Osvrt

Ljubav pobjeđuje prolaznost: Čitali smo roman “Pohvala starosti” Pavla Pavličića

Marinko Krmpotić

Photo: Petar Glebov/PIXSELL

Photo: Petar Glebov/PIXSELL

Pavličić je pišući svoja promišljanja o starosti uspio dokazati da nije senex comicus (smiješni starac), standardni lik renesansne komedije koji ne želeći priznati prolaznost vremena postaje smiješan, već da je zaista čovjek modernog doba, realan i logičan u shvaćanju stvarnosti i svog položaja u životu



Dok je Slavenka Drakulić u svojoj vrlo dobroj zbirci pripovijedaka »Nevidljiva žena« starost prikazala kao sumorno razdoblje života, od nje tek nešto stariji Pavao Pavličić istoj je temi u svojoj knjizi eseja nazvanoj »Pohvala starosti« pristupio puno opuštenije, obogativši time raznovrsnost pristupa temi koja ove godine očigledno pojačano zanima hrvatske književnike, bar ove vremešnije. No taj vedriji Pavličićev pristup ne znači i bijeg od stvarnosti i realnosti, jer se ispod tog »laganini« stava itekako uočava i tragika prolaznosti, kao što se i u »Pohvali ludosti«, klasičnom djelu Erazma Roterdamskog, čiji naziv u naslovu zboje zbirke pripovijedaka Pavličić parafrazira, itekako uočava tragika tadašnjeg neobrazovanog društva.


Pavličić broji lijepe sedamdeset i dvije godine života (Vukovar, 1946.), a iza njega je niz knjiga koje su ga učinile živućim klasikom domaće književnosti, pa će i za ovu novu knjigu itekako biti zanimanja, pogotovo među njegovim vršnjacima te svima drugima koji su već na neki način osjetili starost. Što o starosti misli i osjeća, kako se u nju uključuje i kako je podnosi, Pavličić nam kazuje u četirima većim cjelinama nazvanim prema znanstvenim disciplinama: Fiziologija, Psihologija, Sociologija i Filozofija.


Mladi vs. stari


Tim cjelinama prethodi Prolog, a završavaju Epilogom, pri čemu se svaka od spomenutih cjelina sastoji od desetak kraćih eseja vezanih uz razmišljanja o starosti s fiziološke, psihološke, sociološke i filozofske strane. Svaki esej temelji se na nekom osobnom ili iz drugih izvora stečenom iskustvu i epizodi koja autoru služi da na temelju ispričanog krene u analize, komentare i zaključke. Sve to realizirano je kozerskim stilom iskusnog znalca književnosti i dokazanog pripovijedača koji na nepretenciozan način i uz puno šarma uspijeva prenijeti svoje ideje i stavove pa taj pristupačni stil nerijetko djeluje poput ćaskanja o starosti uz kavu s prijateljima koji te itekako razumiju, jer proživljavaju isto što i ti.




Naravno, budući da govorenje o starosti podrazumijeva i osvrt na društvo u kojem ta starija osoba živi, Pavličićevi se eseji nužno pretvaraju i u društveno-kritičke oglede s najčešće zajedničkim nazivnikom u ideji da je starost danas pobijedila mladost.


– Dokaza za to ima koliko hoćete, a prvi je među njima taj da su političari i vođe država i naroda sve mlađi i mlađi. Ali to možda i nije toliko važno, važnije su druge stvari, one koje se tiču svakodnevnog života. Tko diktira javni ukus, tko u medijima presuđuje što je važno, a što nevažno, tko odlučuje kakvi će se filmovi snimati i kakve knjige tiskati? Isključivo mladi ljudi. Kakve su, recimo, emisije u udarnim televizijskim terminima? One su takve da ih stariji svijet teško uopće može razumjeti. Kakva se pitanja postavljaju u kvizovima? O sportu i glazbi, a ako zaluta koje pitanje iz opće kulture, nitko od natjecatelja nema pojma o odgovoru – konstatira Pavličić koji temi starosti prilazi obrađujući različite motive i teme pa na stranicama ove knjige čitamo o ljubavi i tjelesnosti u poznim godinama, brakovima starih i mladih partnera, bezuspješnim pokušajima prikrivanja starosti, životu u staračkim domovima, odnosno o svakodnevici prepunoj zapreka i muka koje čovjek u mladosti nikad nije svjestan, niti ih uočava.


Prihvaćanje


Nižući te primjere Pavličić često zna biti vrlo odmjereno i uspjeno autoironičan i duhovit pa tako pri raspravi o muškom glasu kao elementu seksualne privlačnosti – adutu koji nema svatko i koji najčešće blijedi i nestaje baš prolaskom godina – piše i ovo: »Razmišljam, dakako, i o vlastitom glasu. I, što više razmišljam, sve mi je više drago što ove moje riječi stižu do vas u pisanom obliku i što ih ne možete čuti.«


Naravno, kao vrsni poznavatelj književnosti, kojoj je posvetio cijeli život, Pavličić često u razmatranju koristi djela i stavove brojnih drugih autora (Krleža, Huxley, Držić, Marinković, Šotola, Ivan Bunić Vučić…) te upješno uranja u psihološki i emocionalni svijet starijih ljudi kojima je najčešće najbitnije da nekome budu korisni i potrebni. Ono što Pavličića čini posebim u ovim njegovim osvrtima o starosti svakako je činjenica da je dosegao razinu shvaćanja o neminovnosti prihvaćanja tog dijela života pa za razliku od već spomenute Slavenke Drakulić koja reagira jetkošću te povremenim krikom i bijesom, on pokušava pronaći mogućnosti tihog uživanja u onome u čemu još uopće možeš uživati u toj životnoj dobi.


Baš stoga moguće je zaključiti da je Pavličić pišući svoja promišljanja o starosti uspio dokazati da nije senex comicus (smiješni starac), standardni lik renesansne komedije koji ne želeći priznati prolaznost vremena postaje smiješan, već da je zaista čovjek modernog doba, realan i logičan u shvaćanju stvarnosti i svog položaja u životu. Štoviše, započevši zapise Prologom u kojem pojašnjava pojam senex comicus te završavajući ih Epilogim u kojem zaključuje da je sve što je u ovoj knjizi napisao »posvećeno njoj, Julijani« do čije mu je ljubavi »stalo najviše na svijetu«, Pavlićić je vrijednost cijele knjige, posebno u emocionalnom smislu, podigao na višu razinu, jer je teško zamisliti ljepši i nježniji završetak posvećen supruzi Julijani Matanović i ljubavi kao osjećaju koji, bar dok živimo, može pobijediti osjećaj prolaznosti.