Kako današnja Hrvatska izgleda sarajevskome pjesniku, bosanskom Hrvatu?

– Ne pratim temeljito, ali Hrvatska jest nešto postigla. Članica ste EU. A ipak, vidim slične probleme – korupciju i nacionalizam, a to me najviše smeta. Umrijet ću a neću razumjeti: zašto se Hrvati odriču maršala Tita, kad je to čovjek kojega je cijeli planet priznao kao pozitivnu povijesnu osobu?! Bio je Hrvat, ali on je sad gore problem. On, koji je i utemeljitelj hrvatske države: ta granice današnje Hrvatske granice su koje je nacrtao Tito! Ne sviđa mi se, moram reći, ni to koketiranje s ustaštvom, ti pokušaji da se manjinama ograniče prava. Pa koji su problem Srbi danas u Hrvatskoj? Karl Kraus jednom je rekao: »Manjine su u pravu i onda kad su u krivu«. Svaki kolektiv mora biti vrlo senzibiliziran prema manjinama, jer su posebno frustrirane. To mi u Hrvatskoj nikako nije jasno. S druge strane, Zagreb je fin europski grad, europska metropola; cijela mi je ta zemlja bliska; Hrvat sam, bosanski Hrvat, ali osjećam pripadnost i toj kulturi i tom jeziku. Ali mi nije jasno: zašto je potrebno napadati »Novosti«, list koji štampa najbolje tekstove na cijelom Balkanu, i u kojem rade najbolji novinari i pisci? Provode se hajke, da je to četnički list, i to do najviših razina vlasti, a ondje, ako baš hoćete, rade uglavnom Hrvati!

Kako sve to objašnjavate?

– Ne mogu objasniti. Cijeli sam život proučavao ustaštvo, znam što je ono: potpuno zločinačka, u suštini antihrvatska ideologija i politika. Ne shvaćam ljude koji danas relativiziraju ustaštvo, da je to bio nekakav san za državom, za ovim, za onim… Još je Tuđman to isticao. Ali to su budalaštine! Mi se ustaštva moramo definitivno odreći, za sva vremena.

Činjenica je da u centru Sarajeva niču velebni trgovački centri. S druge strane, čak ni lokalni političari ne uspijevaju prikriti to o čemu govorite – da je i u Sarajevu jako mnogo doslovno socijalno ugroženih.

– Takozvane »narodne kuhinje« jako su dobro posjećene. Ljudima kupe malo kruha, salame i graha, i misle da je time stvar riješena. Međutim, gore je od toga što mladi svijet uglavnom pripovijeda o Njemačkoj i Europi. Liječnici odlaze kao pomoćno liječničko osoblje raditi na Zapad. Tako je vjerojatno i u Hrvatskoj, ali ovdje je još gore, jer Hrvatska, kao članica EU, ima kakav-takav status, pa je lakše putovati i pronalaziti posao. Procedure za odlazak i dobivanje radne dozvole ljudima iz BiH mnogo su kompliciranije. Sve je to velika nesreća ove zemlje. Ako se ovako nastavi, BiH će postati država staraca i kriminalaca.

Ljudi su umorni

Pjesnik ste i pisac. Kako sve to – siromaštvo s jedne, te bešćutna, apsurdna politika s druge strane – utječe na duhove? Jesu li ljudi umorni? Kako se nose sa svim tim?

– Da, ljudi su umorni. Predugo ovo traje. Čak i oni koji su se javljali, oni koji su stvarali stavove, opinion makeri, intelektualni autoriteti, uglavnom se povlače. Jer, nikakav se izlaz iz ovoga ne vidi. Moja generacija, rekao bih, uglavnom je kapitulirala. Ima u Sarajevu ljudi koji su sjajno pisali, uređivali, borili se… Međutim, svi nezavisni listovi – Dani, Slobodna Bosna – ugašeni su. Ostala su dva dnevna lista – jedan drži vlasnik pivovare, drugi vlasnik lanca hotela i tržnih centara; udara se na javni servis, hoće da ga pod svaku cijenu rasture, a vjerojatno će i uspjeti. Postoji tek još poneki nezavisni portal, ali njihov je utjecaj preslab. Ostat ćemo, čini mi se, mračna rupa. A naši susjedi, uključujući i vas u Hrvatskoj, najčešće ne razumiju ovdašnju situaciju, jer su i oni možda umorni od svega toga. Zato se najčešće recikliraju stereotipi, o nekakvim mudžahedinima, o ovome, onome…

Ono što spominje Hrvatska televizija, ili o čemu govori čak i hrvatska predsjednica, mi ovdje jednostavno ne vidimo, i mislimo da je riječ o preuveličavanjima koja služe nekim ideološkim matricama. Većina ljudi u Sarajevu su Bošnjaci. Po mome iskustvu, a živim ovdje četrdeset godina, to su europeizirani i sekularizirani ljudi. U ratu je došlo dosta sirotinje i ljudi sa sela, ali takav je bio taj rat, i čovjek nema pravo prestrogo suditi. Ne valja zaboravljati da je Sarajevo opsadu, granate i smrt trpjelo duže od sedam tisuća dana. Ratni su ožiljci još uvijek vidljivi; o ožiljcima u ljudima da i ne govorim.

Intelektualna snaga

Umjesto što političari u Hrvatskoj, ali i drugdje, upozoravaju na nekakvu navodnu radikalizaciju muslimana u BiH, ne bi li bilo poštenije reći – s obzirom na sve što se u ratu dogodilo, i na politiku kakvu od rata vodi Banja Luka, a ponekad i Zagreb, radikalizacija Bošnjaka zapravo je minimalna?

– Apsolutno. Moj je dojam da utjecaj s Bliskog Istoka na BiH najviše smeta muslimanima Bošnjacima. Oni su navikli na drukčiji život, njima ne odgovaraju te manifestacije islama na ulici i na javnim mjestima. Kako je znao reći moj prijatelj, nedavno preminuli sveučilišni profesor prava Mustafa Imamović, da se islam tako ponašao kroz povijest, danas ga u Bosni ne bi ni bilo. Bosanski je islam prije svega obiteljska i intimna religija, ali svega se tu sad umiješalo: i arapskih zemalja, i arapskog novca, i drukčije običajnosti, kupuju i prave cijela naselja oko grada, i to ide u pravcu koji ni Bošnjaci ne odobravaju.

Kada je riječ o Srbima i Hrvatima u Sarajevu, to je druga priča. Srba je ovdje vrlo malo. Prije rata bilo ih je sto tisuća, a sada ih je možda sedam ili osam tisuća; Hrvata je uvijek bilo oko sedam posto, ali su kroz povijest ovdje uvijek činili priličnu intelektualnu snagu, od Kranjčevića do Branka Mikulića. Danas, zahvaljujući politici Herceg-Bosne koja još uvijek živi, Hrvati su ovdje potpuno napušteni i ostavljeni. Dragan Čović čak je jednom izjavio da su u Sarajevu ostali samo, otprilike, glupi i nesposobni Hrvati, a da su svi drugi otišli. O toj sam njegovoj izjavi svojedobno i pisao. Generalno, u Bosni i Hercegovini još se vodi politika Tuđman-Milošević, s tim što Milošević ima nasljednika u Dodiku, a Tuđman u Čoviću. To je plan teritorijalne podjele, odnosno razgraničenja, a u budućnosti i secesije. Bošnjaci nemaju dovoljno snage, a možda ni kapaciteta da se tome odupru; međunarodna zajednica Bosnu je ostavila, i imam dojam da su njihovi politički interesi okrenuti prema Beogradu. Kako će stvari dalje razvijati vjerojatno će ovisiti i o tome na koju će stranu krenuti Europa. Mi se ovdje naprosto nadamo da ćemo i mi i Srbija biti primljeni u EU.

Devedesete na Balkanu doživljavali smo kao tragični, neshvatljiv eksces u Europi mira, koji će kad-tad proći, pa da će se zemlje bivše Jugoslavije uklopiti u EU mira i prosperiteta. Danas, gospodari balkanskog rata čine se kao najava vrste političara koja na Zapadu postaje sve popularnija. Kao da se ostvaruje proroštvo Czeslawa Milosza iz njegove pjesme »Sarajevo«, koju je napisao u jeku opsade grada, kolovoza 1993: »…Pripremaju to uvjeravajući sebe: ‘Mi smo barem bezbjedni’, a međutim ono što će ih srušiti dozrijeva u njima samima.«

– Da, ta pjesma zaista ima profetsku snagu. Nitko devedesetih nije vjerovao da će Europa, dvadeset godina kasnije, postati Jugoslavija. Premda, ipak se nadam. Prevladat će valjda razum. Mi ovdje nismo shvaćali ćud kapitalizma, zamišljali smo ga gotovo kao veliki duty free shop s viskijem, Marlborom i lijepim automobilima. A sad vidimo što je to: toliko života uništeno, toliko ljudi upropašteno, da bi neki sumnjivi tipovi mogli graditi nebodere. To je, nažalost, naš usud. Što će biti s Amerikom i Europom… Obama je jednom rekao da je američka demokracija »duboka voda«. Razgrađivanje, nadam se, neće ići lako kao što je sustav urušen kod nas – Savez komunista nacionalistima je sam predao vlast, a potom su ovi napravili jad i krvoproliće. Nacionalisti ne znaju ništa graditi, oni znaju samo rušiti.

Zapad ili Rusija?

Strahujete li za Zapad?

– Naravno. Što god mi o njoj mislili, zapadna je demokracija najbolji način uređenja društva. A mi velikog izbora nemamo: Zapad ili Rusija. Ne znam kome Rusija danas može biti uzor kao model demokracije. Svi mi volimo rusku poeziju i veliku rusku kulturu, ali ne vjerujem da se netko može istinski oduševljavati Putinom i njegovim, rekao bih, imperijalističkim pohodima na potpuno nedužne i neutralne zemlje; ta vidimo što se događa u Ukrajini. Naše su oči, dakle, uprte na Zapad. A opet, nitko ne zna ni što će se ondje dogoditi.

Kako komentirate političku krizu oko podnošenja zahtjeva za revizijom presude pred Međunarodnim sudom pravde?

– Narod koji je doživio genocid tisuću se godina ima pravo žaliti. Ta i pticama na grani je jasno da je Miloševićeva Srbija ne samo sudjelovala, nego da je i orkestrirala taj genocid. Dokumenti su objavljeni: generali su plaću primali u Beogradu, Beograd je organizirao vojne jedinice i slao ih u BiH… Tvrdi se da će revizija otežati odnose među entitetima. Ona ih ne može otežati više nego što su otežani danas: čovjek koji je pod sankcijama SAD-a neprestano najavljuje secesiju Republike Srpske; mimo ustava raspisuje se referendum, slavi se osnutak Republike Srpske… Ne vidim kako bi odnosi mogli biti gori nego što su sada; osim ako se ne uzmu puške. Druga je stvar što se javljaju neki, rekao bih, »vlasnici genocida«, ljudi koji misle da je to što je jedan narod u tolikom broju pobijen, njihova privatna stvar, i da oni to mogu koristiti u svoje, hajde da budem grub, dnevnopolitičke svrhe.

Mislite na Bakira Izetbegovića?

– Pa i na njega. Nisam pravo dovoljno upućen, ali ne znam zašto on staje na čelo tima koji šalje zahtjev. Zašto nisu pravnici radili taj posao? Paradoks je Bosne i Hercegovine da zajedničku državu moraju tvoriti tri strukture, tri vojske koje su ratovale jedna protiv druge, i to, radi budućnosti, treba nekako amortizirati. Nama je, naime, živjeti zajedno. Ne možemo mi živjeti ni s Arapima, ni s Rusima, ni s Turcima, ni s Nijemcima… Naprosto moramo naći zajednički jezik i način. Postoji ona Wiesenthalova rečenica: »Oprostiti, ali ne i zaboraviti«. Ništa ne treba zaboraviti. Ali ne treba to ni stalno vrtiti na svakom prvom dnevniku.

Dvadeset godina je prošlo, a mi stalno ponavljamo tu jednu te istu priču. Ne vjerujem u ono što se često ponavlja, da nas ekonomija može spasiti. Dakle, prošlost moramo imati na umu, ali isto tako ne smijemo njome manipulirati, i time otežavati svakodnevnu komunikaciju. Moramo, naprosto, naći primjeren odnos prema onome što se dogodilo. Dopustite da navedem primjer iz hrvatsko-bošnjačkih odnosa, koji ne smatram dobrim. Hrvatska predsjednica posjetila je svojedobno Srebrenicu, i zaogrnula se rupcem, šamijom, što je prekrasan gest. Srebreničke su je majke prihvatile. A onda je, nekoliko mjeseci kasnije, izjavila kako je u Bosni islam militantna religija. Ali, te žene, ovi ljudi pripadaju islamu! Islam je mir, kao što je to i kršćanstvo, kao što su i druge religije.