ZAGREB – Tko kani otići na 42. Interliber, pametno će učiniti ako prije nego što krene put sajma posluša vijesti Hrvatskog radija, onaj dio u kojem je vremenska prognoza i stanje na cestama. Jer, em kiši u Zagrebu, em je prometno ludilo naokolo Zagrebačkog velesajma poveliko. A opet, ako ste ljubitelj knjige, što vam mogu dvije kapi kiše i mrva prometnog kaosa.

Kiša vam pogotovo ne može ništa ako ste na Interliber potegli iz Rijeke, kao što su to učinili učenici Prirodoslovne i grafičke škole iz Rijeke. Jesu li htjeli, ili morali, nije ni važno, jer ne čini se da je raspoloženje loše u Matea, Maje, Petre, Petra i Erika dok konzultiraju mobitele i čekaju ulazak što na Interliber, a što na, još im draži, Infogamer. Nevolja je jedino što se fotografirati nisu dali. Pitamo ih čitaju li štogod, misleći, na knjige.

– Naslove na igricama. I to je nešto – veli na to jedno momče.

– I 100 stranica stripa je čitanje – na to će drugo momče.

A čitaju li barem novine, recimo Novi list!? E, sada se smijulje nešto. Kažu, mame i tate im čitaju Novi list. Mladosti je jutrom valjda ponajviše. Autobusima dolaze, štogod i kupe. Ona fraza »za svakog ponešto«, barem kad se o cijenama govori, drži vodu. Na štandu Profila, Ljudevit je za blagajnom. Ispred njega kočoperi se knjiga koja vapi da čovjek u nju uloži te tri kune koliko košta. Naslov joj »Bolji brak«. Ide li kako prodaja, Ljudevite!?

– Ne znam, ja nisam u braku – kao da se ispričava.

Foto Darko Jelinek

Tajne dobrog braka – tri kune

Tajne dobrog braka – tri kune. Nisu ni »tajne dobrog seksa« skuplje. Bagatela za ovakvu problematiku! Blagajni prilazi gospođa Vanja Aldunate. Živjela je Aldunate i u Frankfurtu, pa može usporediti dva sajma knjiga. I nema ona puno prigovora na ovaj naš, kaže svaku godinu je bolje. A što se fotografiranja tiče, ima samo jednu molbu: »Slikajte me s knjigom Roberta Bolana«. Suprug joj iz Čilea, puno je prijatelja njenih u Čileu i svi su pasionirani čitatelji.

Šetnja paviljonom 5 dovede nas i do Branka Čegeca. Nismo mu dali ni da do štanda svog Meandra dođe, a on nam je na to »uzvratio« rafalnom izjavom. Počelo je našom konstatacijom da je svijet zadovoljan što Interlibera ima.

Foto Darko Jelinek

– To je zato jer je Interliber jedino mjesto gdje možemo pokazati da knjiga postoji, da je ima – na to će Čegec.

Kaže, malo toga se u nas može nazvati knjižarama, a ono malo što toga što se knjižarama zove drži na policama uratke za koje misle da su komercijalni.

– A što je to u ovoj zemlji komercijalno!? Nije ni kruh i mlijeko, a kamoli knjige – kazuje Čegec.

Knjigom se bave ljudi koji s knjigom veze nemaju, govori on. I s drugim poslovima u nas se bave oni koji s tim poslovima veze nemaju, odgovaramo mi.

– Knjiga kod nas ne živi. One se pojave i nestanu. Interliber služi da ljudi dopru do tih knjiga. Nama Interliber treba kakav god bio – zaključuje Čegec.

Renesansa stripa

Nego mladost. Evo nje i kraj štanda izdavačke kuće Fibra, koja je kriva što mladost danas zna da je čitati dobar strip veliko i lijepo.

– Strip se polako približio knjigama i to ga je dovelo u fokus šire javnosti, pogotovo knjiške. Od nečega što je nekada bila lagana zabava, postalo je to štivo za knjiške sladokusce. To su pravi književni romani, samo u obliku stripa. Nekakva je to renesansa, nova mladost stripa u Hrvatskoj, a biti ću neskroman pa reći zahvaljujući meni, budući da Fibra mahom radi stvari koje su izvan uhodanih kanona – priča nam osnivač Fibre Marko Šunjić.

Nema tu na štandu ni »Zagora«, ni »Alana Forda«. Jasno je da je one koji su danas štovatelji Fibrinih izdanja trebalo »natjerati« da učine taj kvalitativan skok.

– Programer sam i živio sam od programiranja, a izdavaštvo je bila moja strast i hobi. Želio sam podijeliti s ljudima ono što mene oduševljava. Nakon 15 godina…- krenuo je pričati Šunjić.

– Nakon 15 godina!? – načas smo ga prekinuli, jer nas je brojka malo natjerala na gorki smijeh.

– To je tako, »it’s funny because it’s true«. Nisam imao obavezu od toga zarađivati i nisam pravio kompromise. Radio sam ono što se meni sviđa i uporno inzistirao na tome da radim ono što valja i što vrijedi. Neću se dodvoravati publici i neću raditi stvari koje su loše ali će se prodati, već ću inzistirati na kvaliteti. Vjerovao sam da će se to kad-tad vratiti, da ta količina dobrih stvari mora jednom privući pažnju ljudi. To se na kraju i dogodilo. Samo je trebalo izdržati prvih 15 godina – pojašnjava Šunjić.

Nakladnici iz PGŽ-a

Na Interliberu je i jaka ekipa nakladnika iz Primorsko-goranske županije. Evo ih u paviljonu 6, u onom, kako sami vole reći, morskom dijelu Interlibera u kojem je i tepih pod nogama azurno plav. Sedam ih je, kazuje nam Valter Lisica, vlasnik nakladničke kuće Lektira i predsjednik Strukovne skupine nakladnika pri HGK županijskoj komori Rijeka.

– U organizaciji Županijske komore Rijeka, preko naše Strukovne skupine nakladnika i uz podršku Primorsko-goranske županije, mi već 11. godinu organizirano izlažemo na Interliberu. Neki od naših kolega imaju i zasebne štandove, ali ovo je baš zajednički štand nakladnika Primorsko-goranske županije. Bez pomoći institucija vjerojatno ne bi izlagali u tako velikom broju – ističe Lisica.

Što se pak tiče ovogodišnjeg sajma, Lisicu raduje što je posjet iz godine u godinu sve veći.

– Moramo se tu vratiti 20 godina unatrag, kada smo počeli organizirano kao nakladnici zagovarati dolazak školske djece na sajam. To su danas već odrasli ljudi, mnogi od njih su kupci knjiga i pokazalo se da taj rad na duge staze, to što smo ulagali u razvoj publike, ipak daje rezultate. Samo treba imati strpljenja – ističe Lisica.

Zapravo, za sve u nas treba vremena.

– Mi smo takva zemlja, mi ne možemo dočekati rezultate. Ako nam prođu tri godine bez rezultata, mi smo nervozni. U nogometu ako prođe tri mjeseca bez rezultata odmah mijenjaj trenera! Knjige su rad na duge staze i to nikad neće donijeti rezultat preko noći, niti će biti vidljiv preko noći. Treba proći neko vrijeme – ne dvoji Lisica.

Zadovoljan je ponudom na sajmu, ima, kaže, tu naslova kojima se valja radovati. Ali…

– Možda je problem da mi izdavači koji nismo u Zagrebu, prolazimo malo »ispod radara«. Mediji uglavnom prikazuju dostignuća zagrebačkih izdavača, a nas koji smo malo izvan njihova oka često puta ne vide pa im promakne nešto važno. Recimo, promaknula im je naša Toni Morrison, nobelovka koja je umrla ovog ljeta, a mi smo objavili njen najbolji roman »Ljubljena« za koji je dobila i Nobela i Pulitzera – kazuje Lisica.

Aukcija knjiga

Pred antikvarijatom Mali neboder iz Rijeke pisac je Ivica Prtenjača, taman da ga se pita koliko je Interliberom zadovoljan.

Foto Darko Jelinek

– Ja sam uvijek zadovoljan da postoji Interliber, a svejedno mislim da milijun stvari treba tu popraviti i urediti. Prije svega, evo vidim tu milijun starih knjiga, pri čemu ne mislim na antikvarne, nego na one koje nakladnici prodaju a da su autorska prava za te knjige davno istekla. Radi se o tome da se nakladnički ugovori potpisuju na tri, pet godina i poslije toga se ne bi smjele prodavati jer nakladnici ne posjeduju pravo na taj tekst, nego ga posjeduje autor – otvara novu problematiku Prtenjača.

Akademik Tonko Maroević nešto koncentrirano traži po policama Malog nebodera, dok drugi traže novitete. Kako to!?

– Idem tragom svojih mladosti – smije se Maroević.

Osim toga, priznaje da mu je riječki antikvarijat drag jer je uspio sačuvati mnoge stvari kojih u Zagrebu i nema, poglavito nešto malo talijanske literature. Pitamo ga kako mladost natjerat da čita.

– Kad bih znao…. Mislim da mnogo gube. Meni je književnost bitno obogatila život. Ne mogu zamisliti kakav bi moj život bio da ga nisam čitanjem proširio, produbio. U knjigama su mnogi ljudi ostavili najbolji dio sebe – veli nam Maroević.

Nego, kad je već prigoda, pitamo akademika je li još uvijek jedan od onih koji u kući nemaju televizor!? Smješka se, kaže ima ga otkada se ponovo oženio.

– I gledam samo nogomet. Vratio sam se nogometu nakon 30 i više godina i sad gledam samo Barcelonu – decidirano će Maroević.

Tomi Vučiniću, vlasniku Malog nebodera, drago je bilo čuti što akademik o antikvarijatima riječkim misli. S dva antikvarijata koji, kaže, spadaju u sam vrh ponude u Hrvatskoj, Rijeka je zapravo antikvarijatima vrlo bogata. Jer, tu je još Zagreb s njih 15-tak, Osijek s jednim i to je zapravo to. No ono zbog čega još treba Riječane spomenut jest činjenica da je na njihovu inicijativu zaživjela na Interliberu aukcija knjiga koja nas čeka ove nedjelje.

– Mislim da sve ide u smjeru da će se masovno tiskanje, masovno izdavaštvo, masovna potražnja svesti na specijalističke, ljubiteljske stvari. Biti će izdanja manje, manje će biti naklade, a na aukcijama smo dobili to da smo rijetka izdanja dali na ponudu vrlo demokratično. Dakle, ako ima više zainteresiranih, onda će ta izdanja na javnoj aukciji dobiti onaj tko će ponuditi najviše. To je i marketinški lijepo i demokratski – zaključuje Vučinić.