Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 27° 4
Sutra: 27° 27° 4
21. srpnja 2019.
Splitski novinar objavio 'Knjigu o jugu'

Jurica Pavičić plaća golemu odštetu Mucalu: 'Vrhovni sud uvodi praksu koja potpiruje autocenzuru'

Zabrinjavajući antidemokratski debalans - Jurica Pavičić / ARHIVA NL
Zabrinjavajući antidemokratski debalans - Jurica Pavičić / ARHIVA NL
Autor:
Objavljeno: 24. veljača 2019. u 15:22 2019-02-24T15:22:33+01:00

Hrabro se odupirući sentimentalnoj nostalgiji - premda to u ovoj temi nikome ne ide lako - Pavičić upućeno i informativno piše o prostorima, osobama, povijesnim fenomenima i nezaobilaznim svakodnevnim upotrebnim predmetima što su obilježili jug i Dalmaciju, ispisujući nisku publicističkih »balada o nedovršenoj zemlji«, važnu i dojmljivu kroniku nezaobilaznu za svakoga koga intrigiraju Dalmacija, Mediteran i općenito ono što, s ambivalentnom smjesom privlačnosti i odbojnosti, nazivamo »jugom«

Mediteran - to su nedovršene kuće i nedovršeni poslovi - tu rečenicu palestinskog redatelja i glumca Elie Suleimana citira splitski novinar i pisac Jurica Pavičić u svojemu posljednjem izdanju, »Knjizi o jugu«, objavljenoj u studenome prošle godine kod zagrebačkog Profila.

Riječ je o zbirci dvadesetak sjajnih eseja o širem geografskom i duhovnom prostoru Mediterana, u koji će Pavičić svrstati, primjerice, čak i Sutjesku, između ostalog i zato što je zove »možda najvećim povijesnim stratištem Dalmatinaca, u duljem povijesnom sjećanju usporedivom tek s Lepantom«.

Hrabro se odupirući sentimentalnoj nostalgiji - premda to u ovoj temi nikome ne ide lako - Pavičić upućeno i informativno piše o prostorima, osobama, povijesnim fenomenima i nezaobilaznim svakodnevnim upotrebnim predmetima što su obilježili jug i Dalmaciju, ispisujući nisku publicističkih »balada o nedovršenoj zemlji«, važnu i dojmljivu kroniku nezaobilaznu za svakoga koga intrigiraju Dalmacija, Mediteran i općenito ono što, s ambivalentnom smjesom privlačnosti i odbojnosti, nazivamo »jugom«.

Novinari i suci

Riječkome čitatelju zasigurno će biti zanimljiv esej »Bijela flota«, u kojemu je Pavičić ispričao povijest riječke Jadrolinije. »Knjiga o jugu« punokrvno je, temeljito istraženo i sjajno novinarstvo, publicistika zavodljivog stila i širokog zahvata, što je bio više nego dovoljan povod da uglednoga novinara zamolimo intervju.

I baš kad smo dogovarali razgovor o »Knjizi o jugu«, o publicistici i književnosti, prostor je iznenada otela vijest o presudi sutkinje Općinskog suda u Splitu Dunje Ljubičić, prema kojoj Pavičić Dušku Mucalu, nesuđenom intendantu Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu, mora platiti gotovo sedamdeset tisuća kuna odštete i sudskih troškova.

Na početku smo zato zamolili komentar presude, naročito s obzirom na podatak da se čini kako je donesena na tragu stava Vrhovnoga suda, koji je ukinuo prvotnu oslobađajuću presudu Županijskog suda u Splitu.

»Vrhovni sud učinio je mogućom praksu da se u građanskim parnicama traži odšteta izravno od novinara, a ne od nakladnika, što je doista zabrinjavajuća novost koja će sigurno potpiriti osjećaj autocenzure«, odgovorio je Jurica Pavičić.

– Mogu samo reći da me živo zanima bi li suci pristali na to da privatnom imovinom odgovaraju na štetu koja se eventualno dogodi njihovim krivim sudovanjem. No, drugi i meni sporniji aspekt je sâm meritum presude, odnosno njegovo odsustvo. Sud uopće nije presudio da je u mom tekstu nešto netočno. Samo je presudio da on kod tužitelja uzrokuje stid, i da zato moram platiti. Po toj logici, nakon svake kazališne premijere glumac bi mogao tužiti kritičara.

U jednom komentaru na presudu rekli ste da ste nakon devedesetih naovamo imali osjećaj kako su sudovi i zakoni na strani novinara, ali da se sada »promijenila klima«. Drago Hedl nedavno je ustvrdio da su se neki suci okomili na novinare. Kako objašnjavate sve to? Kako se to i zašto »promijenila klima«, i tko ju je to promijenio?

– Da, klima se definitivno promijenila. U prvih 20 godina karijere bio sam stalno po sudovima, i izgubio samo jednom. Sad gubim stalno. Presedani se pomiču iz dana u dan: nedavno je moj list - Jutarnji - osuđen jer je objavio autoriziranu izjavu. News Bar je osuđen zbog satire. Podravski list zbog komentara lokalne žene političara. Imam osjećaj kao da su novinari i suci postali dva zajapurena plemena koja su trenutno u »catch-as-canu«, no - naravno - suci imaju opipljiviju moć. Ne mali dio novinara drži da do te promjene klime ne bi došlo da ne postoji makar prešutna suglasnost izvršne vlasti.
Argument za to je činjenica da su među tužiteljima najustrajnije dvije etatističke, paraideološke institucije: zagrebačko sveučilište i HRT. Možda jest tako, možda nije - no zapravo rasprava je li ili nije se svodi na to je li vlada kriva za grijeh djelom ili »samo« grijeh propustom. Ona je morala, ili bi morala, uočiti da dolazi do zabrinjavajućeg antidemokratskog debalansa, i ići na popravljanje legislative. Ako to ne učini, znači da joj ovo mrcvarenje paše.

Rijeka je fotogenična, grad moderne i »melting pota«

»Knjiga o jugu« donosi, uz ostalo, uzbudljiv esej o Zagrebu i informativan tekst o Jadroliniji. Niste se, međutim, odlučili pisati o Rijeci. Što vam govori osjećaj: pripada li Rijeka u imaginarij vaše knjige o jugu? I što je Rijeka vama, Splićaninu ambivalentnom prema vlastitom gradu i zavičaju?
– Rijeka je grad uz koji sam dosta vezan, jer na Trsatu imam tetu i familju i puno sam tamo odlazio. Rijeka je po mnogo čemu antipod istočnog Jadrana: dok je za istočni Jadran karakteristična zakašnjela i nikad sasvim uspjela modernizacija, Rijeka je grad moderne - to se vidi po prvim asocijacijama na Rijeku - prvi rendgen, prvi torpedo, prvi punk. Meni je k tomu Rijeka zanimljiva jer je grad »melting pota«, kao da si u Australiji ili u Kanadi - svatko je od nekud došao: iz Bosne, s Korduna, s otoka, iz Italije s D'Annunzijem, iz Srbije s JNA, ili kao moja teta - iz Splita udajom. Treća stvar koja mi je kod Rijeke zanimljiva je ta povijest podijeljenosti koja se još latentno osjeća kroz dva groblja, dva centra, dva teatra, dva nebodera, dva nogometna kluba (moja je familja navijala za »Orijent«). Mislim da je ta mentalna granica ostala donekle živa sve do 70-ih; ljudi su živjeli u »svojoj« polovici, pogotovo Sušačani. Postoji kod Rijeke nešto što je zanimljivo - a to je da nije lijepa, ali je jako fotogenična, valjda zbog terastastog terena i jakih prostornih markera kao što su neboderi na Kozali. To je prvi shvatio Fadil Hadžić kad je 1965. snimao »Drugu stranu medalje«- dobar, zaboravljeni socijalistički krimić. To je odlično shvatio i Dalibor Matanić u »Novinama«. Nedavno sam pričao s Hrvojem Hribarom i oba smo mišljenja da ta serija ne bi bila tako privlačna Netflixu i stranoj kritici da nema Rijeke. Jer, imate grad koji ne možete svrstati: jel' ovo Mediteran? Komunistički Istok? Skandinavija, neki Göteborg ili Rotterdam? Sve je, a i ništa od toga nije.

Antropologija Jadrana

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) nedavno je velikim skupom upozorilo na zabrinjavajući odnos cijeloga društva prema novinarstvu. Skup je zasad bez plodova. Ondje je kolega Vladimir Matijanić predložio osnivanje fonda za pomoć novinarima kojima zbog presuđenih odšteta prijeti dužničko ropstvo. Imate li vi prijedlog - kako da se novinarstvo i slobodarska javnost othrvaju općem nasrtaju na pravo javnosti da zna?

– Pa HND - vidim - to počinje i raditi. Fond je jedno rješenje, pogotovo za novinare malih portala, lokalnih listova koji su ekonomski krhkiji. I iniciranje zakonskih promjena.

U Bilješci i zahvali autora »Knjige o jugu« napominjete da vam je sociolingvist Ivo Žanić »prvi dao ideju o svesku ovakve vrste«. S kojim ju je argumentima iznio? Što je rekao, zašto je potrebna knjiga o jugu? I što vi mislite?

– Tekstovi iz te knjige nisu svi objavljeni u novinama. Otprilike pola ih je izišlo u mom Jutarnjem listu, otprilike četvrt u raznim časopisima od bečkog Wespennesta do arhitektonskog časopisa Oris, a oko četvrtina je prvi put objavljena. Kako god, tijekom vremena nanizao sam u Jutarnjem listu seriju tekstova koji su se bavili - nemam precizniji opis od toga - antropologijom Jadrana: magistralom, vikendicama, Jadrolinijom, Renaultom 4. Pritom nisam htio napisati samo impresionistički spomenar, nego tekstove koji će imati historiografsku crtu, donijeti podatke, preciznu kronologiju.
Žanić mi je jednom prilikom rekao da misli da bi bilo dobro da ih ukoričim jer da su u njima obrađene neke stvari o kojima zapravo fali »prave«, znanstvene literature, pa bi i stručnjacima i općoj publici bilo to zanimljivo imati u koricama. S tom »bubom u uhu«, kolekciji sam pridodao nekoliko tekstova koji su se bavili urušenom modernizacijskom i/ili industrijskom baštinom - o Jugoplastici, o tvornici Dalmatinka, o triljskoj Cetinki i o fascinantnoj povijesti tučepskog hotela »Jadran« - hotela koji su za UDBA-u gradili njemački zarobljenici, da bi danas postao vlasništvo njemačkog TUI-ja. Taj hotel gradio je arhitekt s Krka Branko Bon; riječ je o fascinantnoj Bauhaus arhitekturi, a 2000-ih je za ušicu igle izbjegao rušenje.

Kad sam to skupio, shvatio sam da mi za cjelinu fale tekstovi o nekim prometejskim figurama modernizacije dalmatinskog 20. stoljeća, pa sam dodao tekstove o Tomislavu Iviću i Diki Marjanović Radici. Tekst o Radici mi je bio najteži u istraživačkom smislu. Nevjerojatno je da je njena kuharica knjiga koju u Hrvatskoj gotovo svak ima doma, a da se opet o toj ženi tako malo zna. Na internetu ne postoji čak ni čestita fotografija, a dosta je reći da - recimo - splitska gradska i sveučilišna knjižnica uopće nemaju prvo izdanje njene kuharice iz 1939. Jedan od najslađih trenutaka rada na knjizi je bio taj kad sam dobio u ruke njenu ratnu kuharicu iz '44, objavljenu samo koji tjedan nakon ulaska partizana u Split. To je knjiga u kojoj, recimo, ima 70 recepata od pure, i niz recepata poput »zec bez zeca«, ili »pašticada bez mesa«. Suze su mi došle. Mislim da je ta knjiga jedan od najpotresnijih artefakata ljudske vitalnosti i pučke kulture u doba Drugog svjetskog rata.

Od srednjostrujaških novina ne treba odustati

Podjednako produktivno pišete beletristiku i publicistiku. Koju vrstu potrebe za izričajem zadovoljavate jednim, a koju drugim? Koja vam se od tih dviju formi izražavanja čini utjecajnijom i, ako se o tome može govoriti, vrednijom?

– Najutjecajnije su sigurno kolumne, kojih u ovoj knjizi - uzgred - nema. Sigurno je najutjecajnije ono što iziđe u srednjostrujaškim novinama, i mislim da je jedna od velikih zabluda ljevice da od srednjostrujaških novina treba odustati jer da su nepovratno »kupljene«. Ako želim utjecati na ljude, napravit ću to člankom u novinama koje dnevno dopru do 400 tisuća ljudi; ne knjigom kojoj je početna naklada dvije tisuće. S druge strane, književnost volim, volim čitati fikciju i volim pisati knjige kakve sam volim čitati. Treća stvar koju volim je scenarij. Kod scenarija jako volim arhitektoniku, dramaturgiju, konstrukciju, pažljivo zidanje kule od karata gdje sve pada ako je jedna karta krivo stavljena. Pokušavam i da mi prozne knjige budu takve.

Literatura o Dalmaciji

Knjiga je izišla prije tri mjeseca. Kakve su reakcije? Kakve u Zagrebu, kakve u Splitu? Ima li ih i u malome Drveniku kod Trogira, o kojemu pišete?

– Za Drvenik ne znam. Drugdje su jako dobre, ugodno sam iznenađen prodajom, knjiga se prodaje bolje nego moji romani. Očito je nekoj publici bila potrebna.

Kako ocjenjujete dosadašnju publicistiku slične vrste o Dalmaciji i Mediteranu? Koje biste autore i knjige istaknuli? Možete li današnju publicistiku o Splitu, Dalmaciji i Mediteranu usporediti s klasičnim djelima, od Fortisa do Kudrjavceva...? 

– Publicistika o Dalmaciji i Mediteranu uvijek je u jako skliskoj zoni, jer joj stalno prijeti opasnost da otkliže u »polinezijsku« mitologizaciju pasatističkog predmodernog Mediterana. To je onaj diskurs koji na svakoj točki Mediterana eksploatiraju turističke zajednice kroz razne varijacije »Mediterana kakav je nekad bio«. Ja sam htio pobjeći od toga i napraviti knjigu o Dalmaciji kao poprištu modernizacije, modernizacije koja je imala svoje sinkope, uspone i padove, svoje »Prometeje s otoka Viševice«.

No ta je modernizacija doživjela neuspjeh, svela se na predmoderno, klerikalno, monokulturom turizma obilježeno društvo današnjeg Jadrana. Što se Dalmacije tiče, taj lom nije prvi. Mislim da Dalmaciju karakteriziraju stalne amplitude konjunktura i propasti: prvo konjunktura vina pa filoksera, pa konjunktura industrije pa propast 90-ih. Zato mi je tim neobičnije što nikom ne pada na um da bi i sadašnja konjunktura turizma mogla puknuti i propasti - a na to upozoravaju sad već i vrlo pro-business turistički eksperti. Čak i oni naviještaju da je hrvatski turizam na »spirali smrti«.

Kad govorimo o literaturi o Dalmaciji, sigurno mi prvi na pamet pada »Egzil« Enza Bettize, divna knjiga čovjeka koji je Hrvate i Splićane volio više no što zaslužuju. Što se fikcije tiče, padaju mi na pamet priče Marka Uvodića, ali i priče Tanje Mravak, tu je sigurno Smoje, te moja dva najmilija dalmatinska romana: »Život u strpljenstvu« Momčila Popadića i »Adio kauboju« Olje Savičević.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka