Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 4n
Sutra: 14° 14° 4n
24. travnja 2019.
Španjolski pisac

Javier Cercas: Za mene su heroji ljudi koji kažu »NE«

Treba razlikovati historijsku i poetsku istinu – Javier Cercas * Foto: D. KOVAČEVIĆ
Treba razlikovati historijsku i poetsku istinu – Javier Cercas * Foto: D. KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 6. rujan 2014. u 14:19 2014-09-06T14:19:35+02:00

Pišem o onima koji kažu »ne« i spase se kao i o onima koji kažu »da« i osude se na propast.Vrlo je teško reći ne, to mogu tek rijetki i iznimni ljudi, za to treba snaga i zato takvima dajem herojsku dimenziju

Javier Ceras, jedan od najvećih španjolskih suvremenih pisaca, gost je Festivala svjetske književnosti u Zagrebu koji organizira Izdavačka kuća »Fraktura«. Tu smo priliku iskoristili da s autorom triju u nas prevedena romana (»Salaminski vojnici«, »Brzina svjetlosti« i »Anatomija trenutka«), porazgovaramo o njegovoj specijalnosti – suptilnom literarnom obračunu s nacionalom poviješću, o nužnosti suočavanja s prošlošću, o istinskim herojima, smislu pisanja i potrazi za univerzalnom istinom.
   Moram na početku konstatirati da je Sizifov posao raditi razgovor s piscem koji nema odgovore. Uvijek naglašavate da vi samo postavljate pitanja, vrlo kompleksna pitanja, a da je odgovor, potraga za istinom, odnosno knjiga sama.
   – Upravo tako. Moje je mišljenje da je smisao romana traganje za istinom. Nedavno sam pročitao misao Georgea Lessinga koja kaže »Ako bih morao birati između traženja i nalaženja istine, uvijek bih se odlučio za traganjem«. Zadatak je pisaca da formulira pitanja na najkompleksniji mogući način. A ja pitanja zaista volim postavljati i mislim da mi to jako dobro ide.

  

Prisutnost povijesti

Odgovori, s druge strane, nisu određeni niti jednoznačni, jer se ne radi o novinarstvu ili povijesti gdje se barata s činjenicama. Literarni odgovori su uvijek ambivalentni, ironični, slojeviti i vrlo interesantni. Odgovor je roman sam.
   Pisanje je traganje za istinom. Citirajući Aristotela ističete da postoje poetska i povijesna istina. Kako ih vi u svojim romanima kombinirate?
   – Treba razlikovati historijsku i poetsku istinu. Ja tragam za poetskom istinom. Za povijesnom istinom tragaju novinari i povjesničari – to je čista, praktična, činjenična istina o tome što se dogodilo s određenim ljudima u određeno vrijeme na određenom mjestu. Poetska je pak istina univerzalna, moralna i bavi se onime što se događa svim ljudim na bilo kojem mjestu u bilo koje vrijeme. Zato je Cervantesov »Don Quijote«, po meni, najveća knjiga svih vremena, aktualna i danas.  
   Ipak u »Anatomiji trenutka«, koja govori o pokušaju vojnog udara u Španjolskoj 1981. godine i koju zovem non-fiction romanom, tragam u isto vrijeme za obje istine. U povijesnom smislu roman želi točno reći što se događa u Španjolskoj – otuda činjenice vezane za posljednji neuspjeli coup d'etat – no u isto je vrijeme to je kolektivna priča o trenutku kada je Španjolska dosegnula demokraciju. I naravno tu je i potraga za poetskom istinom jer se propituju i moralni problemi, lojalnost, izdaja, junaštvo...


   Vaši romani imaju specifičnu strukturu. U prvom redu tu je roman u romanu, pišete o procesu nastajanja samog romana, drugi je sloj izabrani povijesni događaj kojim dosežete treću razinu, onu univerzalnu, moralnu. Je li to i vaš recept za uspješan roman?
   – Nemam recept, imam opsesiju i imam pitanja, kao što sam rekao. To što ste naveli odnosi se samo na moje tri knjige, koje su i objavljene kod vas. U šali kažem da sam, kada sam počeo pisati, bio postmodernistički pisac, a da sam od »Vojnika Salamine« postao post-postmodernist. Do tog trenutka, 2001. godine, u mojim knjigama nije bilo prošlosti i politike. Pisao sam antisentimentalno, humoristično, bavio se fantastičnom književnošću, metaliteraturom i samo sadašnjošću. Moji su bogovi bili Borges, Kafka, Calvino, no s »Vojnicima« se sve promijenilo. Bogovi su, doduše, ostali, ali nešto se suštinski promijenilo s mojim pisanjem.
   Glavna promjena je prisutnost povijesti. Uzmimo na primjer »Vojnike«. Radi se o 39-godišnjaku koji misli da je Građanski rat davna povijest, da je stvar toliko daleka i nebitna kao i Bitka kod Salamine. Takva je bila moja generacija i ja sâm – nikoga ta tema nije zanimala. No moj lik slučajno počne istraživati malu, opskurnu, zaboravljenu epizodu iz Građanskog rata i uviđa da je prošlost tu s nama, da se sadašnjost ne može objasniti bez povijesti, da je povijest dimenzija sadašnjosti.
   Od tog trenautka sve moje knjige govore o velikoj sadašnosti, onoj u kojoj je inkorporirana i prošlost. Osim toga, otkrio sam da je kolektivna dimenzija dio individualne i da ne mogu spoznati sebe, ako ne razumijem druge. Otada su povijest i politika neizostavni dio mojih romana.

  

»Da« i »ne«

Kojim se povijesni trenutkom trenutno bavite?
   – Moja posljednja objavljena knjiga »Las Leyes de la Frontera« koju ćete, nadam se, uskoro čitati, govori o događajima iz 1970-ih. Nešto je više osobna, a manje kolektivna i politična, mada ima i takvih iščitavanja jer me mnogi smatraju političkim piscem, što ja nisam.
   Ove će jeseni, u studenome, u Španjolskoj izaći i moja najnovija knjiga, možda i najambicioznija. Roman obrađuje period od 1920-ih do danas, to je knjiga koja govori o svemu. Ne mogu vam zasad više otkriti.
   U »Vojnicima« govorite o junaštvu. Jedno od glavnih pitanja koje postavljate jest tko je istinski heroj. Možete li pokušati odgovoriti?
   – Čovjek koji kaže »ne«. »Le Monde« je nedavno pitao niz pisaca diljem svijeta čudno pitanje – Koja je vaša najvažnija riječ? Bez dvoumljenja sam odgovorio – »NE«. Pišem o onima koji kažu »ne« i spase se kao i o onima koji kažu »da« i osude se na propast. Stvarni junak u »Vojnicima« je Miralles, zaboravljeni starac u domu, koji je kazao »ne« u trenutku kad se od njega očekivalo da ubije čovjeka, osnivača Falange Rafaella Sancheza Mazasa.
   U »Anatomiji« Antonio Suarez i još dvoje ljudi kažu »ne«, tako što se ne bacaju na pod kad vojska upadne u parlament i počne pucati. S druge strane u »Brzini« Rodney Falk je rekao »da« u teškom trenutku, i potpisao si smrtnu presudu. Vrlo je teško reći »ne«, to mogu tek rijetki i iznimni ljudi, za to treba snaga i zato takvima dajem herojsku dimenziju.

   U »Brzini« rasvjetljavate smisao pisanja. Što je po vama pisac?
   – Nemam precizan odgovor. Knjige su pokušaj odgovora. Volim reći da pišem avanturističke romane o avanturi pisanja romana. Svi moji romani, većina njih, pričaju priču o pisanju romana zato jer se stalno pitam »što znači biti pisac« i jer hoću pokazati čitatelju – »Ovo je roman, gledaj me kako pišem, ovako nastaje roman«. Ne znam točan odgovor, kada bih ga znao, možda bih prestao pisati.
   Pisac u »Brzini« kaže da je pisanje obrana od stvarnosti. Vrijedi i isto i za vas?
   – Pisanje štiti od realnosti, pisanje me čini jačim, osjećam se sigurnije kad pišem i to je zaista odlična terapija. To je kliše, ali svi su oni nastali jer u njima ima istine.

  

Trčanje i pisanje

Kako izgleda vaša dnevna rutina dok pišete roman?
   – Jednostavno. Posljednji sam roman napisao brzo. Bio sam na selu sam, sa psom. Obitelj bi dolazila vikendom. Ustajao sam u 6,45 i trčao pola sata. Odnedavno sam otkrio trčanje i izuzetno je dobro za pisanje. Onda slijedi pisanje od osam i trideset do jedan i pol, a potom dolazi vrlo važna stvar – siesta. Ja sam posljednji Španjolac koji spava podne i moram ozbiljno braniti tu nacionalnu tekovinu. I tako svaki dan.

   Pisanje svakog roman počinjete sa snažnom slikom koja vas pokreće. U »Vojnicima« je to susret očiju republikanca i falangista i pomilovanje, u »Anatomiji« je slika troje ljudi u Parlamentu koji stoje unatoč pucnjavi dok ostali leže po podu. Koja je početna slika u »Brzini«?
   – Uvijek je slika, ali i pitanje. Uvijek je zašto. Živio sam u SAD-u dvije godine, i moj cimer na sveučilištu je bio vijetnamski veteran koji mi je uvijek o tom mučnom iskustvu pričao samo kada ga nisam pitao, a kad bih ga pak pitao, šutio bi kao zaliven. Jedan sam ga dan vidio kako sjedi na klupi i gleda djecu kako se igraju. Bio je potpuno opčinjem i odvojen od stvarnosti. Otišao sam kući, a on je još zurio u tu dječju igru. Pitanje je što je on vidio. Što je vidio taj čovjek u tom nevinom prizoru, čovjek koji je dvadesetak godina ranije gledao vijetnamsku djecu kako umiru?
   Smatrate da pisci trebaju pisati o nacionalnim neurozama. O čemu bi trebali pisati hrvatski pisci?
   – Teško je reći. Ne pišem smišljeno o tim temama. Pišem iz čistog egoizma. Na početku pisanja »Vojnika« nisam znao što će iz cijelog procesa nastati. Pogrešno je misliti da pisac mora pisati o nečemu. Pišete o onome što vas intrigira. Možda je potrebna vremenska distanca. Ja sam pisao o Građanskom ratu od kojeg je prošlo 60 godina. Možda još treba pričekati na pravu knjigu o ratovima na vašem prostoru.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Festival samoniklog bilja
KRŠAN, 27. i 28. travnja

Festival samoniklog bilja