Opsežno djelo

“Leksikon hrvatskog srednjevjekovlja”: Knjiga koja popunjava bijele mrlje kulturne povijesti

Tihomir Ponoš

Foto: Nenad Reberšak

Foto: Nenad Reberšak

Riječ je o knjizi na kojoj se počelo raditi prije 15 godina; počeli su raditi akademici Lujo Margetić i Franjo Šanjek, a završili su Franjo Šanjek i Branka Grbavac kao urednici te još 22 autora. Gotovo 900 stranica raspoređeno je u tri dijela



ZAGREB Orgulje hrvatske kulture. Knjiga identiteta i dubine – tim je riječima predsjednik Nadzornog odbora Školske knjige Ante Žužul opisao opsežno izdanje te nakladničke kuće i HAZU-a Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja, predstavljeno u palači Akademije u utorak.


Riječ je o knjizi na kojoj se počelo raditi prije 15 godina; počeli su raditi akademici Lujo Margetić i Franjo Šanjek, a završili su Franjo Šanjek i Branka Grbavac kao urednici te još 22 autora. Gotovo 900 stranica leksikona raspoređeno je u tri dijela. U prvom dijelu leksikografski je obrađeno oko 900 pojmova, drugi dio sadrži zemljopisne pojmove, a treći je dio usporedna hrvatsko-europska kronologija.


Branka Grbavac kazala je da je riječ o jedinstvenom leksikonu na hrvatskom prostoru. Taj leksikon ne sadrži, odnosno ne obrađuje kao zasebne jedinice, središnje aktere. Dakle u njemu čitatelj neće pronaći zasebnu jedinicu o Tomislavu ili Beli IV. Razlog za to je taj što je o središnjim akterima mnogo napisano u drugim enciklopedijskim izdanjima, a nema novih historiografskih spoznaja o njima, pa je više prostora namijenjeno onima i onome o čemu u drugim enciklopedijama ima malo ili ništa, pojasnila je Grbavac. Prvi put obrađen je pojam »kraljevski vitezovi«, a prvi put sustavno su obrađeni i stručni termini poput »rektora«, koji je imao bitno šire značenje od današnjeg.




Predstavljajući luksuzno i grafički bogato opremljeno izdanje na kojem je radio desetljeće i pol, Franjo Šanjek je konstatirao da Hrvati od ranog srednjeg vijeka pokušavaju koristiti svoje znanje latinskog jezika (a u poznavanju tog jezika bili su nadmoćni zapadnjacima) da bi druge upoznali sa svojom pismenošću, ali i da bi bili spona, transmisija koja povezuje kulture – zapadnoevropsku s bliskoistočnom i sjevernoafričkom, ponajprije arapskom kulturom.


Tomislav Galović konstatirao je da se ne radi o konvencionalnom leksikonu, a Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja metodološki je usporedan sa sličnim europskim izdanjima poput njemačkog, francuskoj i engleskog. Zadnje slično izdanje, mnogo skromnije, bio je školski leksikon objavljen prije pola stoljeća, a ovo izdanje, uz ostalo, popunjava bijele mrlje domaće historiografije i kulturne povijesti kvalitetnim materijalima.


Galović je posebno upozorio na visoku razinu hrvatske srednjovjekovne pismenosti ustvrdivši da je Trogirski evanđelistar, koji krasi i naslovnicu knjige, uveo i pozicionirao hrvatsku pismenost u sam vrh onodobne europske pismenosti.Akademik August Kovačec, govoreći o jeziku i pismenosti hrvatskoga srednjovjekovlja, ponovio je staru i točnu tezu da je ono bilo trojezično (hrvatski, latinski, staroslavenski jezik) i tropismeno (latinica, glagoljica, ćirilica), što hrvatskoj kulturi daje posebnu snagu.