Ivica Đikić, naš poznati pisac i novinar, zadao je sebi najtežu moguću zadaću. Kako samo jednom knjigom ispričati priču o Srebrenici, tom pokolju nezamislivih razmjera, u kojem je u samo nekoliko dana hladnokrvno smaknuto preko osam tisuća muslimanskih muškaraca i dječaka?

Koji književni format odabrati za tu priču nad pričama, za užas od kojeg zastaje dah? Kako vjerodostojno opisati najveći pokolj na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata, pokolj kojim je okončano prošlo stoljeće, naše stoljeće ratova i genocida?   

Đikić se tim pitanjem mučio nekoliko godina. Novinarski i reporterski posao doveo ga je i do Srebrenice, ali ni nakon tog iskustva nije znao kako ispričati tu priču i napisati ne samo što se u Srebrenici dogodilo nego i pokušati objasniti zbog čega se to dogodilo. Pokušavao je ovako i onako, ali jednostavno nije išlo.

Sve dok mu se negdje 2014. godine odjednom nije razbistrilo da je dokumentarni roman, koji će se od prologa do epiloga uglavnom temeljiti na gotovo nepreglednoj dokumentaciji koju je proizveo Međunarodni tribunal za ratne zločine u Haagu u sudskim postupcima protiv aktera ovih događaja, roman gotovo u potpunosti lišen fikcije, ali s romanesknim elementima duboko ugrađenima u strukturu teksta, zapravo jedini prikladan način kojim je moguće ispričati ovu najveću i najtežu priču našeg vremena.

Konačno mu se razjasnilo – što iskreno priznaje na početku svog dokumentarnog romana –  nakon što je pročitao hrvatski prijevod sjajnog romana španjolskog pisca Javiera Cercasa »Anatomija jedne pobune«, koji se bavi pokušajem vojnog udara u Španjolskoj 1981. godine i koji također polazi od stvarnosti, a ne od fikcije.

Jer kako piše Cercas, »ako roman treba rasvijetliti stvarnost uz pomoć mašte, namećući geometriju i simetriju ondje gdje su samo nered i slučajnost, nisam li trebao krenuti od stvarnosti, a ne od mašte?«. I nastavlja: »Ako roman mora pobijediti realnost, izmišljajući je iznova kako bi je zamijenio izmaštanim, uvjerljivim kao i ona, nije li bilo neizostavno prije upoznati realnost kako bi je taj roman pobijedio?«.

Sumanuti plan

U trenutku kada je pročitao te rečenice Đikić je shvatio da njegova mašta ne može poroditi ništa što bi po uvjerljivosti i jezovitoj dramatičnosti moglo nadmašiti stvarnost Srebrenice u tim pakleno vrelim srpanjskim danima 1995. godine, nakon što su snage bosanskih Srba osvojile muslimansku enklavu u istočnoj Bosni pod krhkom zaštitom UN-a.

U tom je trenutku njegovo istraživanje stiglo do logičnog zaključka: priču o Srebrenici ispričat će kroz priču o Ljubiši Beari, kapetanu bojnog broda Jugoslavenske ratne mornarice koji je nakon dužnosti načelnika Službe sigurnosti tadašnje Vojnopomorske oblasti u splitskoj Lori i povlačenja JNA iz Hrvatske postao načelnik službe sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i jedan od najbližih suradnika zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića.

Upravo je Beara, naime, bio čovjek koji je operativno realizirao i koordinirao sumanuti plan za masovno ubijanje nekoliko tisuća ljudi, među njima i golobradih dječaka, zbog čega ga je sud u Haagu osudio na najtežu kaznu doživotnog zatvora.

Radilo se, naime, o zahtjevnoj i kompliciranoj operaciji, u kojoj je valjalo mobilizirati ogromnu tehniku i ljudstvo, 200-tinjak civilnih i vojnih vozila i kamiona s vozačima kojima su muslimani zarobljeni u Srebrenici i oni koje su nizozemske snage UN-a iz svog kampa u Potočarima predale Mladićevim snagama prevoženi na mjesta na kojima će odmah ili nešto kasnije biti likvidirani. Valjalo je, također, pažljivo okupiti ljude koji će te likvidacije bespogovorno i hladnokrvno izvršiti, i potom o tome zauvijek zašutjeti, tako da se moralo raditi o provjerenim i najlojalnijim ljudima.

Ili kako piše Đikić: »Odabir ubojica valjalo je shvatiti ozbiljno i odgovorno, naročito s obzirom na brojnost onih kojima je namijenjena smrt, i s obzirom na vremenski okvir u kojemu sve mora biti završeno«. Nije, naime, nimalo jednostavno ubiti toliki broj ljudi, a da to ostane skriveno od svih onih koji za taj pokolj nikad nisu trebali doznati.

Ključno pitanje

I ovdje se onda postavlja ključno pitanje na koje je Đikić pokušao odgovoriti u ovoj vrijednoj i važnoj knjizi, koja nije samo priča o genocidu u Srebrenici, nego i zaokružena priča o suludom ubijanju u balkanskim ratovima devedesetih, kao i ratovima uopće: kako je moguće da su ubijanjem tolikog broja ljudi, mimo vojničke časti i ratnih pravila – ubijanjem samo zbog pripadnosti drugoj naciji i vjeri, upravljali oficiri rođeni, odgojeni i izgrađeni u duhu dogme o »bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti«? Dakle, ne pripadnici četničke emigracije koji su jugoslavenski politički koncept smatrali direktno antisrpskim, nego upravo potporni stupovi jugoslavenstva i vladajuće ideologije.

Đikić pretpostavlja da su o pokolju u Srebrenici, u vrijeme kad se on događao, znalo ili je moglo znati od 70 do 100 ljudi, navodeći poimence tko je sve popodne i uvečer 13. srpnja i tokom 14. srpnja 1995. pouzdano i izravno znao ili je mogao utemeljeno zaključiti da traje ili se sprema pogubljenje svih dotad zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice.  

U tom trenutku Đikićev dokumentarni roman ujedno postaje i vrsna novinarska studija i suptilna sociološka analiza, pokušavajući odgovoriti na pitanje kako je upravo Beara, nekadašnji ambiciozni i marljivi pitomac Vojnopomorske akademije Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, rođen u Sarajevu i porijeklom iz zaseoka Beare u sinjskom Zelovu podno Svilaje, odakle je i njegov rođak Vladimir, u svoje vrijeme jedan od dvojice najboljih golmana na svijetu, bio toliko predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili petodnevnoj operaciji pogubljenja bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice.

Bearin background oficira Službe sigurnosti svakako krije jedan dio odgovora na ovo pitanje, budući da je upravo vojna služba sigurnosti u vrijeme Jugoslavije uživala povlašteni položaj u tadašnjim vojnim strukturama, a kada je Slobodan Milošević početkom devedesetih pod krinkom spašavanja Jugoslavije uvukao Jugoslavensku narodnu armiju u rat za teritorijalno veću Srbiju, odnosno Srbiju koja bi obuhvaćala veliku većinu srpskog stanovništva u saveznoj Jugoslaviji, upravo se Uprava sigurnosti, gotovo preko noći, transformirala u jednu od dvije ključne poluge Miloševićevih ratnih operacija u Hrvatskoj i BiH.

Slijepa odanost

General Mladić, u to nema nikakve sumnje, predvodio je taj pokolj, no pukovnik Beara ga je proveo u djelo, žrtvujući vlastitu savjest i elementarnu etiku u korist slijepe odanosti, i to takvom posvećenošću da ga je, kako piše Đikić, pogrešno opisati kao neutralnog provoditelja tuđih zamisli i zapovijedi. Upravo je Beara, naime, u svakom trenutku bio upućen u svaki detalj tog pokolja. Ili kako upečatljivo zaključuje Đikić: »On je u svakom trenutku bio upućen u krajnju namjeru sa zarobljenicima, on je osmišljavao i poduzimao presudne korake za provođenje smrtonosne zamisli u stvarnost.

Djelovao je iz uvjerenja da se to mora učiniti, a ne zato što je bio dehumanizirani kotačić u perfektno uštimanom stroju za proizvodnju smrti, dehumanizirani kotačić bez čijeg bi sudjelovanja ionako sve na kraju bilo isto. Takav stroj naprosto nije postojao u rukama bosanskih Srba, naročito ne tog zadnjeg ratnog ljeta, a ono što je proizvelo smrt sredinom srpnja 1995. na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika bila je improvizirana struktura zla koju je Beara osobno konstruirao, i to u hodu, da posluži svrsi i da generalu Mladiću i svima ostalima pokaže da je kadar organizirati pogubljenje gotovo nezamislivih razmjera«.