Edo Popović: Bankarski fašizam ne može se pobijediti nenasiljem

Problem je u tome što su policija i vojska u rukama političara, dakle banaka i korporacija koje se ne libe upotrijebiti ih protiv ljudi koji žele ravnomjerniju raspodjelu društvenog bogatstva. A kad podignete glas, zauzvrat dobijete pendrek ili metak 

    No, kako veli moto romana, preuzet od Kurta Vonneguta, još uvijek »nema razloga da dobro ne pobijedi zlo, samo se anđeli moraju organizirati jednako dobro poput mafije«. 

    Edo Popović rođen je u Livnu 1957. godine, a od 1968. živi u Zagrebu, čijem je urbanom, kvartovskom životu posvetio dio proznog opusa. Objavio je, između ostalog, romane »Oči«, »Izlaz Zagreb Jug«, trilogiju »Igrači«, transžanrovsku prozu »Priručnik za hodače«. Planinar je i aktivist inicijative »Pravo na grad«. Nenasilno se opirući devastaciji i krađi javnog prostora u zagrebačkoj Varšavskoj ulici i na Cvjetnom trgu, prije dvije godine je uhićen jer je tijelom branio pristup bagera gradilištu. Bizarno sročenu presudu ugradio je u roman kao iskustvo glavnog ženskog lika, Fraktalne. 

   Paralelni svijet

Dok je nastajao roman Lomljenje vjetra, u hrvatskom su se društvu događali stvari koje su svoj odraz našle i u romanu, a kojima ste se vi protivili kao aktivist inicijative Pravo na grad. Kako je i gdje bljesnula ishodišna ideja za pisanje ove anti-utopije? 

  Drago Jančar je u jednom intervjuu nedavno rekao da se pisac mora, ako želi privući čitatelje i održati pozornost medija, baviti nekim aktualnim društvenim temama, jer sama književnost kao umjetnost više nikoga ne zanima. To je na neki način pokazao i voditelj emisije »Nedjeljom u 2« u kojoj ste gostovali prošlog tjedna. Slažete li se s Jančarom? Zašto imamo volje danima govoriti o snijegu, a o književnosti ni minutu? 

    – Slažem se s Jančarevim mišljenjem da književnost kao umjetnost danas malo koga zanima. No, nije to samo problem književnost, s tim problemom se susreće kompletna zapadna kultura. Trivijalizacija ljudskih potreba i kulturnih sadržaja proces je koji već dugo traje i čini se da svjedočimo njegovu približavanju vrhuncu. Možda je trivijalizacija najočitija u medijima. Više od 90 posto televizijskog glazbenog programa zauzima imbecilno smeće, vrlo rijetko ćete čuti kakav dobar rokenrol, jazz ili klasiku. Hrvatske televizije nemaju nijednu emisiju posvećenu književnosti. I tako dalje, i tako dalje. Uvijek se zapravo razgovor o snijegu, politici, sportu i takvim stvarima mjerio danima, a o književnosti minutama.Osobno ne žalim zbog toga. Takav je duh vremena, ovu situaciju prihvaćam kao bolest, koja dođe, bude i prođe. Imam nekih iskustava s time. Nemam namjeru svoje pisanje i svoj život uklopiti u taj okvir, pisati ono što se traži, što se troši. Uostalom, glazba, književnost, filmovi, likovna djela, stripovi, sve ono što sam u umjetnosti volio nikad nije bilo dio mainstreama. Uvijek se o tome u medijima govorilo ne u minutama, već u sekundama, a najčešće se o tome uopće nije govorilo. Ne vidim zašto bi drukčije bilo danas. A u emisiju koju spominjete pozvan sam ne kao pisac, već kao politički kolumnist tjednika Aktual. 

    – Ideju za roman dobio sam još dok sam pisao Priručnik za hodače. Već tad me zaintrigiralo pitanje kako bi to izgledalo kad bi obespravljeni ljudi izgradili svoj vlastiti, paralelni svijet. Kad bi se organizirali i nedostatke poput nezaposlenosti i neimaštine pretvorili u prednosti, što skupina Tamne kapuljače u mojem romanu i čini. Današnji zapadni svijet počiva na potpuno idiotskom principu koji glasi: trošimo da bismo proizvodili. Drugim riječima: što više trošimo, to ćemo više proizvoditi. Meni je to suludo, to je potpuno izokretanje smisla ljudskog rada i ljudskog postojanja uopće. Prirodno bi bilo da čovjek proizvodi da bi trošio, dakle proizvodi ono što mu je potrebno i onoliko koliko mu je potrebno. U današnjem svijetu, međutim, nema mjesta za ljude koji ne žele sudjelovati u tom sumanutom trošenju i proizvodnji. Ovih dana je Eurostat iznio podatak da gotovo četvrtini Europljana prijeti siromaštvo i socijalna isključenost. U Bugarskoj i Rumunjskoj je takvih više od 40 posto, a ni Hrvatska, bojim se, nije daleko od te brojke. Što sa svim tim ljudima? 

    Jedna od velikih tema koje obrađujete u romanu je, uz razornu kritiku društva pohlepe i korporacija, mirni građanski otpor, odnosno nenasilna akcija nasuprot direktnoj akciji koja pretpostavlja kažnjavanje odgovornih za probleme običnih ljudi. Pobornik ste nenasilne akcije, koja dosad baš i nije davala rezultata. Zašto nije? 

    – Zato što se, da parafraziram Kurta Vonneguta, anđeli još uvijek nisu organizirali jednako dobro poput mafije. Zapravo, više nisam siguran da se nenasiljem može pobijediti bankarski fašizam, kako novi svjetski poredak naziva francuski antifašist Stephane Hessel u svojoj nevelikoj, ali vrlo snažnoj knjizi »Pobunite se«. Da su svjetski političari samo lutke u rukama banaka i koroporacija, to više nije potrebno posebno dokazivati. Problem je, međutim, što su policija i vojska u rukama političara, dakle banaka i korporacija, i što se one uopće ne libe upotrijebiti ih protiv ljudi koji žele ravnomjerniju raspodjelu društvenog bogatstva, koji, dakle, žele samo da im se omogući da žive pristojno od vlastitog rada. U današnjem svijetu to je, izgleda, nemoguća želja. A kad podignete glas, zauzvrat dobijete pendrek ili metak. Kako to izgleda, gledamo svakodnevno od SAD-a, preko Europe, do Afrike i Azije. Obespravljeni i nezadovoljnih danas su u golemoj većini, i samo je pitanje vremena kad će se organizirati i pokrenuti, a tu onda ni vojska niti policija neće imati nikakve šanse.   

Manjak samopouzdanja

Zasad se takav scenarij još ne nazire, naprotiv, kapitalistička opresija kao da se hrani sporadičnim pobunama…    – Sazrijevanje te ideje i povezivanje nezadovoljnih mukotrpan je i dugotrajan proces. Internet igra veliku ulogu u povezivanju i organiziranju nezadovoljnih, možda ga zato vladajući tako silno žele nadzirati, imati ga pod apsolutnom kontrolom. Volio bih da je pokret »Okupiraj« početak tog procesa, kao što bih volio da se taj preokret dogodi za mojeg života. No čini mi se da se ova stvar ne može riješiti poboljšanjem postojećeg sistema, jer je on toliko loš, da ga je nemoguće poboljšati. Društveni sistem u kojem danas živimo samo je suvremenija verzija feudalizma ili robovlasništva. Nemoguće je poboljšati nešto što desecima tisuća godina počiva na pogrešnim temeljima. Ne znam nijedno pravedno društvo u ljudskoj povijesti, sva ona počivaju na dominaciji, represiji, nejednakosti, iskorištavanju. Radi se o tome da se ovaj sistem sa svim svojim vrijednostima u potpunosti odbaci, da do izražaja dođu suradnja, dijeljenje dobara, rodna jednakost… Imajući u vidu današnji odnos snaga, a naročito duh vremena, do takvog jednog društva put će biti dug, mjeri se tisućama godina. Dotad ćemo biti gaženi. U svakom slučaju, kriza je samo vid promjene, pa je tako i današnja globalna kriza samo vid velikih promjena kroz koje prolazi čovječanstvo. 

    Hrvati, izgleda, lakše podnose skok PDV-a i činjenicu da smjena vlasti nije donijela prestanak korumpiranih djela i odluka – nego snijeg. Obuzme li vas katkad ogorčenje zbog te grandiozne prilagodljivosti Hrvata na nedaće koje se slijevaju s političkog vrha? 

    – Ne baš ogorčenje, to je osjećaj koji, kao i mržnja, uopće nije zdrav. No svakako me iznenađuje taj upravo grandiozni manjak samopouzdanja i odlučnosti kod hrvatskih građana kad su posrijedi amaterske i nekompetentne odluke samozvane političke elite koje desetljećima razaraju i osiromašuju ovo društvo, gurajući nas svakodnevno u sve veću bijedu, a mi to mirno promatramo. Još gore, dajemo im legitimitet na izborima. Je li taj manjak samopouzdanja ostatak svijesti karakteristične za totalitarne režime, prema kojoj pojedinac uopće ne treba ništa činiti, već se samo prepustiti u ruke sveznajućeg i svemoćnog Vođe – to ne znam. No sigurno je da prosječni hrvatski građanin ne pršti od samopouzdanja, i zato nam danas jest onako kako nam jest. Naravno da političari ne vode brigu ni o čemu, već o vlastitim guzicama i novčanicima, tako je bilo i tako će biti sve dok je predstavničkog sistema i naše nevoljkosti da uzmemo stvar u svoje ruke. 

    Gledao sam nedavno dokumentarac o skupljačima otpada u Brazilu, ljudima koji su unatoč svemu zadržali samopoštovanje, ponos, dostojanstvo, redom osobine koje tragično nedostaju hrvatskim građanima. Jedan stari skupljač otpada tamo govori o ulozi i moći svakog pojedinog čovjeka u društvu. Ilustrirajući važnost pojedinca on kaže kako bi 99 uvijek ostao 99 da nije tog jednog, jedinog čovjeka. Stotina ne bi mogla postojati da nije jednog, kaže on. Mislim da bi o tome svaki pojedini građanin ove zemlje mogao povesti računa kad krenu sljedeći protesti protiv stanja u kojem jesmo, a sigurno će ih biti. I da tada ne podržavaju prosvjednike s prozora, balkona, ili iz kafića, vjerujući da je to dovoljno, da će netko drugi promijeniti loše stanje u kojem se i sami nalaze. Neće. Nitko ne može učiniti ništa umjesto nas. Kao što nitko ne može utažiti našu žeđ, utoliti našu glad, tako nitko ne može poboljšati naš život. Moramo to učiniti sami.   

Vrhunski prostakluk

Jesu li propali prosvjedi prošle godine pokazali da smo ovce koje pokunjeno pristaju na sve što nam se pokuša nametnuti? Gdje je granica poslušnosti, vidite li je vi?

   Kako gledate na Vladin i Predsjednikov odnos prema ACTA-i? 

    – Stvarno me iznenadila reakcija predsjednika Josipovića, ponašao se kao predsjednik Hrvatske glazbene unije, kao tvorac i lobist ZAMP-a, a ne kao predsjednik suverene države. Da nije bio u stanju sagledati sve opasnosti i zamke koje taj sporazum sadrži kad su u pitanju ustavne slobode građana i pravednost o kojoj je on toliko pričao u predizbornoj kampanji?! Sama činjenica da je sporazum donesen iza leđa javnosti, gotovo tajno, upućuje na to da tu nešto debelo nije u redu. Građanska inicijativa »Stop ACTA« stavila je četiri zamjerke na taj sporazum i dala četiri razumna, jasna objašnjenja zašto bi Hrvatska sporazum trebala odbaciti. Ova vlada je u svojem Planu 21 obećala tješnju suradnju s organizacijama civilnog društva kad je u pitanju javni interes. Evo joj prilike da to dokaže. No, najizglednije je da će otezati i muljati s ACTA-om do lipnja ove godine, kad će o sporazumu raspravljati Europski parlament, a onda će postupiti po naređenju EP-a. Ova vlada zaboravila je građane čim su objavljeni službeni rezultati izbora. Otad se bavi sama sobom. Nisu u stanju ispuniti ni najjednostavnije predizborno obećanje, poput otvaranja Markova trga za prosvjede. O hrabrosti i integritetu zorno svjedoči izbjegavanje revidiranja štetnog ugovora s Vatikanom.

– Nemojte vrijeđati ovce, ovca jako dobro zna što je njezin životni interes i kako ga zaštititi. Ne znam gdje je granica izdržljivosti i poslušnosti, čini se da je ovdje ta letvica postavljena vrlo visoko. I da voda još nije došla do grla, ne znam kako drukčije objasniti ovo ponašanje hrvatskih građana. Čini mi se da je trik u bankovnim minusima koji čovjeku dopuštaju da troši više nego što ima, uz abnormalne kamate, dakako, i po cijeni gubitka kuće i svega što posjeduje. Ta mogućnost zaduživanja očito nam daje privid da je sve u redu i da još možemo ovako. A tko izgubi krov nad glavom, bože moj, sam si je kriv, bio je neoprezan, tako nekako rezoniramo.     S tim u vezi zanimljivu je poruku Europi ovih dana uputio bivši malezijski premijer Mahathir Mohamad. Kazao je kako je Europa danas mnogo siromašnija nego što je nekad bila, i da bi se u skladu tim trebala i ponašati. Kad si siromašan, onda i živi kao siromašan čovjek, kaže on. Najmanje što svatko od nas može učiniti jest uzeti u obzir s koliko novca raspolaže, i onda se u skladu time i ponašati. Mi se doma već dugo ponašamo u skladu s ovim principom, to jest trošimo koliko imamo, a najčešće i manje od toga. U materijalnom smislu smatram se siromašnim čovjekom. Biti siromašan nikad nije bilo sramota, a najmanje je to danas, pokraj vrlih, novih hrvatskih bogataša. Njihovo bogatstvo, način na koji su ga stekli i kako ga pokazuju, sve je to vulgarno, izraz vrhunskog prostakluka. 

    Što bi moglo trgnuti iz transa – i građane, a onda i političare?

    – Nekako se čovjek uvijek probudi kad je već prekasno, kad mu na vrata zakucaju ovršitelji i policajci. A političari, sumnjam da se oni uopće žele trgnuti iz transa, njima je super u tom njihovom transu, i nastojat će ga održavati što je moguće dulje.   

    Planinarenje je blagotvorno utjecalo na vaše fizičko zdravlje, a kažete i na stanje duha. Bi li i političari mogli profitirati od Velebita na takav način, biste li im propisali hodanje kao terapiju? Koga biste od političara hitno uputili na planinu – za njihovo i naše dobro? 

    – Zanimljivo, nekad je Velebitom hodala elita. Ne mislim pritom samo na znanstvenu elitu, botaničare, geologe, zoologe, već ajmo reć i na društvenu elitu, u koju su nekad spadali i političari. Svi oni imali su nevjerojatan osjećaj za javno dobro, koristili su svoje funkcije i znanje da osiguraju novac i izgrade mnoštvo stvari od opće koristi. Ivan Krajač, recimo, bio je 1925. ministar trgovine i industrije, a zaslugom tog velikog ljubitelja Velebita danas imamo, pored ostalog, Premužićevu stazu i planinarski dom na Zavižanu koji se nekad i zvao Krajačeva kuća. Pa onda inženjer Ante Premužić, projektant spomenute staze, ali i mnogih drugih staza i šumskih puteva na Velebitu, Plitvicama, Krku, Mljetu… Zoolog Miroslav Hirtz, geolog Josip Poljak, liječnik iz Sombora Radivoj Simonović i mnogi drugi zadužili su Velebit i hrvatsko planinarstvo i alpinizam na način koji je potpuno nezamisliv današnjim političarima i društvenoj eliti. Ne mogu zamisliti nekog današnjeg Krajačevog kolegu kako se s prijateljima pentra po Rožanskim kukovima i pritom planira kako će iz budžeta osigurati neku lovu za obnovu i izgradnju planinarskih kuća, ili kako će se pobrinuti za to da vlada Velebitu i drugim hrvatskim planinama osigura pristojnu zaštitu od divljeg lova, sječe i gradnje, što je stvarno postao velik problem. Lijek za bolesti i probleme velikog broja hrvatskih političara ne nalazi se u planini, već u nekim specijaliziranim institucijama, koje bi se svakako trebale pozabaviti njima, općeg dobra radi. 

    Rekli ste da ste i sami bili sumnjičavi prema angažiranoj književnosti. Je li obaveza pisca da se svim raspoloživim sredstvima uhvati u koštac s društvom? Smije li književnost biti podređena aktivizmu? 

    – Pisanje je kreativan čin, čin potpune slobode, i obično loše završi kad si pisac utuvi da nešto mora, da ima neku misiju. Književnost ne bi smjela biti podređena ničemu, ni patriotizmu, ni političkoj korektnosti, ni marketingu, pa ni aktivizmu. Istodobno, ona ne treba ni pred čim zazirati, uključujući i aktivizam. Književnost nije nešto izvan društva, i svakodnevnog života uopće. Ako pod pojmom aktivizma podrazumijevamo otpor ljudskoj gluposti i pokušajima gušenja ljudskih sloboda, prava i ljudskog dostojanstva, onda su i Voltaireov »Candide« i Hašekov »Švejk« na određenoj razini aktivistički romani. I Genetov »Dnevnik lopova«. I Vonnegutov »Slaughterhouse Five«. To, međutim, uopće nije bila prepreka romanima da nadžive svoje tvorce. Na izvjestan način sva je dobra literatura aktivistička, jer tjera čitatelja na razmišljanje, na oštrenje mozga, na otpor.   

 Aktivistička literatura

Pišući o zabrani književnosti u Holdingu, napisali ste i ovo: »U 21. stoljeću ionako se malo tko bavi literaturom. Ima mnogo pisaca, ali malo literature. Pisci su postali obrtnici, a čitatelji kupci. Što se dobro prodaje, zdravo je. Što se ne prodaje, bolesno je, prijeteće, i otpada.« Naslućujem da je to i vaša ocjena današnje književne produkcije. Je li? 

    – Moglo bi se tako reći. No književnost nije jednom zauvijek zadana stvar, ona se mijenja, evoluira, nazaduje također, mijenjaju se stilovi, ukusi, sad prevladava onaj žanr, sad onaj… Moram, međutim, reći da mi se uopće ne sviđa ovo što se danas događa s književnosti. Književnost kakvu volim i cijenim dosegla je svoj vrhunac u 20. stoljeću. U tom stoljeću sve se nekako poklopilo, literarni ukus diktirali su urednici u nakladničkim kućama, a to su u medijima pratili i podržavali kvalificirani kritičari. Naravno da i danas ima majstorskih pisca, i vrhunskih literarnih ostvarenja, no čini mi se da literarnu scenu, dakle i ukus, više ne kreiraju urednici, već odjeli za marketing izdavačkih kuća. Glavno pitanje više nije ima li djelo literarnu vrijednost i potencijal, već ima li ono tržišnu vrijednost i potencijal. Mediji su prihvatili tu igru i onda imamo to što imamo: hrpu kvazi-književnika koji pišu kvazi-književnost o kojoj pišu i govore kvazi-kritičari. Takvi pisci s lakoćom nadživljuju vlastita djela. Tko se danas sjeća jučerašnjih bestselara? 

    Na kraju biografije navodili ste rečenicu »Za svoja djela nije nagrađivan«, za koju ste kazali da je najbolja preporuku za vaše knjige, a kojom ste pokazali otvoren prezir prema čitavom sistemu nagrađivanja pisaca u Hrvatskoj. Mislite li to i dalje? 

    – Mislim. Zapravo, književne nagrade manje su književna, a više socijalna kategorija. One prije svega svjedoče o društvenoj moći i utjecaju nekog pisca, a ne o kvaliteti njegovih djela. To je vidljivo već i na jezičnoj razini – ne kaže da je nagradu dobio neki roman, to jest zbirka pjesama, već pisac. Da nagrade imaju ikakve veze s literarnom vrijednošću, onda sigurno rubrika nagrade u životopisu najznačajnijeg živućeg hrvatskog pisca, Milka Valenta, ne bi bila prazna. Jednom prigodom Valent je na pitanje kako to da nijedno njegovo djelo nije nagrađeno odgovorio da on u toj razmjeni ne može ponuditi ništa, to jest da je njegova pozicija u društvu takva da ne može nikome učiniti nikakvu uslugu. U potpunosti dijelim njegovo mišljenje.