Složiti niz različitih priča u labavo vezanu cjelinu koju spaja sudbina tih ljudi i opća poruka, nije ništa novo u svijetu književnosti i filma, a ideja postaje zanimljivija ukoliko je autor zna dobro realizirati. Od Marine Vujčić, jedne od ponajbojih suvremenih hrvatskih književnica, to se i očekivalo, pa njen novi roman »Pedeset cigareta za Elenu« već privlači pažnju, mada možda ne toliko kao prethodni joj sjajni romani »Pitanje anatomije«, »Susjed«, »Mogla sam to biti ja«…

Četiri glavna lika

Svoj pesimistični, opori i gorki omnibus svakodnevice Marina Vujčić u ovoj knjizi gradi oko Olivera Radmana, pedesetogodišnjeg usamljenika koji je put samotnjaka i pomalo čudaka odabrao pred punih 26 godina kad u prometnoj nezgodi pogine njegova sestra blizanka Elena uz koju je bio neraskidivo vezan. Njena ga smrt baca iz okvira normale u koji se nikada kasnije neće vratiti, a svoj pedeseti rođendan koristi da bi u ta 24 sata ispušio pedeset cigareta za Elenu koja bi, da je živa, također napunila pedeset. U to ime »truje« se nikotinom, luta gradom, razmišlja…

Viktor Majer, mladić u srednjim dvadesetima i njegov je križ to što mu je bilo svega četiri godine kad mu je, spavajući s njim u krevetu, umrla majka, a ta trauma prati ga kroz život na taj način da zaspati u krevetu može jedino – ako je sam. Igrom slučaja ostane bez ključa nedavno kupljenog stana i sva uvjeravanja susjeda i policije da je on vlasnik ne uspijevaju… Magdalena Matas mlada je majka s dvoje djece vrtićkog uzrasta, šokirana činjenicom da joj je muž s kojim je živjela punih osam godina pljačkao banke i mjenjačnice pa mora na robiju, što nju ostavlja bez prihoda… Greta Nemet mlada je zubarica koja, što zbog lošeg odgoja uz dominatnu majku, što zbog toga što je muž Aldo vara, pada u tešku depresiju, razmišlja o samoubojstvu te završi na psihijatriji.

To su četiri glavna lika ove proze. Oni se međusobno ne poznaju, a 15. svibnja 2015. godine, kad se događaju priče iz ovog romana, njihovi se putevi tek ponekad ukrste i dodirnu te potaknu promjene u njihovim životima. Spomenuti likovi dolaze iz različitih socijalnih i društvenih okvira, različite su životne dobi, sklonosti, ideja i stavova, a ono što ih veže je duboko nezadovoljstvo životom, kompleksi i traume koje ih čine nesretnima. Oliver stalno misli na sestru i kod njega je očigledan teški psihološki problem, Viktor ne podnosi ozbiljniju intimnu vezu pa je i njemu potreban terapeut, Magdalena mora nadići okvire teške emocionalne i socijalne krize u koju ju je ugurao suprug, Greta samo želi spavati…

Kafkijanska priča

Život je težak i kompliciran, kao da poručuju ove četiri štorije, a samo o tebi ovisi hoće li ti biti neizdrživo težak. Naime, jedina prava gubitnica ovog romana je Greta koja je odustala i predala se. Nije daleko od nje ni Oliver koji nastavlja svoj život »u sjećanju na Elenu«, ali Viktor i Magdalena potpuno su drugačiji. Sve negativnosti svog života, posebno epizodu s odvođenjem u policijsku postaju, Viktor okreće u svoju korist reportažom nakon koje dobiva žuđeni novinarski posao, što znači da za njega dolaze bolja vremena. Isto vrijedi i za Magdu koja na sudu svjedoči protiv muža te pokidavši potom sve okove s ranijim životom hrabro kreće u borbu koja sigurno neće biti jednostavna, ali se ne misli predati.

Ovakav raspored sudbina Vujčićkin je obol realnosti jer baš tako ljudi u stvarnom životu i funkcioniraju. Neki se predaju i odustaju, drugima to nije ni na kraj pameti. Vrhunac romana nedvojbeno je kafkijanska priča o nemogućnosti Viktora da uđe u stan koji je kupio i reakciji okoline (susjedi, policija). Da je više ovakvih visprenih trenutaka, cijeli bi roman bio puno bolji. Premda, ni ovako to nije loša knjiga i svakako upotpunjuje niz pažnje vrijednih naslova koje iza sebe ima Marina Vujčić.

Poput zrcala

Svoje četiri različite priče spojene u jednu zajedničku, autorica nam je ispričala jednostavnim i razumljivim pripovijednim stilom, pri čemu su najčešće kratke ili vrlo kratke epizode podijeljene vremenskim razdobljima u kojima se odvijaju kronološkim redom. Autoričina je namjera »biti zrcalo«, što znači da ne želi direktno iznositi poruke ili na bilo koji drugi način popovati, već kroz priču puštati čitatelja da sam zaključuje i donosi vlastite sudove. Pritom je razumljiva i dovoljno dojmljiva da zainteresira čitatelja.