Nedostatak samopouzdanja kod Dore Maar ima veze s njenim identitetom – Slavenka Drakulić / Foto Arhiv NL
Gledala sam dokumentarac Željka Senečića o Dori Maar i zaintrigiralo me njezino odustajanje od umjetničke fotografije, kojom se već bila proslavila. I lik Picassa, njegovo genijalnost koja se u odnosu s Dorom pretvorila u ljudožderstvo. Željela sam saznati više o njima
Slavenka Drakulić, jedna najprevođenijih hrvatskih književnica i publicistkinja čiji su romani i eseji prevedeni na desetke svjetskih jezika, upravo je objavila roman »Dora i Minotaur – moj život s Picassom« u izdanju zaprešićke Frakture. Roman govori o tragičnoj sudbini slavne fotografkinje Dore Maar i njezinom fatalnom odnosu s vjerojatno najvećim i najvažnijim slikarom dvadesetog stoljeća Pablom Picassom.
Nakon burne i emocionalno iscrpljujuće devetogodišnje veze francuska umjetnica hrvatskog porijekla, malo poznata pod pravim imenom Henriette Theodora Markovitch, doživljava živčani slom i s nepunih se četrdeset godina potpuno povlači iz javnog života. Ovaj intimistički roman, prvenstveno propituje odnos muškarca i žene, odnos dvoje velikih umjetnika, ali donosi i živu sliku uzbudljivog predratnog Pariza, njegov pulsirajući umjetnički život s galerijom stvarnih likova poput Mana Raya, Georgesa Bataillea, Andrea Bretona ili Paula Eluarda
Kako to da Vas je zaokupila tema odnosa Dore Maar i Pabla Picassa? Kako i kada je počela ta zahtjevna literarna avantura? – Teško je reći odakle dolaze ideje za neki roman. Je li poticaj san, fotografija, sjećanje ili emocija? Neki put mi treba dugo da tema izađe na površinu. Za Fridu Kahlo njene su slike bile okidač, ali trajalo je dugo dok sam poželjela pisati o njoj. S Dorom je bilo drugačije.
Gledala sam dokumentarac Željka Senečića i zaintrigiralo me njezino odustajanje od umjetničke fotografije, kojom se već bila proslavila. I lik Picassa, njegovo genijalnost koja se u odnosu s Dorom pretvorila u ljudožderstvo. Znala sam o njihovoj vezi, ali samo u osnovnim crtama i željela sam saznati više.
Dorina bilježnica
Faktografski dio romana velikim dijelom se oslanja i na Dorinu bilježnicu nađenu u Parizu nakon njezine smrti 1997. godine. To je i jedina teka u kojoj je pisala na hrvatskom jeziku, ne bi li se nakon emocionalnog sloma sakrila u drugima nepoznat, očev jezik. Koliko Vam je pomogla u rekonstrukciji Dorine osobe i njezinog odnosa s Picassom ta bilježnica koja je igrom slučaja u vlasništvu jednog Riječanina? – Ustvari, faktografski dio oslanja se najviše na dvije njezine biografije, u prvom redu na »Zatočenicu pogleda« Alicije Dujovne Ortiz. Inače, ima dosta knjiga koje opisuju njihov odnos, na primjer autobiografija koju je napisala majka dvoje Picassove djece, slikarica Francoise Gillot. Uglavnom, bilo je dovoljno materijala kojeg je trebalo istražiti. To je, naravno, potrajalo, ali kad sam krenula pisati, išlo je dosta brzo.
Slavenka Drakulić rođena je 1949. u Rijeci, a u Zagrebu je 1976. završila studij komparativne književnosti i sociologije. Danas živi na relaciji Zagreb – Beč – Stockholm – Sovinjak. Piše romane i novinske tekstove za razne domaće i strane redakcije. Najvažnija književna i publicistika djela su joj: »Smrtni grijesi feminizma«, »Hologrami straha«, »Mramorna koža«, »Božanska glad«, »Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali«, »Cafe Europa: Život nakon komunizma«, »Kao da me nema«, »Oni ne bi ni mrava zgazili: ratni zločinci na sudu u Hagu«, »Frida ili o boli«, »Optužena«…
Naslov knjige je i naslov Picassovog djela »Dora i minotaur« koji ponajbolje oslikava odnos dvoje iznimno talentiranih i kompliciranih ljudi, odnos kojim se bavite u ovom romanu. Kako biste ga ukratko opisali? – Riječ je o jednom nevelikom akvarelu s početka njihove veze. Na njemu je Minotaur, lik iz grčke mitologije, pola čovjek, a pola bik. Pod njim je gola žena, jasno se vidi da je to Dora. Minotaur djeluje prijeteći, međutim žena se ne odupire. Njeno lice ima zagonetan izraz i to gledatelja zbunjuje. Njihov je odnos dominacije i potčinjavanja, ali ne do kraja. Dora ipak nije samo žrtva.
Nesreća kao inspiracija
Na naslovnici knjige je fotografija s početka njihove veze. Prema Dori Maar, to je jedina njihova zajednička fotografija gdje ona izgleda sretno, osjeća se čak i naznaka osmijeha na njezinom licu. Zašto ste odabrali baš tu fotografiju za korice knjige? – Drago mi je da ste spomenuli tu fotografiju. Zaista, poseban je razlog da je baš ona na naslovnici. Jedan je da se na njemu Dora Maar smješka, ja bih rekla sretno – a drugi, da je to ustvari privatna fotografija para. Na njoj Dora, poznata po tome da je uvijek pozirala i pazila na dojam, uopće ne pozira. Vidimo je kao ranjivu, zaljubljenu ženu. Činilo mi se da puno govori o njoj i zbog toga mislim da je primjerena mome ustvari intimističkom romanu.
Iako se nesreća teško trži, ona je vaša trajna književna inspiracija. »Dora i minotaur« drugo je Vaše djelo kojim se bavite životima velikih umjetnica i iznimno nesretnih žena. Frida Kahlo i Dora Maar, slične su u mnogo čemu, no temeljna im je razlika što se Frida othrvala dominantnom muškarcu za razliku od Dore. Koja je specifična razlika presudila tom otporu? – One su različite i kao umjetnice i kao osobe. Frida je skoro cijeli život bila jako bolesna, dobar dio vremena provela je u gipsu u svome krevetu, trpjela je jake bolove, šepala je… Nije bila poznata slikarica, za razliku od njenog muža Diega Rivere koji je uživao svjetsku slavu kao muralist. No ni u jednoj situaciji nije odustala od slikanja. Dora nije bila tako snažna i samouvjerena kao što se činila na prvi pogled.
Slikanje je za Picassa magijski čin baš kao i Dori fotografiranje, no ona je zbog ljubavi odustala od umjetničke fotografije. Picasso je s druge strane, radi slikanja uništio mnoge ljudi oko sebe. Ne želim stupnjevati talent i umjetničku važnost, no je li tome osim osobnosti razlog i spol? – Ne vjerujem da je u slučaju Dorinog odustajanja od fotografije njena ljubav prema Picassu bila najvažnija. Picasso je bio njezin ljubavnik, da – ali i vrhunski umjetnički autoritet. Njegov sud je za nju bio poput presude. A u to vrijeme fotografija još nije stekla status umjetnosti. Picasso je prezirao fotografiju, cijenio je samo slikarstvo. Nagovarao je ne samo Doru nego i druge poznate fotografe iz njihovog kruga kao štu su bili Man Ray i Brassai, da se njome prestanu baviti. Ona ga je, na svoju nesreću, poslušala.
Kakvu recepciju očekujete? Rekli ste da će se posebice žene identificirati s Dorom na osjećajnoj razini. – Recepciju nikada ne možete predvidjeti. Ja se samo mogu nadati da će biti dobra, da će čitateljice prihvatiti Doru kao što su prihvatile i Fridu. Vjerujem da puno žena ima iskustvo odustajanja od sebe i gubitka samopouzdanja i da je upravo to identifikacijski moment s likom Dore Maar, onako kako je predstavljena u romanu.
Ženska prava
U samo godinu dana veze Picasso je Doru pretvorio u njezinu suprotnost – ljubomornu ženu sklonu scenama – i otada se njezino lice na njegovim djelima izobličuje do razmjera neprepoznatljivog čudovišta. Govori li to možda najsugestivnije o njihovom odnosu? – Ipak je to bio proces razvijanja i mijenjanja odnosa među njima, od fascinacije i divljenja do uzajamnog mučenja, koji je trajao godinama. Vidite, akvarel Dora i Minotaur i Dora Maar na plaži nastali su u razmaku od par mjeseci, a toliko su različiti. Dva potpuno različita viđenja iste osobe. Na jednoj je ona seksualni objekt, na drugoj gotovo dijete.
Ne vjerujem da je njihov odnos jednostavno preslikan na njene portrete, te slike imaju i druge dimenzije. No činjenica je da je postepeno na njima postala neprepoznatljiva.
Otkrili ste prilično nepoznatu stranu nadrealističkog kružoka. Ovi veliki intelektualci i umjetnici, avangardisti, redom su muški šovinisti pa i mizogini. Žena je u to doba tek prividno socijalno emancipirana. Je li i takav tretman žene, kojoj nikad nije priznata umjetnička ravnopravnost, veliki izvor Dorine nesreće. – Na umjetnice se tada gledalo prvenstveno kao na žene, pa tek onda kao na umjetnice. Velika je stvar da su njihovi radovi ipak bili priznati – objavljivale su, izlagale. Ne, nisu bile ravnopravne, ali bojim se da to nisu ni danas. Dora je , međutim, bila priznata i tim je čudnije da je ipak odustala od svoje umjetnosti. Dakle, ne bih rekla da su okolnosti, odnosno položaj žena, bile razlog njenog odustajanja. Problem nedostatka samopouzdanja ima, po mome mišljenju, prvenstveno veze s njenim identitetom.
Stotinjak godina kasnije žene u društvu nisu dobacile puno dalje, u Hrvatskoj se čini da bi uskoro mogle izgubiti i davno stečena prava poput onog na pobačaj? – Moja je generacija žena odrasla s pravima žena koja su se podrazumijevala jer su u socijalizmu bila zakonom zagarantirana. Sada smo u situaciji da barem pokušamo zadržati ta prava nepromijenjenima. Naveli ste pravo na pobačaj koje, iako je zagarantirano zakonom, postaje sve teže ostvariti zbog prigovora savjesti liječnika. I ako žene same ne budu svjesne opasnosti od gubitka svojih prava, onda će se naći u još težoj situaciji.
Ne znam jeste li primijetili, ali ni jedna partija se ne bavi posebno potrebama žena, iako one čine barem 50 posto glasača. A ženska prava ne samo da nisu do kraja ostvarena, nego uvijek postoji unazađivanje tih prava. Problem je u tome da žensko tijelo ne pripada samo njima – jer se društvo, zajednica, nacija reproduciraju pomoću njega i zato uvijek postoji mogućnost uskraćivanja individualnih sloboda žena.
Nakon londonskog uspjeha Vašeg nakladnika, koji je proglašen najboljim europskim izdavačem, pokazan je interes i za ovaj roman. Ima li na pomolu stranih izdanja ? – Jako me veseli uspjeh Frakture u Londonu i nagrada za najboljeg evropskog izdavača. Oni se stvarno trude. No mislim da je još preuranjeno govoriti o stranim izdanjima. Jedno je interes za roman, a drugo su potpisani ugovori i prijevodi, dug je to put.
