Festival kratke priče

Kratkopričaši uplovili u Luku Europu – uskoro stižu i u Rijeku

Kim Cuculić

Prije dolaska u Rijeku četvero istaknutih sudionika – Ondjaki, DBC Pierre, Rosa Montero i Chica Unigwe – odgovorili su za Novi list na pitanje kako se bore protiv stereotipa i što misle o Hrvatskoj uoči posjeta



ZAGREB/RIJEKA Šesnaesti festival europske kratke priče ove se godine održava u Zagrebu i Rijeci. Festival je počeo 28. svibnja i potrajat će do 2. lipnja, a na njemu sudjeluje više od trideset autora iz dvanaest zemalja koji će nastupiti na četrdesetak događanja – čitanja, tribina, razgovora, promocija knjiga, koncerata… FEKP dovodi najveće domaće i strane kratkopričaše pred zagrebačku i riječku publiku, gdje će u različitim prostorima autorice i autori pričati i čitati svoju Europu – jedni gledajući je očima putnika, drugi useljenika; neki azilanata, a neki domaćina. Tema ovogodišnjeg Festivala upravo je Luka Europa, Europa kao prostor susreta i razmjene, točka polaska, odlaska i povratka.


Naglasak je ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče na afričko-europskim književnim dodirima i utjecaju iskustava života na tim kontinentima na pričanje priča i spisateljske odabire. Tako nastupa Chika Unigwe, nigerijska autorica koja živi u Belgiji i piše na engleskom i nizozemskom jeziku; Igiaba Scego, talijanska autorica somalijskog podrijetla koja se bavi odnosom Zapada prema Trećem svijetu, te Ondjaki, angolski književnik s brazilskom adresom. O iskustvu izbjeglištva svakako mnogo za reći ima i Hassan Blasim, pisac rođen u Iraku, iz kojeg zbog svojih redateljskih podviga koji nisu bili po volji režimu 2004. kao izbjeglica odlazi u Finsku, gdje postaje jednim od značajnijih suvremenih kratkopričaša.


Riječki dio programa odvijat će se u sklopu festivala vRIsak. U srijedu, 31. svibnja, na Botelu Marina u 21 sat predstavit će se Senko Karuza, Rosa Montero, Bronka Nowicka, Ondjaki, DBC Pierre i Igiaba Scego, a u četvrtak 1. lipnja na istom mjestu i u isto vrijeme nastupit će Hassan Blasim, Lucy Caldwell, Željka Horvat Čeč, Guillermo Martínez i Chika Unigwe. Prije dolaska u Rijeku neki od sudionika odgovorili su za Novi list na pitanje kako se bore protiv stereotipa i što misle o Hrvatskoj uoči posjeta.


Ondjaki: 





– Ne volim stereotipe. Smatram da svatko, osobno i kulturalno, može biti ono što želi. Hrvatska je važno mjesto za Angolce, barem za neke od njih. Jedan od prvih koji je pomogao Angolcima samo nekoliko dana prije neovisnosti bio je predsjednik Tito, a tadašnja Jugoslavija pomogla je mnogim ljudima iz Angole da studiraju i vrate se u svoju novu i slobodnu zemlju. Radi toga sam putovao u Hrvatsku i Srbiju, kao i na mnoga druga mjesta, s otvorenim srcem i očima. Mislim da je književnost jedan od najljepših nevidljivih mostova koje je čovjek izumio. Dolazim u Hrvatsku slaveći te mostove.


DBC Pierre:



– Stereotipi su tako zabavni! Prirodno je da kad raspolažemo oskudnim informacijama trpamo te ideje u male kategorije, koje sadrže nekoliko stvari koje su nam poznate. To je poput zamatanja dara u šareni papir, a taj omot je naš stereotip. Zabava počinje u trenutku kad iznenada sretnete osobu ili se nađete na određenom mjestu pa se omot razleti i preplavi vas istina koja zauvijek odnese stereotipe, a na vidjelo dođu prave boje, teksture i suptilnosti. Obožavam to. Hrvatsku zamišljam kao zemlju koja sjaji svojom poviješću i blista bojama Jadrana. U ovoj zoni rakije i u ovom dijelu svijeta ljudi su naučili živjeti dobro – ne onako ekstremno kao zemlje na Istoku i ne onako samozadovoljno kao kulture Zapada. Kad bi svijet bio veliki bar i casino, Hrvatsku zamišljam kao privatnu sobu za prijatelje upraviteljeve sestre.


Rosa Montero:



– Stereotipi su paraziti uma. Oni nas ispunjavaju glupim predrasudama protiv kojih se teško boriti, jer se ljudski um koristi stereotipima kako bi umanjio napore kojima se naš mozak suočava sa svijetom. Zato je jedini način da budemo pravedniji prema realnosti da budemo svjesni predrasuda i stereotipa, te da se borimo protiv njih. Kad je riječ o Hrvatskoj, ovo nije moje prvo putovanje u vašu zemlju pa znam što mogu očekivati: lijepe gradove i prijateljski nastrojene ljude. Bez obzira na to, mislim da u Španjolskoj još uvijek malo znaju o Hrvatskoj. Vezano uz to postoje dva stereotipa – prvi je taj da je riječ o zemlji koja se u bliskoj prošlosti suočila sa strašnim ratom, a drugi je taj da je Hrvatska zemlja s predivnim krajolikom.


Chika Unigwe:


– Prevelika je lista negativnih stereotipa s kojima sam se susrela. Na temelju toga naučila sam da stereotipi nisu samo glupi, nego mogu biti i štetni. Čak i kad su pozitivni, ne donose cjelovitu sliku. Ljudi su individue za sebe i tako im i pristupam. Čula sam da je Hrvatska predivna. Mlada Hrvatica koja mi je u Londonu prodala moju najdražu torbu rekla mi je da je njena zemlja najljepša na svijetu. Sad jedva čekam da se sama u to uvjerim.