Snimio:Silvano Ježina
Nije istina da ljude kultura više ne zanima, bilo bi logično da se po svim medijima stalno piše o EPK-u, ali nisam baš to vidio, iako se radi o događaju od nacionalne važnosti, kaže Dražen Ilinčić
RIJEKA »Pravo novinarstvo može imati snagu dobre knjige odnosno vrijednog literarnog djela. Sjećam se kada sam 90-ih putovao vlakom i čitao tekst u Vanity Fairu o krizi na Bliskom istoku, vidjelo se koliko je truda i znanja bilo utkano u to štivo, na kraju su mi suze krenule. E, to je ideal novinarstva, kada nakon čitanja shvatite da ste u društvu vrhunske literature.
Novinarstvo to može biti, ali samo ako se to od njega traži i ako se u njega na taj način ulaže«, rekao je to poznati hrvatski novinar i sve priznatiji književnik Dražen Ilinčić razgovarajući s Riječanima na predstavljanju svog novog romana »Neobičan slučaj novinara N«.
Stanje u kulturi općenito, s posebnim naglaskom na medije i medijski tretman kulturnih sadržaja nepresušan su izvor inspiracije za čovjeka koji je već desetljećima direktno vezan i uz kulturu i uz novinarstvo.
»Neobičan slučaj novinara N.« roman je u kojem je Dražen Ilinčić utkao i dio osobnog novinarskog iskustva. Na susretu s publikom kojeg je u Narodnoj čitaonici organizirala Gradska knjižnica Rijeka, a kojeg je moderirao Milan Zagorac, Ilinčić je Riječanima otkrio i kako nastaju njegova literarna djela.– Ja sam u književnosti hobist, kad imam neku ideju i koncept onda to napišem, ali neću pisati radi pisanja. Boro Radaković kaže kako bi se moglo reći da je do 100 kartica dulja pripovijest, a ako je 101 kartica onda je kraći roman, tako da bi ovo bila dulja pripovijest.
Trebao je to biti dokumentarni zapis o televizijskim reportažama i novinarstvu, ali meni to nikako nije išlo, pa sam smislio dva glavna protagonista, jedan je novinar N. koji radi na TV-u i bavi s kulturom, a drugi je mladi marketinški stručnjak D. koji je u naponu snage. Radi se so susretu i sukobu dva svijeta, svijeta marketinga i PR-a s jedna te svijeta javnog medija u kulturi s druge strane – objašnjava Ilinčić.
Odumiranje novinarstva
– Kada sam počinjao, u kulturnoj rubrici Večernjaka radilo je 15 stalno zaposlenih novinara uz niz vanjskih suradnika. Bila su tri likovna, dva kazališna i dva filmska kritičara, a onda se odjednom to počelo osipati da bi kroz godine došlo do gotovo potpunom odumiranja takve vrste novinarstva – govori Ilinčić o nekim danas sasvim nezamislivim vremenima. I nije problem samo u tiskanim medijima, navike se, pogotovo kod mlađe publike, mijenjaju brzo što se vidi i po tome što onima »ispod 30« Ilinčićevo lice, iako se radi o prepoznatljivom TV novinaru, ne znači ništa. Nedavno su ga tako zamijenili za vozača tramvaja no to što se mijenjaju navike, ne znači da se mijenjaju i potrebe.
– Stalno nam ponavljaju da ljude kultura ne zanima, ali to je potpuno netočno. Pa, nemoguće je da ih je prije 30 godina kultura zanimala, a da ih sada odjednom ne zanima, nisu se ljudi baš toliko promijenili – smatra popularni novinar.
Vispren i duhovit kakvog ga publika i zna s TV ekrana, Dražen Ilinčić ponudio je jednu zanimljivu primjedbu, koja se mnogima u medijima neće svidjeti.
– Sjećam se kad sam počinjao kao novinar, tekstovi iz uglednih magazina su bili nevjerojatni, možda nije korektno prema kolegama s Fakulteta političkih znanosti, ali novinari tada uglavnom bili regrutirani s Filozofskog, Prava, umjetničkih akademija i slično dok su ovi s FPZ-a radili kao urednici sindikalnih novina i tvorničkih listova. Danas pretežu ovi s FPZ-a, što se i vidi na tekstovima – zaključio je duhovito Ilinčić. Koliko je u pravu po tom pitanju, na svakome je da donese svoj sud.
U tom kontekstu zanimalo nas je kako se iz Zagreba vidi riječki projekt Europske prijestolnice kulture, je li centralizacija i na medijskom planu »pojela« jedan, po svim aspektima, nacionalno važan događaj.
– Bilo bi logično da se po svim medijima stalno piše o tom projektu, ali nisam baš to vidio iako se radi o apsolutno nacionalnom kulturnom događaju. To je izniman projekt koji bi svi trebali iskoristiti – kaže Ilinčić.
Kao jednu od »boljki« današnjeg vremena navodi »smanjenje pažnje« odnosno činjenicu da nitko više nema vremena ni živaca za ono što nije »internetski brzo«. Mreža svih mreža je, uz mnoge pozitivne i dobre strane, promijenila naš život, ali i način na koji razmišljamo, kao što je to u prošlosti napravila, primjerice, željeznica. To samo po sebi nije loše, ali samo dok se držimo one o internetu kao »dobrom slugu i lošem gospodaru«.
– Našu civilaziciju je izvanredno lucidno opisao Michel Houellebecq koji kaže da smo u ovom trenutku tehnološki briljantni, ali duhovno bijedni. Duhovnost se ne promovira niti se njeguje, osim u svrhu marketinga, dobiti ili »šminke«, otprilike poput lijepe slike u predvorju neke multinacionalne kompanije. Danas je moguće da čak i obrazovane mlađe osobe ne znaju za Fellinija, građanska sredina je nestala u kulturnom smislu, valjda je takav duh vremena – smatra Ilinčić.
Ubrzana konzumacija
U tako crno opisanom vremenima postavlja se pitanje je li onaj ideal novinarstva o kojem je na početku govorio Ilinčić uopće više moguć te je li društvo uopće svjesno koliko je važno pravo novinarstvo.
– Sumnjam da je moguće da će netko danas uložiti vrijeme i novac u mjesece proučavanja i pisanja neke novinarske priče. U tom silnom ubrzanju medijske konzumacije, tko će proizvesti ili pak čitati 40 kartica teksta o, primjerice, Bliskom istoku? Mi novinari smo za to također odgovorni, ali ipak najmanje jer je naša moć u odlučivanju u odnosu na ostale aktere najmanja. Drugi mehanizmi u društvu ipak mogu puno više utjecati – kaže naš sugovornik.
