U duši sam pjesnik, ali ne bi to htio biti za stvarno pa onda poeziju guram kroz stil i kroz naslove. Naslovi su važni. Naslov knjige inače je doslovni prijevod engleske fraze »Nothing to (...) about«, no ona u hrvatskom, s tim »o« na kraju, ne funkcionira sintaktički, ali baš zato ima tu neku melodiju. Ja slušam puno mjuze. Njena tekstura me inspirira
Envera Krivca bolji poznavatelji scene znaju kao svestranog kulturno-scenskog djelatnika koji je sve svoje artističke preokupacije digao na zavidnu razinu. No iako je dosad objavio više proznih knjiga, što samostalno što u koautorstvu, tek je posljednjom knjigom pokazao visoku pripovjedačku zrelost i disciplinu.
Heterogeno sastavljenoj od kratkih proznih eseja o obiteljskom životu, crtica, fantastičnih priča i postmodernističkih eksperimenata, knjigom »Ništa za pisati kući o« u izdanju »Algoritma« ipak se sustavno i protežno provlači in(tro)spekcija samoće i melankolije. No da se čitatelj ne bi uplašio, knjiga je to i koja obiluje sjajnim jezično-stilskim kalamburima i poznatom Krivčevom duhovitošću. Hrabar pripovjedač, koji ponekad opasno ekvilibrira na granici iznošenja prejakog stava, u isto je vrijeme zaigran i ozbiljno nakanjen zauzdati bujicu riječi koja bi iz njega lako mogla provaliti.
Sve je to prepoznao i žiri »Algoritmove« godišnje nagrade za mlade autore »Prozac«, pa je knjiga i objavljena kao pobjednik tog natječaja za 2011. godinu.
Knjiga se otvara motom »Svi hitovi su ovdje«, a prva priča naslovljena je »Draga Kate Bush«. Netko tko je čitao Envera Krivca odmah će zamijetiti pop-kulturne reference, no isto tako bi ga moglo iznenaditi kad otkrije da ih u knjizi nema toliko koliko je možda očekivao ako je, pogotovo, čitao roman »Helen Keller«. Je li to namjerno narušen horizont očekivanja? – Dao sam nekoliko intervjua u vezi s tim romanom, i stalno se pojavljivalo to pitanje. Znam, »Kellerica« je festival toga, do opskurnih mjera da se i ja moram ponekad podsjetiti što sam mislio. Ovdje sam se namjerno odmaknuo, ne samo od toga nego i od toponima. To je definitivno Gorski kotar, Ravna Gora, ali to nigdje ne piše. Htio sam da se i drugi mogu povezati s tekstom. A pop-refrence sam izbacio jer to je ekskluzivni klub, ako čitatelj ne skuži foru, izgubio si ga.
Fascinantan lik pradjeda
Tekstovi iz prvog od četiriju poglavlja u knjizi žanrovski bi se mogli odrediti kao prozni eseji ili crtice iz obiteljskog života. Koliko je tu autobiografskog? Glavni lik pritom je pradjed. Je li on stvaran i koliko, obzirom na fascinantnu biografiju? – Pradjed je stvaran oko 90 posto, a ovo drugo 50 ili 60 posto. Imao sam ideju pisati o njemu od kada pišem. Bio je stvarno fascinantan lik. Još 1924. otišao je u Ameriku, i nije ga bilo 10 godina. Uzmite Chicago 20-ih i Gorski kotar ili bilo koju hrvatsku regiju 20-ih. To su nevjerojatne civilizacijske razlike. Frajer je čak mislio i ostati gore, imao je i novu ženu, pri čemu je »staru«, moju prabaku Ukrajinku, što je isto priča za sebe, ostavio ovdje. I sad, radi razloga koje je teško ovdje objasniti, deportirali su ga nazad nakon 10 godina. Zbog toga je cijeli život bio ljut na svih i sve. Frustruiran što je vidio bolje, a onda su mu to uzeli.
Da sam o tome pisao 10 godina ranije, vjerojatno bih samo opisivao, ali nakon doze osobnih životnih razočaranja, mogao sam ući u tu priču, poistovjetiti se. A bio je glazbenik i slikar, umjetnički tip. I baš zbog toga kužim tu njegovu frustraciju povratkom. Otud i njegova agresiva, jer znao je biti najbolji tip na svijetu, a pola sata kasnije tukao bi po kući i tjerao ljude van.
Pretpostavljam da ste za taj dio knjige morali obaviti i neka istraživanja. Što su vam ta istraživanja donijela? – Prije svega morao sam ići razgovarati s njegovom kćerkom, zadnjom živućom, koja živi u Zagrebu. Ali to su sve mala sjećanja, kao švercanje iz Kanade u Ameriku. Bez puno dodatnih informacija. Ali onda odeš na net i ukucaš: »Smuggling Canada America«, »Imigracija 20-ih u Ameriku« i sl. pa dođeš na neke stranice na koje nikad ne bi došao. Znate one na kojima je prvo polje u grbu bijelo. Počneš razmišljati kako je bilo gadno tada, koliko je bilo smrti i problema. Ali ima i bezazlenijih stvari, pa tako saznaš svjetski rekord u veličini snježne pahulje. Sve ti to na kraju uđe u život.
Vještina selekcije
U ostalim poglavljima knjige više ulazite u pomaknutu stvarnost i fantastiku, u nekim pričama ima i Kamova iz »Lakrdija«, pa Etgara Kereta, sve do kafkijanskih preobrazbi. Tko ili što sve utječe na vaše pisanje? – Ima dosta toga. Ja slušam puno mjuze. Njena tekstura me inspirira. Recimo, minutu i pol dugi solo samo na jednoj noti kod Marka Hollisa. Ili krajolici koje radi Tim Hecker. Pa onda uzmem taj osjećaj i u prenošenju pazim na konzistentnost, da je sve što se zbiva sa stilom i likovima u službi atmosfere. Na primjer priča »kakogod« ima puno podataka, ali ti nikad ne saznaš zašto se taj lik nije oženio i zašto toliko pazi na odijelo u tom vlaku. Te žene više nema, strašna nesreća se dogodila, ali ti ne saznaš koja nesreća. Jer da idem opisivati što je bilo, razbio bih taj filing.
Teško je govoriti o tom transponiranju muzike, ali ona te stavi u određeno stanje svijesti. Inače nisam veliki čitač, pročitam tri-četiri knjige godišnje. Ali čitao sam Stanleya Donwooda, »Slowly Downward«, inače dizajnera »Radioheada«. Mislim, nije to vrhunska književnost, to je njegov side-projekt, nije to čak ni toliko dobro, ali daje osjećaj emocionalne distanciranosti dok piše o ful emocionalnim stvarima. Tu su i moji kolege s lokalne scene.
Knjiga izgleda iscizelirana, očišćena od viškova. Priče su kratke, neke su tek crtice, naznake. Koliko je bilo autouredničkog rada, a koliko je intervenirao urednik Kruno Lokotar? – Imao sam sreću biti na dvije radionice preko »Katapulta«, prvo s Dašom Drndić, koja nas je naučila ubiti svoj spisateljski ego. Nakon toga imali smo radionicu s Ivanom Sajko, koja te pak uči da razmišljaš o svakom motivu, o svakoj riječi zašto je tu, da se očisti taj skribomaski torrent informacija koje šibaš van iz sebe. Tako da se moje pisanje jako promijenilo. Ali imam i čitače: Morisa Mateljana i Teu Tulić, čiju sam većinu opaski uvažio. Na kraju je došlo do Krune, ali on je imao možda par intervencija, skoro ništa. S njim je iskustvo bilo odlično. Očekivao sam od jednog tako visokoprofilnog urednika koji je manga u tom svijetu puno strože i veće inervencije, ali bio je vrlo respektabilan prema tekstu i onome što bih ja htio. Čak i kad mu se nešto nije sviđalo, pustio je jer je vidio da je u službi nečeg »većeg«.
Sindrom Pitcairn
O naslovima bi se mogao napisati cijeli tekst. Naznačeni malim slovima, oni su često upravo takvi, mali, nekad samo prva riječ priče, naznaka atmosfere, a nekad i cijele rečenice. Pa i naslov knjige je pomalo čudan: »Ništa za pisatio kući o«. Koja je to vaša priča s naslovima? – Ma ja sam u duši pjesnik, ali ne bi to htio biti za stvarno pa onda poeziju guram kroz stil i kroz naslove. Naslovi su važni. Naslov knjige inače je doslovni prijevod engleske fraze »Nothing to (…) about«, no ona u hrvatskom, s tim »o« na kraju, ne funkcionira sintaktički, ali baš zato ima tu neku melodiju. Inače, knjiga se u početku trebala zvati »Portret otoka Pitcairn tehnikom snijega na travi«, kako se sada zove prvo poglavlje, ali mislio sam da je previše tražiti od ljudi da to pamte. Pitcairn je zanimljiv jer implicira. Pa onda što je Jerry bez Toma? Isto priča o samoći.
Samoća i melankolija cure sa stranica ove knjige, a u priči o Pitcairnu pokazuje se i demitologiziranost te pankerske pobune protiv establišmenta i ideala života u anarhiji, pri čemu je pozadina svega incest, bolest, sukobi, silovanja. Koliko ta priča funkcionira kao uputa za čitanje knjige, pri čemu samoća i melankolija ne proizvode uvijek sjajne stvari, nego na površinu izvlače raznorazne demone? – Pitcairn je odličan primjer, jer većina ljudi ima informacije o Bountyju kao romantičnoj priči. Imaš zlog kapetana koji je zaslužio protjerivanje, pa otok u Pacifiku, novo društvo ni iz čega, a iza toga su alkohol i boleštine, zajednica od 60 ljudi ogrezla u incestu. Na površini je lijepo i romantično, a unutra trulo. Teško održivo. Ljudi proživljavaju brodolome koji ih označe. Ono, nisi možda prošao rat, ali ostao si bez nekoga. I u tom trenutku to je tvoja najveća kalvarija. Puno je promjena bilo u ljudstvu oko mene, nesreće, samoće i izoliranosti ispod fasada koje nosimo pa sam jednostavno morao pisati o tome.
Riječka literarna scena se budi. Sudjelujete u oba zamjetna pokreta: Pokojnima i Ri litu, pa je li to doista neko organizirano buđenje ili samo kratkotrajni proplamsaj? – U Pokojnima više nisam zbog koncepcijskih razlika, a i Ri lit je više festivalsko okupljanje. Po meni to nije neko buđenje, ti ljudi su i prije pisali, prisutni su godinama, a u obje grupacije većina se preklapa.
Oslobađajuće iskustvo
Možda jesu, ali uglavnom nisu objavljivali kod nacionalno relevantnih izdavača ili bivali u finalima nacionalnih književnih nagrada. Pa i uspjeh FAK-a bio je tim veći jer su bili ujedinjeni oko neke priče, oko tih rockerskih čitačkih nastupa. – To je istina, ali to je tek marketinška fronta koja može biti korisna. Tristo ljudi u Filodrammatici prije nije bilo moguće. Dolazili su nam na »Katapultove« večeri Bodrožići, Ferić, Perišić, pa je na njih dolazilo 10-ak ljudi. Mi smo okupili 300 ljudi i to je stvarno uspjeh, ali to prvenstvo ide Vavi na dušu što se Ri lita tiče. No i »Katapult« je užasno važan, njegovo djelovanje nije bilo možda toliko vidljivo, ali sve je to nastalo na njegovom temelju, na tih šest godina tihog djelovanja. Ipak, to je površinsko okupljanje, nije to nikakav pravac, -izam, manifest i slično; ne pišemo isto, čak ni slično, mi smo tu samo da bismo pomogli jedni drugima.
Vaša privatna biografija dosta naliči biografiji vašeg svestranog pradjeda. Bio je slikar i glazbenik, jedino nije pisao. Vi ste se pak ozbiljno bavili stripom, glazbom i kao recenzent i kao autor, copyrighter ste i pisac. Kako u svemu tome plivate, kako su vam postavljeni prioriteti, odnosno gdje ste najviše svoji? – Po fazama to ide. Ali te faze imaju i svoje probleme. Kruno je rekao da mi je super knjiga, ali da nikad od mene neće biti velikog pisca. Pa zašto? »Zato što imaš previše toga i nikad se nečemu nećeš kompletno posvetiti« – rekao mi je (smijeh). Pa dobro.
Ja se najviše vidim kao glazbenik, iako me ljudi tako najmanje doživljavaju. Crtanje i stripovi definitivno su otišli u sferu hobija, ma i glazba je hobi, ali pokazalo se da se ipak od toga nešto može napraviti. Imam super ekipu – »Japanski premijeri« – okupili smo se 2010., unutra su Marin Juričić i Moris Mateljan, a pridružila nam se i Petra Gržetić kao vokal. Svi smo prije bili u nekim bendovima i svi imamo negativna iskustva, jer se na kraju sve svede na kablove, jesi li uzeo baterije, gdje ćemo ići i koliko to košta, pa ti se na kraju ne da sve to.
Ovo je skroz drugo, htjeli smo bend koji ne ovisi o koncertima, probama, brijama: moramo izdati, prodati… Ne moramo ništa, moramo samo raditi muziku sebi za gušt. Opušteno smo ušli u to i rezultat je da ne bih ništa mijenjao. A nakon nekog vremena dogode se i angažmani, pa radimo muziku za predstave, filmove…
I to što nemaš izdavača, stavljaš glazbu besplatno za skidanje, to je oslobađajuće. Danas tući se i boriti da bi te objavio Dallas ili Dancing Bear je ponižavajuće. Upravo zbog njih, zbog načina na koji se tretiraju umjetnici. »Japanski premijeri« su oslobađajuće iskustvo i to nije posao, to je totalni odmor za dušu.
