Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Drugorazredni pisac

Kazu Ishiguro: Hoće li ovogodišnji nobelovac ostaviti dublji književni trag?

Kazuo Ishiguro nakon proglašenja laureatom Nobelove nagrade za književnost / Foto REUTERS
Kazuo Ishiguro nakon proglašenja laureatom Nobelove nagrade za književnost / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 25. listopad 2017. u 8:31 2017-10-25T08:31:18+02:00

Uz dužno uvažavanje njegove literature, stalno mi se, čitajući njegova djela, nametalo pitanje: zašto čitati Ishigura kada su sve ono o čemu on govori daleko suptilnije i snažnije iskazali Kafka i Proust

Dodjela ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Kazuu Ishiguru, engleskom piscu japanskih korijena (rođen 8. studenog 1954. u Nagasakiju), koji nije spadao u najuži krug favorita za osvajanje ovog svjetski najprestižnijeg priznanja, ipak nije veliko iznenađenje. O njemu se već nekoliko godina govorilo kao o kandidatu, ali uvijek je i kod kritike i kod kladioničara stajao nekako u drugom planu. Nema sumnje, bez ogleda na sve, radi se o književniku respektabilnog statusa i ugleda; djela su mu prevedena na preko 40 jezika, a kritika je, uostalom kao i čitatelji, izuzetno dobro primila svih njegovih sedam dosad objavljenih romana. Ishiguro je nakon Yasunarija Kawabate i Kenzubura Oea, treći Japanac koji se ovjenčao slavom Nobelovog laureata, iako su mnogi vjerovali da će ta čast ipak prije pripasti nesporno slavnijem suvremenom japanskom književniku Harukiju Murakamiju.

Ishiguro jest Japanac, ali svojom književnošću odudara od »japanske tradicije« i uopće razlikuje se u poimanju poetike od svojih »nobelovskih« sunarodnjaka. Iako nikada nije odbacivao svoje japanske korijene, utjecaj obiteljskog odgoja, japanske umjetnosti (po osobnom priznanju, više filma negoli književnosti) duha i tradicije, potpuno je razvidno da je Ishiguro svoje književno sazrijevanje i stvaralaštvo uveliko europski oblikovao prije svega načinom tematiziranja svoga pisma, stilom, ali i pristupom samom književnom djelu. Svojom umjetnošću, dakle, on pripada (post)modernom zapadnom svijetu, a njegov pogled na Japan zapravo se i formirao u okvirima europske kulture, što ga čini bitno različitim od japanskih pisaca koji svoju zemlju gledaju »iznutra«.

Uostalom, školovao se u Engleskoj, gdje je 1978. diplomirao englesku književnost i filozofiju na sveučilištu Kent u Canterburyju, kao i kreativno pisanje kod Malcoma Bradburyja na sveučilištu East Anglia u Norwichu.

Ishiguro je počeo pisati još tijekom studija, a nakon što je objavio nekoliko kratkih priča (objavio je i knjigu novela), dobio je ponudu, na neviđeno, da potpiše ugovor za svoj prvi, u to vrijeme još nedovršeni roman. Nakon studija, tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, kao volonter se uključio u rad londonske socijalne službe kako bi pomagao siromašnim i obespravljenim žiteljima glavnog grada Velike Britanije (uglavnom doseljenicima), jer je (u jednom razgovoru) naglasio kako je naprosto imao potrebu uključiti se u takav rad, jer i sam pripada onim drukčijim i različitim, koji po pravilu ostaju na društvenoj margini zajednice, pa makar ona bila tolerantna, demokratska i uređena poput britanske.

Tu je upoznao i svoju buduću suprugu Lornu MacDougall, s kojom danas, i s kćerkom Naomi, živi u Londonu i kojima je posvetio većinu svojih književnih uspješnica. A da se radi o uspješnicama, dokaz je što su neka njegova djela doživjela i uspješne ekranizacije; posebno je pamtljiva ona američkog redatelja Jamesa Ivoryja (po predlošku romana »Na kraju dana«) snimljena 1993. koja je bila nominirana čak za osam Oscara, a u ulogama su briljirali Emma Thompson i Anthony Hopkins. Za spomenuti roman Ishiguro je 1981. dobio Bookerovu književnu nagradu za koju je bio još tri puta nominiran. Roman je nostalgična priča o batleru na zalasku života koji, opraštajući se na neki način sa životom, putuje Engleskom, a to je zapravo putovanje u prošlost (i) sjećanja.

A po romanu »Nikada me ne ostavljaj samu« (2005.), koji je književna kritika »Timea« uvrstila među sto najboljih engleskih romana ikada objavljenih, Mark Romanek je (2010.) snimio film, ali koji za razliku od Ivoryjevog nije imao nekog većeg odjeka. Roman »Nikada me ne ostavljaj samu« svojevrsna je urbana, futuristička bajka u kojoj autor govori o klonovima koji ljudima služe kao davatelji organa, ali koji imaju svoje osjećaje i usprkos svemu, želju za pripadanjem. Uostalom i posljednji roman koji je objavio nakon desetogodišnje pauze (2015.), naslovljen »Zakopani div«, napisan je u sličnom tonu; inspiriran je bajkovitim tolkinovskim folklorom i govori o strahotama zaborava i snazi sjećanja, te ispisujući parabolu o ljubavi i osveti, zapravo odlazi duboko u povijest kako bi dokučio mehanizme (ne)izvjesnosti našeg sjećanja.

Tragični antijunaci

U mladosti je Ishiguro pisao i pjesme (pod utjecajem Boba Dylana i Leonarda Cohena), želio je postati glazbenik, a ta opsjednutost glazbom se zadržala sve do danas, tako da mnogi njegova djela nazivaju svojevrsnim književnim suitama ili nokturnima. Međutim svoje poetske ambicije Ishiguro je uglavnom ograničio na pisanje tekstova za poznatu američku jazz-pjevačicu Stacey Kent i njenog slavnog supruga, saksofonista Jima Tomlisona.

Prve je priče Ishiguro objavio 1981.(prije toga je napisao radio-dramu »Krompir i ljubavnici«, koju je BBC odbio emitirati), a godinu potom i svoj prvi roman »Nejasni obrisi planina«. Prvi su mu tekstovi bili posvećeni rodnom Japanu i japanskoj tematici, a na istom fonu nastalo je možda i njegovo najbolje djelo »Slikar prolaznosti svijeta«, koje je ispisano uistinu posebnim rukopisom, koji na žalost kasnije Ishiguro nije slijedio, odnosno koji nije uspio do kraja razviti i (os)misliti. U oba romana, u prvom planu je Japan i problemi s kojima se ta zemlja nosila tijekom i svršetkom Drugog svjetskog rata, gdje glavni likovi na specifičan način propituju promašenost ili barem zaludnost vlastitih života, naravno, svatko iz svog rakursa. Povijest oblikuje naše živote koje naizgled tako samouvjereno gradimo na čvrstim temeljima i spoznajama, a potom se iznenada, (ne)očekivano nađemo u situaciji kada shvatimo da nam ti naši životi nisu izdržali probu vremena, da smo ih hranili iluzijama, zavaravajući i sebe i druge da je stvarnost sazdana od jasnih i razgovijetnih izvjesnosti. Dok se Nagasaki (Ishigurovo rodno mjesto) počinje oporavljati od stravične nuklearne kataklizme koju su izazvali Amerikanci bacajući atomsku bombu na taj grad, dok se japanski militanti, konzervativni tradicionalisti i zadrti imperijalistički ekspanzionisti teško bude iz košmarnog sna u kojem su u ime cara i domovine, diljem Azije počinili brojne monstruozne zločine, junaci Ishigurovih romana uviđaju koliko su bili u zabludi misleći kako su im životi čvrsto »centrirani« oko nepromjenjivih društvenih osi.

U prvom tzv. japanskom romanu, Ishiguro opisuje ženu čija je kći izvršila samoubojstvo; sjeća se njenog rođenja i svih mogućnosti koje nije ostvarila, a mogla je da nije bilo rata, dok u drugom govori o slikaru koji je užasnut japanskim vojnim porazom i spoznajom nepodnošljivosti lakoće vlastita grijeha kojim je opravdavao sve ono što je militaristički, samurajski Japan uzdizao na razinu nacionalne vrijednosti, a što se pokazalo kao potpuni promašaj. Nesposobni da se nose sa vlastitim sumnjama, oba glavna lika u obama romanima (žena i slikar) tragični su antijunaci koje Ishiguro opisuje riječima: »Nije toliko važno žaljenje zbog nečega što je čovjek učinio, već način na koji se s tim nosi, odnosno izlazi na kraj... Iskrenost i samoobmana su lice i naličje naših života, ali važno je i u velikim tragedijama pronaći tračak svjetlosti«.

I utoliko više, smatra Ishiguro, treba žaliti ne zbog učinjenog; moramo odgovarati za zlo (u)koliko smo ga (u)činili (tu se vidi utjecaj Dostojevskog, koji je daleko snažniji negoli spominjani utjecaji Prousta, Kafke ili Jane Austen), ali iskreno moramo daleko više žaliti za onim što nismo učinili, za onim što smo mogli biti, a nismo postali. Od prošlosti se ne možemo sakriti, velike ideje nas, htjeli mi to ili ne, dodiruju, ali mi sami odlučujemo kako ćemo se s time nositi. Velike ideje, nasljeđe povijesti, podjednako su zanosni i licemjerni, prepuni istina i laži, uzvišenosti i niskosti i pravo je pitanje kako ih mi u svom duhu »prerađujemo«.

Ali, kako piše Dostojevski, »ljepota je sila koja pokreće cijeli svijet«, i upravo na ovoj sentenci Ishiguro gradi svoju literaturu, samo što se on ljepotom suprotstavlja naizgled neupitnim »dokazanim pojmovima« koji se sjećanjem fragmentiraju, gube, poprimaju značaj koji stvarno nikada nisu imali. Utoliko su to i lažne dileme oko kojih se zbivaju krvave drame, a mi se grčevito branimo od ljepote ustrašeni silinom svjetla koju nam nudi. Stoga tu ljepotu »ograđujemo« zamagljenim membranama kako bi »nestvarnost stvarnog odmaknuli od suštine (ne)stvarnog«, a zapravo, bit je literature te nagomilane membrane rastvoriti i p(r)okazati. Život je, smatra Ishiguro, kafkijanska zagonetka; većina ljudi neprestano živi na granici stvarnog i nestvarnog i stoga nam izmiče ljepota svijeta, a tragično osjećanje života izgubljenosti dominantne su odrednice naše egzistencije. Ili kako je Ishiguro zapisao u romanu »Slikar prolaznosti svijeta«: »Ljepota je uvijek tu, samo nam izmiče jer smo opsjednuti prolaznim a ne vječnim... uhvatiti jedinstvenu ljepotu svijeta je nemoguće, ali je ne pokušati barem dodirnuti nedopustiv je grijeh«. To inzistiranje na povezanosti etičkog i estetskog zapravo je credo svekolikog Ishigurovog stvaralaštva.

Kada govori o Japanu, (post)kolonijalnoj Britaniji i ostalim toponimima u kojima smješta radnju svojih djela (Amerika, Kina, srednja Europa), Ishiguro si postavlja pitanje: zašto se velike tradicije iscrpljuju i same sebi postaju suprotnost? Naravno odgovora nema, niti ga može biti, ali to pitanje vrijedi podjednako i za svakog od nas posebno. Kako smo se pretvorili u suprotnost onoga o čemu smo sanjali i čemu smo težili. Što uzrokuje da odjednom progledamo i vidimo ono što godinama skriveno nosimo u sebi, što si ne želimo priznati da jesmo. A, jesmo. Očaj suočavanja s istinom je iznenadni, neočekivani udarac, kratki bljesak dohvaćanja pomraćenog pamćenja.

Poruka pomirenja

Upravo na tom fonu odvija se i priča romana »Bez utjehe« (1995.), u kojem se glavni junak, slavni pijanist Ryder u jednom neimenovanom srednjoeuropskom gradu (u koji je doputovao da bi s filharmonijom održao koncert) suočava s vlastitom prošlošću i likovima koji mu gotovo fatalno oblikuju život i s kojima je povezan (ne)poznatim i (ne)očekivanim vezama. Zašto od njega traže pomoć i utjehu, nije razvidno i nemoguće je dohvatiti, jer na brojna pitanja, pravih odgovora nikada i nema. Ali, ljepota čak i kada unosi konfuziju, nosi poruku pomirenja, samo je treba u toj kafkijanskoj atmosferi prustovskog traganja za izgubljenim vremenom naći. Ili kako je to u romanu Ishiguro zapisao: »Odjednom sam ugledao nešto što sam godinama pokušavao ne vidjeti... Taj mali gest otkrio je cijelu riznicu ljepote njenog srca koju je ljubomorno skrivala od mene. Tada sam shvatio ono što mi je bilo poznato a u što sam do tada sumnjao...«

U obrazloženju Švedske akademije zašto je izbor pao na Ishigura, između ostalog se kaže: »Teži tomu da spozna prošlost... istražuje ono što je moralo biti zaboravljeno kako bi pojedinac ili čitava društva mogla opstati«. Glavna tajnica Akademije je Ishigura usporedila s Jane Austen, Franzom Kafkom i Marcelom Proustom; i uistinu, novoproglašeni nobelovac u širokim zamasima, rafiniranim stilom ocrtava (ne)istraženu povijest, traži ono skriveno u njoj, ali uz dužno uvažavanje njegove literature stalno mi se, čitajući njegova djela, nametalo pitanje: zašto čitati Ishigura kada sve ono o čemu on govori daleko suptilnije i snažnije su iskazali Kafka i Proust. Zašto ne čitati izvornu literaturu, već rješenje tražiti u replici, u zamjenskoj literaturi, pa ma koliko ona bila ispisana »briljantnim rukopisom«, kako su to u svom priopćenju naglasili švedski akademici.

Ishiguro je svakako dobar pisac, ali po mom sudu nedvojbeno će podijeliti sudbinu onih brojnih nobelovaca (u širokom luku od Sullyja Prudhommea, K. Gjellerupa, H. Pontoppidena, preko Gabriele Mistral i Patricka Whitea, do Harryja Martinsona, Eyvinda Johansona, Gaa Xingjina i Le Clézioa...) koji su ostali zapisani u analima fundacije, ali koji u svjetskoj literaturi nisu ostavili dubljeg traga. Za razliku od recimo Milana Kundere, Györgya Konrada ili Koa Una (a prije toga Tolstoja, Borgesa ili Eca), koji su svojim genijem obilježili svjetsku književnost i svojim fascinantnim pismom otvorili nove prostore književne poetike, ali koji nisu, niti će dobiti Nobelovu nagradu (iako su je nedvojbeno zaslužili), Ishiguro je ipak veliki drugorazredni pisac. Njegovo su pismo akademici okarakterizirali briljantnim i ono to uistinu jest, ali svojim djelom i životom ne svjedoči epohu u kojoj živimo i koju su Konrad, Kundera, Havel ili Ko Un svojim duhom tako strasno oblikovali i promišljali

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.