kulture promiču takve nezakonite radnje.
Pravni lijek
– Iako je Ministarstvo sklopilo sa mnom ugovor da ću knjigu objaviti u vlastitoj nakladi i ni s kim drugim nema ugovor za tu knjigu, mirno su i promptno isplatili tom nakladniku 35.000 kuna ne tražeći nikakav papir koji bi na bilo koji način pokazao ikakvo pravo nakladnika da raspolaže tim tekstovima. Zašto nisu tražili na uvid fotokopije ugovora za obje knjige? Prema riječima pomoćnika ministrice, gospodina Stojsavljevića, to je zato što se tako uvriježilo i oni ne žele ulaziti u odnose između autora i nakladnika. To kratko pisamce je jedino što sam ikada primila od Ministarstva kao objašnjenje. Nikada nisu meni javili da mi je knjiga otkupljena pa tako nisu ni riječju spomenuli otkup, niti mi je njihova pravna služba ikada odgovorila na zamolbu o pravnom lijeku – kaže Mihelčić.
Netko bi mogao upitati kako se uopće dovela u situaciju da surađuje s nakladnikom koji će je tako izigrati, da bi onda još naišla i na neosjetljivost resornog ministarstva, no Mihelčić za to nikako ne može biti kriva. Njena priča s nakladnikom započinje tako što je svoju knjigu željela objaviti u vlastitoj nakladi, ali nije znala kako odabrati tiskaru pa je upitala za savjet izdavača za kojeg je tada radila. On joj je predložio da knjigu objave zajedno. Pristala je i zamolila urednika da sastavi ugovor o suizdavaštvu. Knjiga je već bila gotova, a ugovora nije bilo. Kod njega joj je tada bio još jedan tekst za koji nije tražila suizdavaštvo, već samo isplatu honorara kao autorici. Ugovore joj je jednog dana nakladnik konačno donio, ali za nju su bili neprihvatljivi te je nakladnika zamolila da unese izmjene. I tu prestaje njihova komunikacija, a počinje put na kojem će ona saznati da je taj nakladnik nezakonito inkasirao lijep novac na račun njenog neplaćenog rada.
Ukradeni tekstovi
Mihelčić je nakon svega ponovno intervenirala prošle godine poslavši mejl na četiri različite adrese unutar Ministarstva, ali povratnog odgovora nije bilo. Konačno je, na telefonski upit pravnoj službi, dobila informaciju da nema osnovu za tužbu Ministarstva, ali da je mogla tužiti nakladnika pa onda ne bi došlo do otkupa sve do sudske presude.
– Stvarno ne mogu dokučiti zašto je lakše pokradenog autora natjerati da skupi novac za pokretanje sudskog postupka, a mislim da je to 3.000 kuna, pa da u mojim godinama, a imam ih 69, čeka prvo ročište barem godinu ili dvije, pa se onda to otegne pa pri kraju ili sam već mrtva ili neću imati pojma ni gdje se nalazim ni zašto sam tamo došla, a da ne govorim o troškovima i još više o živcima – kaže Mihelčić, koja je pokušala i s izvansudskom nagodbom, ali nakladnik se i tu pokazao neosjetljivim pa o jednoj knjizi nije htio ni govoriti, a za drugu je pristao načelno tek isplatiti honorar. To je, naravno, neprihvatljivo.
– Ukradena su mi dva teksta i nakladnik je od Ministarstva na ime otkupa dobio 35.000 kuna plus, što je itekako bitno, prešutni »blagoslov« za dilanje tih knjiga na tržištu. Neometano to prodaju preko dvije godine pa je jamačno dobio barem još jednom ili dvaput toliko novaca. O dotisku da i ne govorim. Moja šteta se ne svodi samo na nedobivanje autorskog honorara i otkupa, nego sam već dvije godine bez ikakve mogućnosti da raspolažem pravima na ta dva naslova jer kojem izdavaču bih mogla prodati prava pa ga pustiti da se bori s knjigama koje su se »ugnijezdile« na tržištu – zaključuje Mihelčić.
Uloga Ministarstva kulture
Jedno od važnijih pitanja koje treba otvoriti Tribina za Nadu svakako je uloga Ministarstva kulture u cijeloj priči, koje se i opet pokazalo tromim i neosjetljivim za probleme autora. Jer jednostavno se barem ova stvar dade riješiti tako da nakladnik pri potpisivanju ugovora za otkup knjiga priloži i dokaz o potpisanom ugovoru s autorom. Da je toga bilo, Mihelčić ne bi bila oštećena barem za otkup nezakonito isplaćen nakladniku, no i dalje bi ostalo pitanje nepoštenog nakladnika koji je odlučio objaviti knjige bez dogovora i potpisanih ugovora s autorom. U tom smislu, najveći mogući zamislivi doseg tribine bio bi utvrđivanje fonda iz kojeg bi se financirala pravna pomoć za oštećene autore. Ako se složimo da su društva pisaca tu primarno da te iste pisce štite, a ne za prepucavanja s »konkurentskim« društvima pisaca.
