Knjige znaju osvajati i osvojiti čitatelje na mali milijun načina; znaju ih recimo privući žestokom kampanjom,  zavesti šarenim koricama, a zna biti »kriva« i zavodljiva kritika. No, katkad je sve jednostavnije, čišće. Katkad je samozatajnost ono što intrigira, katkad je i bez blještavila i žestoke kampanje u startu jasno da mora biti dobra u uratku što već s korica, naslovom, iskreno i ljudski pita  »Kako ste?«.

Kako ste!? Bude ti u isti čas i toplo, ali te i obuzme  neki nemir. Toplo, jer više nitko nikoga ne pita »kako ste?«. A nemir!? Nemir je iz istog tog razloga, nemir je zato što na pitanje kako ste, zna ponekad biti vraški teško odgovoriti.

Barbara Matejčić, slobodna i nagrađivana novinarka, ona koja se bavi društvenim temama i ljudskim pravima, autorica je knjige »Kako ste?«, što joj je izdavač Heinrich Böll Stiftung – Ured za Hrvatsku. Obespravljeni, unesrećeni, poniženi, neuklopljeni… oni su s kojima se Matejčić za svog novinarskog rada ponajviše susreće, oni o kojima ponajviše piše. Ali, kako i sama priznaje, još se nije oslobodila olakog prosuđivanja ljudi. »Ne znam možemo li se ikada sasvim toga riješiti, je li moguće zadržati prostor u glavi praznim kada se susretnemo s nepoznatima i početi ga puniti tek kada zaista saznamo nešto o njima«, kazuje dok se pita što zapravo znamo o drugima?

Voljeti život

Jer, kako to lijepo veli Jadranka, ona koja se bori sa shizofrenijom: »Ja volim život i kad je nepodnošljiv!« Na Jadranku, na Outoftheblue, Matejčić je naišla na forumskim raspravama o shizofreniji. Primijetila je kako otvoreno i lucidno  piše o svojoj bolesti, pa ju je odlučila naći. I nije se susret dogodio ni za dan, ni za dva, ni za mjesec, dva, ali su se na koncu našle. Kad su se našle, najprije je Jadranku valjalo uvjeriti da s druge strane žice nije trgovački putnik koji joj nudi tablete. Jadranka je Barbari vjerovala, možda zato, vjerojatno zato, jer joj je prišla onako kako se ljudskom biću prilazi. Nijedna priča nije plod kratkog, usputnog susreta, onog da nas prođe red, onako kako je danas običaj, jer rokovi pritišću, jer je svakom njegova muka najveća. Kako s sretala s Jadrankom u psihijatrijskoj bolnici, tako je s Bojanom sjedila u razredu, s Branimirom slušala ono što on čuje, s Ivanom čekala feštu za Veliku Gospu.

Sve je istina

Ništa tu nije isisano iz prsta, niti naučeno iz knjiga, ništa nije pisano na osnovi prve impresije niti akademski s visoka, sve je proživljeno i sve je istina. Istina je i kreket žaba, i lavež psa, i šaš što šušti u Šarić Strugi, baš kao što je istina da je gotovo posve nepokretnoj Ivani voditelj Odjela za rehabilitaciju spinalnih bolesnika dr. Ivan Džidić za jedne od vizita kazao: »Je li se ti to nadaš da ćeš prohodati? Pa ti možeš svaki trenutak umrijeti, budi sretna ako preživiš.« S jedne strane fakti, s druge strane neskrivena naklonost junacima. S jedne strane borba za dostojan život, s druge  sustav koji nema ni milosti, niti razumijevanja ni za koga, a kamo li za one koji su »drugačiji«. Policija koja prema nasilnicima koji tuku žene  ima itekakva razumijevanja, kao i sudstvo prema onima koji bacaju ljude u Dravu, zdravstveni sustav koji ne funkcionira. Ljudi koji su naučili da se za sve moraju sami izboriti, čitati pravilnike, zakone, slati molbe, dopise, žalbe.

Pa je ritam svake rečenice žestok, pa svaka priča snažno udara u pleksus jer ne laže ništa. Udara ne bismo li shvatili koliko malo treba da budemo bolji. Valja samo pitati kako ste, valja samo katkad makar pokušati vidjeti kakav je to život drugih, pa da sve te okoštale predrasude što ih u neznanju gajimo i prenosimo uporno s koljena na koljeno, konačno nestanu.

Barbara Matejčić napisala je knjigu o onom što zna i pozna, o ljudima koji svakodnevno udaraju o zid nerazumijevanja zbog fizičkih ili psihičkih teškoća, zbog etničke pripadnosti, rase, seksualne orijentacije. Prišla im je i oni su joj ispričali svoju priču. Zove se to i novinarski narativ. Samo, daleko je to od čiste dokumentaristike.

Ovo je publicistika s »ono malo duše«, ovo je dobra književnost što se koristi za pravu stvar. Ponekad je tek rečenica dovoljna i autorica njom kaže sve, recimo o majkama koje se žrtvuju za svoju djecu, ili očevima koji jedva da imaju snage tu i tamo se dohvatiti harmonike kao onomad, kad je »sve bilo u redu«. Tek koja slika i čitatelju biva jasno kakva  atmosfera vlada u psihijatrijskim bolnicama, ili da shvati kako griješi kad, čim vidi bijeli štap, vadi iz džepa koju kunu milodara.