VRisak

Na Vrisku predstavljene knjige Irene Vrkljan i Ane Cecilije Prenz Kopušar

Kim Cuculić

Foto: Marin Aničić

Foto: Marin Aničić

U razgovoru s Vojom Šiljkom ova pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao »hrvatska Virginia Woolf«, prisjetila se vremena »krugovaša«, kao i uređivanja »Portreta i susreta«. U nastavku večeri predstavljena je knjiga »Preko reke, na biciklu« Ane Cecilije Prenz Kopušar, koja je objavljena u izdanju beogradskog Clija



RIJEKA Na ovogodišnjem Vrisku predstavljena je nova zbirka poezije istaknute hrvatske književnice Irene Vrkljan pod naslovom »Pjesme, nepjesme«. Knjiga je objavljena ove godine u izdanju V.B.Z.-a, a o autorici i knjizi govorila je Jadranka Pintarić. Kako je istaknula, Irena Vrkljan svojim je stvaralaštvom obilježila naš književni prostor i kulturu, ostavivši neizbrisiv trag.


– Pjesme objavljene u ovoj knjizi nastale su kad se Irena nakon smrti supruga 2014. iz Berlina vratila u Zagreb. Ove pjesme posve su različite od njene mladenačke poezije; Irena je napisala pjesme o samoći, tjeskobi, tuzi, osjećajima koji ćute prazninu. U njima ona bilježi sjećanja i uspomene, osjećajući da vrijeme bježi. U usporedbi s »nepjesmama«, »pjesme« iz naslova knjige su krajnje jednostavne, životne i stvarne – osvrnula se Pintarić.


Budući da ove godine festival Vrisak postavlja pitanje: »Čemu pjesnici u oskudno doba?« Irena Vrkljan odgovorila je: »Pa baš zato pjesnici, jer je doba oskudno! Vremena možda i jesu oskudna, ali žar koji postoji u ljudima nikad nije oskudan.«


Berlin se promijenio




U razgovoru s Vojom Šiljkom ova pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao »hrvatska Virginia Woolf«, prisjetila se vremena »krugovaša«, kao i uređivanja »Portreta i susreta« – ciklusa emisija o umjetnicima prikazivanog na TVZ-u 1960-ih godina. Isprva je bio posvećen uglednim likovnim umjetnicima, a vremenom je obuhvatio književnike i druge istaknute stvaraoce. Irena Vrkljan napisala je 60 scenarija, a kako je kazala na riječkoj promociji, nitko ih nije čitao, išli su izravno u program i nije bilo cenzure.


Govoreći o svom životu, Vrkljan je istaknula da nikad nije voljela pobjednike i bogate: »Problem je u tome što danas nemamo osjećaj za jednostavne ljude. Ne volim one koji sjede po kavanama i ne vide one koji kopaju po smeću da bi preživjeli.«Vrkljan se prisjetila i svoga pokojnog supruga, njemačkog pisca Benna Meyera-Wehlacka, i njihova života u Berlinu. Bilo je riječi i o bilingvalnoj književnosti, samoprevođenju te njenoj knjizi »Svila, škare«, koju je svojedobno odbilo sedam izdavača. Iza Irene Vrkljan su i mnoge druge književne uspješnice – »Marina ili o biografiji«, »Berlinski rukopis«, »Dora, ove jeseni«, »Posljednje putovanje u Beč«, »Smrt dolazi sa suncem«, »Zelene čarape«…

Na kraju razgovora u riječkom antikvarijatu »Ex libris« Vrkljan je rekla da joj danas Berlin ne nedostaje, jer se grad u međuvremenu dosta promijenio te se i ondje osjeća širenje nacionalizma, a sve je i veći jaz između bogatih i siromašnih.


Francijeva rođakinja


U nastavku večeri predstavljena je knjiga »Preko reke, na biciklu« Ane Cecilije Prenz Kopušar, koja je objavljena u izdanju beogradskog Clija. Autorica je rođena u Beogradu, a podrijetlom je iz Argentine. Živjela je između Jugoslavije, Italije i Argentine, a danas živi između Slovenije i Trsta gdje predaje na Filološkom fakultetu.


Kako je objasnila autorica, knjiga je prvo bila napisana na španjolskom i objavljena u Argentini.– Bila je zamišljena da bude namijenjena argentinskim čitaocima. No kad sam knjigu predstavljala u Argentini, shvatila sam da Argentinci u njoj čitaju ono što njih zanima, pa mi se učinilo kao da nedostaje jedan dio – onaj talijanski. Onda sam knjigu priredila i pisala za talijansku publiku. Međutim kad je talijanska publika pročitala knjigu, shvatila sam da nekako nedostaje najvažniji dio – jugoslavenski. Tako je knjiga došla i do srpskog jezika, zahvaljujući Zoranu Hamoviću, profesorici Mariji Mitrović i Aleksandru Laziću. Sad mogu reći da je na knjigu stavljena konačna točka – osvrnula se Prenz Kopušar.

Ovim povodom Marija Mitrović kazala je da se radi o knjizi koja progovara o trima identitetima, na trima jezicima. Naslov knjige je metafora, odnosno hommage autoričinoj baki koja je bila iz Istre i otišla je u Argentinu. Ova priča o izbjeglištvu aktualna je i danas. Doznali smo i da je autorica u rodu s istarskim kantautorom Francijem Blaškovićem, a otac joj je Juan Octavio Prenz – argentinski književnik, povjesničar književnosti i prevoditelj.