Mohammed Berrada (Rabat, Maroko, 1938.) marokan-ski je pisac arapskog izraza. Književna kritika i povijest smatraju ga najznačajnijim predstavnikom suvremenog maorkanskog romana, a također je aktivan i kao književni kritičar, novelist te prevoditelj s francuskoga jezika (među ostalim prvi je preveo Rolanda Barthesa na arapski). Predavao je književnost na Sveučilištu Muhamed V u Rabatu, a od 1976. do 1983. bio je predsjednik Društva marokanskih pisaca.

Mohammed Berrada gostuje 3. prosinca u Art-kinu Croatia u Rijeci kad s alžirskom pjesnikinjom Lamis Saidi i tuniskim prozaistom Habibom Selmijem otvara Booksinu Reviju malih književnosti, posvećenu književnosti Magreba. Tim povodom s Berradom smo razgovarali o njegovu književnom radu, ali i izvanknjiževnom društvenom i političkom angažmanu, te o njegovom razumijevanju današnjeg marokanskog društva i arapskog svijeta – na planu književnosti, ali i šire.

Aktivni ste u književnom polju kao romanopisac, književni kritičar, prevodilac, teoretičar književnosti; uz to ste u više navrata bili angažirani i u politici i javnom životu. Kako uspijevate međusobno pomiriti ove divergentne uloge, i sudaraju li se one ponekad? Francuska tradicija dobro poznaje figuru javnoga ili »angažiranog« intelektualca, no što je s marokanskim, ili šire gledano, arabofonim kontekstom?

– Istina je da sjedim na više stolaca i da pokušavam biti istodobno prisutan u nekoliko područja. Međutim to je povezano s društveno-političkim kontekstom Maroka prije i poslije neovisnosti: francuski protektorat (1912. – 1956.) želio je romanizirati Maroko, od obrazovanja nadalje, dok je nacionalistički projekt osnivao škole da bi podučavao arapski i pružao protutežu kolonijalnom projektu. Moji prijatelji-vršnjaci i ja djeca smo arabizacije proizašle iz nacionalističkih pokreta na arapskom istoku. Nakon što smo diplomirali, imali smo obavezu ići u Egipat, Siriju, Irak, itd. da bismo dovršili sveučilišno obrazovanje i okusili njihovu arapsko-muslimansku »Renesansu«, napose u području kulture i književnosti.

Drukčija književnost

Po mom povratku u Maroko (1960.) kulturno polje bilo je gotovo prazno. Stoga sam sudjelovao u osnivanju Društva marokanskih pisaca i propovijedao nužnost nove marokanske književnosti, koja bi odražavala nova pitanja koja su nas zaokupljala nakon neovisnosti. Upravo je u tom razdoblju ušla u modu teorija angažmana na način Jean-Paula Sartrea, osobito nakon prijevoda njegove knjige »Što je književnost?« (1958.); tad smo pristali uz njegove hrabre pozicije, ali i uz »socijalistički realizam« koji su zagovarali pristaše arapskog nacionalizma otjelotvorenog u Gamalu Abdelu Naseru. Taj je kontekst potaknuo moju generaciju da se dâ u potragu za drukčijom književnošću koja se suprotstavlja klasičnoj retorici zarobljenoj u okoštalim formama. Istini za volju, prvi je period bio onaj otkrivanja svjetske književnosti, kroz dugi proces interferencije s jednim uzavrelim, vrlo obećavajućim okruženjem. Međutim, naš je implicitni cilj bila Modernost koju je neovisnost promašila. Otud moja privrženost akulturaciji i njenim metamorfozama.

Pišete na arapskom, no vaša je formacija usko vezana uz francusku kulturu, francuski jezik i književnost, kao i uz Francusku. Među ostalim preveli ste na arapski Rolanda Barthesa i J. M. G. Le Clézioa, doktorirali ste na Sorboni, vaši su romani u Francuskoj naišli na vrlo povoljnu recepciju. Kako biste opisali svoj odnos spram francuske kulture? Kao netko tko podjednako dobro poznaje Francusku i Maroko, kako gledate na kolonijalno nasljeđe i na odnos ovih dviju zemalja danas?

– Shvatio sam, dakle, da mi valja revidirati vlastiti odnos s Drugim, koji je kolonizirao moju zemlju kroz akulturaciju koja se odvija u pometnji. Jer kolonijalna Francuska posjeduje vrlo bogatu kulturnu i političku baštinu, koja je utjecala na Povijest, osobito nakon revolucije iz 1789., i općenito kroz doprinose stoljeća prosvjetiteljstva… za mene, riječ je o tome da valja tragati za pozitivnom i plodnom stranom akulturacije, kroz uspostavljanje kritičkog odnosa spram francuske i svjetske kulture.

Srećom, unutar francuskog društva postoji snažna tendencija propitivanja kolonijalnog nasljeđa, kao i borba za oslobođenje ekonomije i kulture od imperijalističke hegemonije. To je razina na kojoj se ukazuje problematika Modernosti:

uviđam da Nacionalna Država nakon proglašenja neovisnosti Maroka nije učinila ništa konkretno da bi ostvarila konkretnu i opipljivu modernost postavljenu na kulturne i političke temelje koji bi bili sposobni stati u kraj opskurantizmu i forsiranju prošlosti. Država se opredijelila za apsolutnu moć (Al Maghzen [marokanski kraljevski dvor, op. prev.]) i bezglavu modernizaciju…

Posljedično Maroko ostaje ovisan o Francuskoj, koja nameće svoj jezik i svoje ekonomske interese. Prevagu u odnosima ovih dviju zemalja odnosi logika interesa, a ona ide u korist Francuskoj, budući da Maroko nije uspio izgraditi valjan put prema demokraciji, modernosti i parlamentarnoj monarhiji.

Eksperiment

Jezik je, općenito, vaša trajna fascinacija. Sudeći po onome što možemo zaključiti na osnovu prijevoda, vaše je pisanje bogato igrama riječi, neočekivanim lingvističkim obratima i općenito istraživanjem jezika. Povjesničari književnosti svrstavaju vaše romane u tendenciju unutar marokanske književnosti koju opisuju odrednicom attajrib, uglavnom prevođenom kao »eksperimentiranje«. Možete li, kao pisac, ali i kao književni kritičar, malo pojasniti ovaj termin i povijesni kontekst u kojem je nastao? Smatrate li da je vaše pisanje reprezentativno za taj koncept?

– Za pisanje (novela, romana, književne kritike) opredijelio sam se nakon poraza arapskih vojski od izraelske vojske 1967. Taj mi je poraz, kao i mojoj generaciji širom arapskog svijeta, otvorio oči, na način da su se svi arapski režimi ukazali ogoljeni, lišeni kredibiliteta.

Drugim riječima, argument »konsenzusa« koji su režimi zahtijevali u ime »oslobođenja« Palestine nije više bio valjan; pisci i kreativci stoga su za sebe nanovo uzeli slobodu kritike, kao i slobodu da se inspiriraju svim temama i skrivenim ranama, uz odvažnu estetiku »oslobođenu« od ideoloških i nacionalističkih spona.

Moj se književni rad upisuje u takvo gibanje, čija je ambicija da književnost učini nezamjenjivom, zahvaljujući diskursu koji će biti intiman, otkrivati i transformirati. Kako bi se postigli ovi ciljevi, eksperiment se nameće kao sredstvo istraživanja i inovacije. Eksperimentirati znači odbiti nevinost i naivno stvaranje te tragati za formom koja će ovjekovječiti ono posebno u življenom iskustvu pisca…

Vaš roman »Susjedni životi« kroz perspektive nekoliko pripovjedača uprizoruje jedan dio suvremene povijesti Maroka. Čini mi se da se kroz cijeli ovaj tekst jasno razaznaje osjećaj žaljenja, ili čak poraza, po pitanju propuštenih historijskih prilika. Dijelite li i vi osobno tu »melankoličnu« poziciju u odnosu na današnje marokansko društvo? Kao svjedok krucijalne dionice u povijesti Maroka – neovisnosti, nemira šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali i, primjerice, odjeka Arapskog proljeća 2011. – kako gledate na suvremeni Maroko?

– U romanu »Susjedni životi« tragovi eksperimentiranja upadljivi su kako na razini forme tako i na onoj pripovijedanja: inspiraciju ne crpim iz koherentnoga društva s jasno uspostavljenom klasnom stratifikacijom, nego iz marokanskoga društva, sačinjenog od naslaganih, nakrcanih slojeva koji zahtijevaju razlomljenu formu i isprekidano pripovijedanje. Jezik također nastoji ispostaviti višestrukost leksika i glasova. Drugim riječima pokušavam ukorijeniti tekst unutar marokanskog teritorija, a da pritom ne izgubim iz vida univerzalnu dimenziju koju je moderni roman dosegao.

Simbolični utjecaj

Što se značenja ovog romana tiče, ono je inspirirano proturječjima marokanskoga društva devedesetih godina dvadesetog stoljeća, te ideoloških i religijskih diskursa koji ga uokviruju. Odsustvo društveno-kulturne koherencije produbljuje nejednakosti i opravdava laž i korupciju…

Da, možemo reći da je neuspjeh arapskih režima, ustoličenih već preko šezdeset godina, pripremio teren za ustanke »Arapskog proljeća«; ipak ovaj događaj valja razumjeti u kontekstu njegovih jasno ograničenih ciljeva: nije to bila revolucija koja je predlagala alternativu, nego prije ustanak mladih koji su na sva zvona oglašavali da je kap prelila čašu i prokazivali diktature koje guše arapska društva i lišavaju ih osnovnih prava. Iz te perspektive Arapsko proljeće najava je buđenja koje će se nastaviti kroz niz pokreta koji ciljaju na oslobođenje građana i odbacivanje diktatura.

Marokanska književnost i kultura slabo su poznate u našem dijelu svijeta. Osobno mi je poznato da je riječ o zemlji u kojoj se susreću ne samo različite kulture i civilizacije, nego i raznoliki jezici (arapski, berberski, francuski), i siguran sam da taj susret među ostalim stvara i posebnu i dinamičnu književnu situaciju. Možete li nam dati nekoliko orijentira za snalaženje u suvremenoj marokanskoj književnosti? Koje bi bile neke od njenih najupadljivijih crta? Koje forme i žanrovi dominiraju? Kakvi su materijalni uvjeti književnog rada?

– Svakako, višestrukost jezika i civilizacija koje postoje u Maroku velika je prednost, koja otvara vrata budućnosti. Treba još samo pronaći formulu koja će učiniti da se ti elementi rastope u »kotlu« u kojem će ovo bogatstvo doći do izražaja.

Ipak, možemo reći da većina književnih i kulturnih proizvoda sadrže kritičku viziju i težnju ka budućnosti. Produkcija na arapskom jeziku kvantitativno nadmašuje onu na francuskom ili na amaziškom [berberskom, op. prev]. Bilo da je riječ o romanu, poeziji ili noveli, arabofoni autori ostvaruju značajne rezultate. Ipak, njihova produkcija nipošto ne nailazi na odjek kakav zaslužuje. Zauzvrat naši frankofoni kolege na svojoj strani imaju dobro podmazanu francusku izdavačku infrastrukturu.

Valja napomenuti i da nepismenost i prorjeđivanje čitateljstva ne dopuštaju arabofonim marokanskim piscima da žive od pisane riječi. Stoga je i njihov utjecaj, u najvećoj mjeri, simbolične naravi, i ograničen na krugove elita.

Razgovarao: Dinko Kreho