Život u Bosni

Josip Mlakić “Crni gavran i bijele vrane”: Dokumentaristički roman o današnjoj Bosni

Marinko Krmpotić

Danas je Bosna, kaže Mlakić, »jeftina dosjetka bjelosvjetskih zajebanata«, a oslikava je vodeći radnju kroz nekoliko gradova (Travnik, Gornji Vakuf, Sarajevo...), te otkrivajući kroz niz pojedinosti i manjih epizoda mnogo toga što čini život u suvremenoj BiH – pretjeranu sklonost religiji, sveprisutnu nacionalnu mržnju, korumpirane političare i policiju, manipulaciju javnosti lažnim vijestima i neobjektivnim novinarstvom



Svi likovi i događaji su izmišljeni, ali sam nastojao stvarnost zemlje, Bosne i Hercegovine, u kojoj se odvija radnja ovog romana, prikazati gotovo dokumentaristički – zapis je Josipa Mlakića koji čitatelja čeka prije prve stranice njegova novog romana pod naslovom »Crni gavran i bijele vrane«. Isto tako prije početka svoje priče čitatelju je, e da bi mu poručio što misli o suvremenoj bosanskoj stvarnosti, Mlakić darivao citat iz kultnog krimića »Veliko ništavilo« Jamesa Ellroya, citat u kojem govoreći o jednom sudaru automobila Ellroy kaže: »Sudar su zajednički izazvali klaun u smeđem De Sotu i pješadijski major u stožernom vozilu Cook Kampa, koji su se utrkivali vozeći bez ruku, držeći u krilu pse sa slavljeničkim papirnatim kapama na glavi.«


Detektivska priča


A stvarnost Bosne, najavljuje ovim uvodnim rečenicama Mlakić, je potpuna kaotičnost pojačana nelogičnim, uvelike i grotesknim situacijama kakva je Ellroyeva automobilska utrka bez ruku na volanu i s psima sa slavljeničkim kapama u krilu. Da bi nas doveo do tog zaključka Mlakić osmišljava jednostavnu, a opet vrlo slojevitu i zanimljivu detetivsku priču u kojoj dva travnička policajca – Vinko Marić Sećija i Sadik Šarić – nastoje otkriti tko je mladić čije su tijelo gotovo potpuno uništena lica otkrili šumari te tko ga je i zašto ubio. Sećija i Šarić za rata devedesetih borili su se na suprotnim stranama, ali se sada poštuju i odlično surađuju pri čemu, iako imaju donekle razvijen osjećaj pravednosti, rijetko kada igraju po pravilima jer to u Bosni i nije moguće.


Tako su, primjerice, obojica česti gosti kladionice, plaćaju prostitutke, varaju žene, koriste svoje političke stranke da bi opstali ili napredovali na poslu te štite kriminalce za osobnu korist. Naravno, sve to rade i gotovo svi drugi, pa i nije ništa čudno kad Mijo i Zijo (to su im nadimci »od milja«) počinju otkrivati kako trag ubojstva mladića vodi u – policiju!




Naravno, kao i u nekim ranijim Mlakićevim djelima poput romana »Božji gnjev« (2015.), krimić okvir autoru služi da bi čitatelju dao puno više od klasične detektivske proze jer priča o smrti Safeta Hodžića nadilazi narko okvire i pretvara se u prikaz opore i gorke stvarnosti, ali i prošlosti Bosne i Hercegovine. Danas je Bosna, kaže Mlakić na jednom mjestu, »jeftina dosjetka bjelosvjetskih zajebanata«, a oslikava je vodeći radnju kroz nekoliko gradova (Travnik, Gornji Vakuf, Sarajevo…), te otkrivajući nam kroz niz pojedinosti i manjih epizoda mnogo toga što čini život u suvremenoj BiH – pretjeranu sklonost religiji, sveprisutnu nacionalnu mržnju, korumpirane političare i policiju, manipulaciju javnosti lažnim vijestima i neobjektivnim novinarstvom, teško socijalno stanje većine ljudi, samoubojstva zbog lihvarskih kredita, krah privrede…



Josip Mlakić rođen je 1964. godine u Bugojnu, a diplomirao je na Strojarskom fakuletu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu i bavi se književnošću i pisanjem scenarija. Godine 2002.  za roman »Živi i mrtvi« tematski vezan uz Drugi svjetski rat i rat devedesetih na području Bosne dobio je V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, a istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu te brojne druge nagrade. Uz taj roman Mlakić je i autor odlično prihvaćenih djela kao što su »Kad magle stanu«, »Ponoćno sivo«, Psi i klaunovi«, »Čuvari mostova«, »Planet Friedman«, »Svježe obojeno«, »Božji gnjev«, »Majstorović i Margarita« i »Bezdan«.



Sjajni dijalozi


Priča o ubojstvu na početku romana nepoznatog mladića tako postaje priča o Bosni, a pričati o sadašnjosti Bosni bez osvrta na prošlost praktično je nemoguće pa se uskoro ispostavlja kako je ubijeni mladić likvidiran jer je ubio vlastitog oca – nekadašnjeg pripadnika srpske paravojne postrojbe Crni gavranovi, čovjeka koji je silovao njegovu majku u jednom od ranih pohoda zatiranja muslimanstva krajnjim nasiljem. Tako dokumentaristički roman o današnjoj Bosni postaje i roman o nedavnoj Bosni, onoj koja je i stvorila temelje za današanju tešku stvarnost u kojoj, svjestan je Vinko Marić Sećija koji uspijeva preživjeti do zadnjih stranica romana, nema prava ni pravde pa stoga i pojedinosti istrage ne iznosi svojim nadređenima – što bi bilo logično – već onome za koga zna da će, bez korumpiranog suda i još gorih advokata, izvršiti pravdu. Krvavu, ali pravdu.


Opsegom nevelik roman Mlakić je ispripovijedao već svojim prepoznatljivim kvalitetnim stilom, u kojem sjajne dijaloge – vođene i na ekavici i na ijekavici – slijede odlični opisi i zanimljiva radnja koja slijedi poetiku filmskog izražavanja, tjerajući čitatelja i da »sudjeluje« u istrazi ubojstva, ali i upoznaje se sa današnjicom Bosne koja, bar u nekim svojim negativnim dijelovima, nije ni toliko daleko od današnjice Hrvatske. Mlakić je nedvojbeno stvorio još jedan dobar roman te još jednom potvrdio kako kroz zanimljive priče i likove uspješno prati stvarnost zemlje u kojoj živi. U svojim prvim sjajnim ratnim romanima »Kad magle stanu« i »Živi i mrtvi« objavljenim 2002. godine radnju je često vezao uz magle i snoviđenja. U novom romanu magli više nema, ali i dalje je sve u nekom mraku i sumraku, pod snijegom i ledom. Kao da se od rata pa do danas stvari nisu bitnije promijenile.