Da nije bilo Prvog svjetskog rata, ni život, a niti književno djelo Karela Čapeka teško da bi išli stazama koje su ga vodile na put slave i od njega učinile kultnu ličnost češke literature i kulture, odnosno simbol zlatnog doba međuratne čehoslovačke povijesti.

Čapek je bio čovjek koji se jedinstvenim i originalnim stvaralaštvom samozatajno, uporno i dosljedno probijao među velikane svoje epohe, a koji je, uz to, sebi postavio i jasnu društvenu zadaću: utjecati i duhovno oblikovati svoju generaciju kako se bi u novoformiranoj, suverenoj Čehoslovačkoj izgradilo pristojno, demokratsko, ekonomski i kulturno bogato društvo koje će ravnopravno stati uz rame velikih europskih nacija.

Mnogi su mu zamjerali tu državotvornu »liniju« i bliskost s predsjednikom Masarykom, ali nisu shvatili kako Čapek ne predvodi niti slijedi dnevnu politiku, već mu je ambicija jasno ukazati na smjer kojim bi društvo i građani trebali ići. A, to su dvije potpuno različite stvari.

Čapek si nikada nije dopustio, iako je bio inficiran politikom, da padne pod utjecaj dnevne, pragmatične politike; on je uz Masaryka postao u češkoj javnosti najobljubljenija osoba, jer su svi prepoznali iskrenost i poštenje njegova stvaralaštva, kao i javnih istupa. Plijenio je pozornost svojim aristokratskim manirama, a opet tako bliskim tzv. običnom, malom čovjeku.

Brojni prijatelji, suradnici i uopće ljudi koji su s njim dolazili u kontakt ostavili su upečatljiva svjedočanstva o tomu kako je svojim ponašanjem naprosto širio dobrotu oko sebe i duhovno oplemenjivao sve one s kojima je komunicirao.

U današnjem svijetu, pisao je Čapek »nedostaje nam dobrote; i tako već imamo i suviše mržnje i netrpeljivosti oko sebe, stoga treba razvijati pozitivnu klimu suradnje, međusobnog uvažavanja, svima nama treba barem malo ljubavi, jer ona je čudesan eliksir kojim nemoguće postaje lako i moguće«.

Međutim, čovjek ne voli druge manje ako im ukaže da nešto čine loše, da postoje granice koje naprosto nitko, iz moralnih razloga, ne smije prekoračiti. Upravo na toj razini književnost i uopće umjetnost su važne, jer na najbolji način demistificiraju laž, predrasude i sve vladajuće stereotipe.

Nekome se može učiniti da je ovo što govorim naivno, pisao je Čapek, »ali dok nismo pokušali tako djelovati i tako se ponašati nemamo pravo prigovarati«. Zaključio je: »Ja jesam i zato pouzdano znam da je to jedini put, put borbe protiv zla i siromaštva, bijede i jada koji nas okružuju«.

Cijelo njegovo djelo bilo je u misiji »popravljanja« svijeta, a kao uvjereni pacifist, antifašist, ekolog, humanist i uopće vrhunski intelektualac i vjernik demokracije Čapek je (p)ostao jedinstvenom pojavom (srednjo)europske kulture, a koju je i sami sadržajno i duhovno oplemenio kao malo tko prije ili poslije njega.

Zakon braće

Karel Čapek (rođen 9. siječnja 1890. godine u Malim Svatonjovicama) danas je, bez ikakve sumnje najpoznatiji i najprevođeniji češki pisac u svijetu, a ako znamo o kakvoj se tu nacionalno kvalitetnoj konkurenciji radi, već sama ta činjenica i više je nego dovoljna za respekt i duboko uvažavanje njegova djela.

Sa starijim bratom Josefom, slavnim slikarom i grafičarom, ali i pjesnikom istančanog ukusa te sestrom Helenom (poznatoj po knjizi uspomena »Moja draga braća«), Karel je odrastao i duhovno se formirao u izrazito intelektualnom okruženju, jer u obitelji su umjetnost, filozofija i znanost imali gotovo kultni status.

Čapek je na Karlovom sveučilištu u Pragu studirao filozofiju, estetiku, filologiju i povijest umjetnosti, a dvije godine proveo je na specijalističkom usavršavanju u Berlinu i Parizu gdje je perfektno ovladao (uz engleski) njemačkim i francuskim jezikom, a upoznao se i s vodećim modernim književnim i opće umjetničkim tendencijama i pokretima toga doba.

Zajedno s bratom Josefom, s kojim se praktički nije rastajao sve do smrti (živjeli su zajedno sa suprugama u istoj kući), oduševljavao se kubizmom i ekspresionizmom, a napisali su i nekoliko zajedničkih knjiga, jer su bili i izuzetno duhovno srodni. Osim toga, Josef je ilustrirao Karelove knjige, a po njegovoj smrti preuzeo je obvezu i brigu za očuvanje njegove bogate književne i publicističke baštine.

Međutim, ubrzo je došlo do Hitlerove invazije na Čehoslovačku, počeo je svjetski rat, a nacisti su potom uhitili Josefa i kao prepoznatljivog antinacistu deportirali ga u konc-logor Bergen-Belsen gdje je 1945. godine i umro.

Po svršetku studija Karel je radio kao kućni učitelj u glasovitoj češkoj plemićkoj obitelji Lažansky, ali se ubrzo »prešaltao« na novinarstvo, tako da je nakon kratkog staža u »Narodnom listu« postao urednikom (1921.) »Lidovych novin« koje se su zahvaljujući njegovim prilozima, uz Peroutkovu »Pritomnost« pretvorili u vodeće glasilo češke međuratne, demokratske javnosti.

Svojim feljtonima, komentarima i prilozima, Karel se nametnuo kao svojevrsni politički i književni arbitar svoga doba, ali i u drugim stvarima je bio poseban; obožavao je prirodu i (po)vrtlarstvo, te je napisao brojne priloge o potrebi zaštite prirode, zdravog života i usklađenosti čovjeka sa prirodom. Budući je pripadao političkom centru promovirao je Masarykovu filozofiju demokratskih ideala humaniteta koja je presudno obilježila ne samo jednu generaciju, već i cijelu češku naciju praktički sve do naših dana.

Utopistička djela

Svojim prvim knjigama »Raspelo na raskrižju« (1917.) i »Pragmatizam ili filozofija praktičkog života« (1918.), skrenuo je pozornost javnosti na sebe, ali ujedno je i naznačio teme kojima će se cijelog života baviti. U fokusu njegova svekolikog stvaralaštva bio je tzv. mali čovjek, ili kako je to Dušan Karpatsky zapisao: »Svakodnevna briga za čovjeka, traženje smisla ljudskog postojanja i postavljenje pitanja ljudske slobode, odnosno mogućnosti i granica spoznaje«.

Kao prvi predsjednik češkog PEN-a (1925. -1933.) proputovao je Europu i dobar dio svijeta, a iz tih putovanja nastali su brojni putopisi: »Talijanska pisma« (1923.), »Engleska pisma« (1924.), »Izlet u Španjolsku« (1929.), »Slike iz Nizozemske« (1931.) i »Put na Sjever« (1935.), koji spadaju u sam vrh svjetske literature toga žanra.

Pojedina djela je sam Karel ilustrirao, ali većinu likovnih priloga obradio je brat Josef. Svjetski poznat Čapek je postao još 1920. godine, dakle kao vrlo mlad čovjek, i to dramom »R.U.R.« kojom je ujedno i započeo seriju svojih značajnih utopističkih (science-fiction) djela u kojima je oduševljeno pisao o razvoju tehnologije i tehničke civilizacije, ali istodobno je i upozoravao na opasnosti koje iz toga proizlaze, jer se lako može dogoditi, tvrdio je, da tehnika ovlada čovjekom, umjesto da bude obrnuto.

Poznat je i kao tvorac termina robot (od slovačko-rusinske riječi robota = posao, rad); to je biće umjetne inteligencije obdareno djelatnom perfekcijom koje može odmijeniti čovjeka u teškim i složenim poslovima, ali ga se može i zlorabiti za uništavanje tog istog čovjeka. U proznim djelima: »Tvornica Apsolutnog« (1922.), »Krakatit« (1924.) i »Rat ljudi i daždevnjaka« (1936.), te drami »Makropulosova stvar« (1922.) pokušao je utvrditi razloge rasne, nacionalne, vjerske i uopće svjetonazorske netrpeljivosti, ali je i anticipirao opasnosti od eksploatacije atomske energije i ukazao na moguće posljedice nekontroliranog razvoja znanosti.

Posebice se žestoko obračunavao s nacizmom i fašizmom, upozoravajući kako je hitlerizam novodobna pošast čovječanstva koja promovirajući rasizam i antisemitizam želi uništiti civilizaciju kakvu poznajemo. Jednako je žestoko kritizirao i »divlji« kapitalizam, ali i državni socijalizam koji sustavno eksploatiraju čovjeka, svijet reduciraju na vlastiti profit i beskrupulozne ideološke interese.

Humor, ironija i satira su, smatrao je Čapek, najmoćnije literarno oružje kojim se razotkrivaju sve bolesti i deformacije našeg vremena. Svojim ironijsko-skeptičkim rukopisom Čapek je nadmašio čak i G. B. Shawa s kojim se u mnogo čemu slagao, ali istodobno i polemizirao uvjeren kako se nikakvim umjetnim produžavanjem ljudskog života ili proširenjem spoznaje neće čovjek promijeniti na bolje, već je tajna ljudske (ne)sreće u tomu da otkrije i spozna vlastita ograničenja i nedostatke i da ih što je moguće bolje prevlada.

U trilogiji »Hordubal« (1933.), »Meteor« (1934.) i »Običan život« (1934.) Čapek je pokušao proširiti tzv. noetičku problematiku uvjeren kako spoznaja relativnosti istine otvara beskrajne mogućnosti, ali i brojne nesporazume, posebice kada se istina pokušava »ideološki adoptirati«, odnosno prilagoditi vladajućoj ideologiji i pretvoriti u oružje za »preobrazbu svijeta« koja u pravilu svršava tragično. Istina se na taj način iznutra deformira u zatvoreni sustav direktiva i jednoumlja. U romanu »Život i djelo kompozitora Foltyna« (1939.) trebao je staviti točku na sve brojne dileme o kojima je pisao, ali na žalost nije ga dovršio; jer Čapek je umro u Pragu 25. prosinca 1938. godine.

Njegov život i smrt kao da simboliziraju rođenje, rast i sumrak međuratne češke povijesti (nacisti ulaze u Češku 1938.), ali i književnosti, umjetnosti i kulture uopće. Ujedno, Čapek je i simbolizirao zvjezdane trenutke češke građanske epohe, jer je ostavio trajan pečat ne samo na nacionalnoj, već i na svjetskoj civilizacijskoj razini.

Trivijalna književnost

Čapek je dao veliki doprinos tzv. trivijalnoj književnosti, posebice onoj kriminalističkog žanra, a njegova zbirka »Pripovijetke iz lijevog i desnog džepa« (1929.) nesumnjivo su remek-djelo te i takve novodobne književnosti. Sve ono najbolje i najuzvišenije što ilustrira suvremeni humanizam naše epohe bilo je sabijeno u tim pričama, u kojima je na maestralan način, naizgled lako i zabavno progovorio o čovjeku i iskušenjima koja ga prate.

Razotkrivao je najdublje tajne i emocije našeg postojanja, uvijek sa fokusom na tzv. male stvari koje okružuju čovjeka, ali koje mu »život znače«. Čapek je godinama bio u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost; međutim nikada je nije dobio, ali time njegova literatura ništa nije izgubila na svojoj veličini, već su samo izgubili švedski akademici kada su ga nepravedno izostavili u svojim kombinacijama.

Pretpostavlja se da su podlegli pritiscima i otporima koji su stizali iz Njemačke, jer poznato je kako je Čapek bio trn u oku Hitlera kojem se sarkastično ismijavao i tragikomično ga parodirao. Upravo u duhu antifašizma napisao je i dvije programatske drame (»Bijela bolest«, 1937. i »Majka« 1938.), a cijeli njegov demokratski angažman bio je usmjeren u razotkrivanju antifašističke pošasti, a ujedno i naglašavanju nužnosti borbe za prava siromašnih i prezrenih.

U tom smislu njegovo je djelo i himna ljudskoj, posebice radničkoj solidarnosti (paradigmatsko djelo »Prva smjena«, 1937.); može se učiniti paradoksalnim da je najpotresnije i najljudskije stranice o radniku i tzv. malom čovjeku ispisao upravo par excellence pripadnik građanske klase.

A, to je samo dodatni dokaz koliko je Čapek bio veliki čovjek kojem je svaki klasni, ideološki ili umjetnički okvir bio preuzak i ograničavajući za istinsko stvaralaštvo. Karel je pisac i prekrasnih bajki za djecu i odrasle (bile su popularne priče o psiću Dašenjki), a kao sjajan prevoditelj, posebice francuske poezije, oblikovao je i utjecao na »duhovnu modu« svoga vremena.

Posebnu vrijednost čini njegova knjiga »Marsyas« (1933.), svojevrsna poetika trivijalne književnosti, odnosno književnosti na margini kojom je otvorio interes za onu vrstu pisane riječi koja se unaprijed bezrazložno odbacivala ili proglašavala »lakom« odnosno »zabavnom«.

S bratom Josefom, Čapek je bio spiritus movens kulturnog života Praga; na redovitim književnim druženjima (petkom uvečer) u njihovom domu sastajala se intelektualna elita prijestolnice, a čest gost u tim debatama bio je i sam predsjednik države Masaryk čiji je veliki pristaša bio upravo Karel sa suprugom, slavnom glumicom Olgom Scheinpflugovom.

Međusobna bliskost i uvažavanje rezultirali su slavnom trotomnom knjigom »Razgovori s T. G. Masarykom« (1928. -1395.), svojevrsnoj biografiji prvog čehoslovačkog predsjednika u kojoj je veliki pisac izložio filozofske, vjerske i političke stavove velikog državnika. Te razgovore Čapek je kasnije dopunio knjigom »Šutnja s G. T. Masarykom« u kojoj je u prikazu predsjednikova svjetonazora iskazao neponovljivo jezično umijeće o kojem su s oduševljenjem pisali i pripadnici glasovitog Praškog lingvističkog kružoka.

Tijekom Drugog svjetskog rata, a potom jedno vrijeme i poslije rata, Čapekovo je djelo bilo cenzurirano, stavljeno u »bunker«, a on sâm se našao na crnoj listi zabranjenih pisaca. Međutim, čak ni komunisti nisu mogli ignorirati velikog pisca; vremenom su se počela tiskati njegova djela, ali naravno selektivno, posebice ne ona u kojima je kritički i rezervirano pisao o komunizmu i komunistima.

Ako želimo istinski uživati u literaturi, ako želimo da nas književnost oplemeni, onda nam je Čapek nesumnjivo prvi izbor. Nitko kao on u svekolikoj literaturi 20. stoljeća nije tako nadahnuto pisao o tradiciji, kulturi, naciji, politici, demokraciji, skepsi, relativnosti, a posebice o malom čovjeku i njegovim svakodnevnim brigama.