Odluka

Marina Vujčić se nakon otkaza izdavačkoj kući potpuno posvećuje pisanju

Davor Mandić

Kao potvrda odluci da ovoj cijenjenoj i čitanoj spisateljici, a sada već jednako tako cijenjenoj urednici, vlastito pisanje postane glavna preokupacija, došla je i dobra vijest iz Ministarstva kulture



Jedna fascinantna hrvatska spisateljska biografija dobiva nove, fascinantne obrate. Nakon što se nismo mogli načuditi pojavi moćnog, dovršenog autorskog glasa Marine Vujčić, spisateljice koja je za hrvatske (literarnosnobovske) prilike propisala prilično kasno, a onda iz romana u roman potvrđivala status hvaljene, ali i čitane autorice, oduševljene svojim posvećivanjem književnosti, kao bomba odjeknula je nova vijest. Naime Marina Vujčić je ozbiljno bavljenje književnošću, u koju je ušla iz višegodišnje prosvjetarske karijere, okrunila zapošljavanjem u Hena comu, izdavaču koji je s njom kao novom akvizicijom krenuo u pohod na tron nakladnika domaće proze. Paralelno su tekle, dakle, dvije karijere, spisateljska i urednička, jedna drugoj okrenute, pa se posvećenost književnosti činila kao gotova stvar, no onda je, pak, stigla vijest da je Marina Vujčić dala otkaz svome poslodavcu, Hena comu.


Nismo mogli učiniti drugo nego nazvati ovu, sada već prominentnu urednicu, i provjeriti navod.


– Istina je, od 1. siječnja, više ne radim u Heni. Postajem freelancer – odgovara nam odmah Vujčić. Naravno, zanimaju nas okolnosti pa dalje ispitujemo, iako slutimo odgovor, cijeneći hrabrost autorice da se dodatno izbori za slobodu posvećivanja književnosti.


Nova plaća




– Jednostavno, zaključila sam da me taj zahtjevan, intenzivan i jako naporan rad udaljava od mog autorskog rada, pa sam si htjela otvoriti više prostora za pisanje – potvrđuje spisateljica naše sumnje, napominjući da su joj drugi izdavači već ponudili posao, ali ona se zapošljavati ne misli.


– I dalje se mislim baviti uredničkim poslom, ali honorarno, za više izdavačkih kuća, no pokušat ću što više živjeti od pisanja – kaže Vujčić.


A da su novogodišnje rezolucije za ovu autoricu bile dobre, potvrdu je dobila praktički u isto vrijeme kad je i odluka o otkazu postala službena; naime osvojila je potporu Ministarstva kulture za književno stvaralaštvo, popularno znanu književnu stipendiju, i to šestomjesečnu, u iznosu 42.000 kuna, za svoj novi roman u nastajanju.


– Pa to mi je došlo nevjerojatno, baš, da sam u trenutku otkako sam nezaposlena dobila praktički šest mjeseci plaću od Ministarstva kulture – kaže Vujčić, dodajući da je istina da se stipendiji nadala, jer je tema dosta provokativna, no, naravno, nikada ne možeš znati hoćeš li stipendiju i dobiti, dok god ne dođe poruka iz Ministarstva da treba doći potpisati ugovor, nakon kojeg MK u mjesečnim iznosima isplaćuje osvojenu potporu.


Fiktivna junakinja


Zanima nas, naravno, kakav je i o čemu je roman, na što Vujčić odgovara, u maniri prave urednice, »onelinerom« koji sve (najvažnije) govori: »Roman je to o ženi koja služi zatvorsku kaznu jer je ubila partnera«. Pitamo spisateljicu je li se naslanjala na neke poznatije primjere, poput onog Ane Magaš, na što kaže da ona jest istraživala, odlazila u požeški zatvor, razgovarala sa zatvorenicama, ali da ne bi htjela da to bude bilo čija priča, već da to bude fiktivna junakinja.


– Jer takvih žena ima puno, žena koje su došle u takvu situaciju nakon što su prijavljivale nasilje u obitelji, policiji i centrima za socijalnu skrb, ili čekale mjesto u Sigurnoj kući. Žena, dakle, koje zbog inertnosti sustava žive pod istim krovom s nasilnicima i koje dođu u situaciju: ili ona ili on. Ne možeš pisati na način da opravdaš ubojstvo, naravno, ali žene za koje čitamo da su ih ubili nasilni partneri one su koje to nisu napravile, a netko tu mora umrijeti – kaže Marina Vujčić, dodajući da bi se roman trebao zvati »Sigurna kuća«, pri čemu to nije samo Sigurna kuća koju poznajemo kao objekt na tajnoj lokaciji u koji se smještaju žene žrtve obiteljskog nasilja, već i kao parodija na zatvor koji postaje ta sigurna kuća u kojoj se ženi više ne može dogoditi partnerovo nasilje.


Kako zaraditi


Budući da Marinu Vujčić poznajemo i kao nagrađivanu i izvođenu dramsku spisateljicu, pitamo je i o tom aspektu njena pisanja, na što nam potvrđuje da bi se upravo i toj vrsti pisanja više posvetila.


– Baš pišem jednu dramu, zato što se nešto od pisanja zapravo može zaraditi u kazalištu, na filmu ili na televiziji. A može se raditi i manje projekte, recimo sada s Alfijem Kabiljom radim libreto za jedan dječji mjuzikl prema jednoj priči Rajka Grlića iz knjige »Neispričane priče«. Ta priča govori o žirafi koju dovode iz Afrike austrijskom caru da ga odobrovolje jer je depresivan. Priča je to o dolasku te žirafe u Beč, žirafe s kojom počinje bečki zoološki vrt, pa sada pišem stihove. U planu su mi i druge drame, ali možda i neki scenarij, tko zna – kaže Marina, napominjući da će sada puno više vremena provoditi u Dalmaciji na selu i tamo se baviti maslinama i poljoprivredom.


– Baš me vuku taj mir, tišina i seoska idila – zaključuje Marina Vujčić, od početka nove godine »freelancerica« hrabro posvećena svome snu – pisanju.


O autorici


Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku. U nakladi Profila 2010. objavljuje roman »Tuđi život«, a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama »Umri ženski« i roman »A onda je Božo krenuo ispočetka« koji je 2015. ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Za dramu »Umri ženski« 2014. dobila je nagradu »Marin Držić«, a za dramu »Podmornica« istu nagradu 2017. godine. Godine 2015. u izdanju Hena coma objavljuje roman »Mogla sam to biti ja«. Iste godine na natječaju V. B. Z.-a romanom »Susjed« osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Godine 2017. objavljuje roman »Pitanje anatomije«.