Okrugli stol 7. vRIska

Dobar pisac ne mora biti i dobar tip

Davor Mandić

Ne vjerujem u humano poslanje pisca, istaknuo je bosanski pisac i novinar Ahmed Burić, na što su mnogi sugovornici odgovorili povlađivanjem, prisjetivši se pisaca Hamsuna ili Pounda



Kad se tribina nazove »Književnost (mediji) i politika, nakon svega«, a pozovu se regionalni pisci, novinari i intelektualci, može se desiti gotovo svašta. Ili ništa, ovisno i o kutu gledanja.


Ali gotovo je sigurno da će puno toga biti rečeno jer, poslije svega, činjenica jest da smo svi skupa u posljednja dva i pol desetljeća doživjeli više povijesti nego neki dožive i u dva i pol stoljeća. 


   Okrugli stol oformljen je u riječkom book caffeu Dnevni boravak i to u kontekstu 7. riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak, a ako je od brojnih prisutnih gostiju i govornika bio prisutan i jedan gost kojeg tamo nije bilo, bio je to nedavno preminuli srpski pisac i ideolog Dobrica Ćosić.


Iako ga je moderator okruglog stola, novinar Novog lista Boris Pavelić, uvodno spomenuo tek kao jednu od mogućih (uvodnih) tema razgovora, Ćosić i njegovo (ne)djelo su kao duh ostali lebdjeti tijekom cijele dvosatne tribine.   

Poticaji iz publike




Nije, dakako, nedostajalo kontroverze. Srpska analitičarka medija Maja Vukadinović odmah je na početku utvrdila da on jest bio utjecajan, ali da nije bio prisutan u medijima koliko se to obično misli.


Crnogorski pisac Milorad Popović prozvao ga je pak ideologom seljačke, ksenofobične misli, dok je srpski izdavač Zoran Hamović potvrdio odsustvo njegove medijske prisutnosti. 


   – On je nama sudio u odsutnosti – rekao je Hamović, naglasivši problematičnima prenosioce njegovih ideja, u prvom redu medije. Drago Hedl, kao medijski djelatnik, tako je potvrdio da njegov tekst o Ćosiću nije objavljen, on još uvijek ne zna zašto, ali da ga je u vezi s Ćosićem najviše čudilo što on kao pisac – a pisci bi po prirodi trebali biti humanisti – može govoriti o humanom preseljenju. 


  


Bosanskog pisca i novinara Ahmeda Burića to pak ne čudi, jer za njega biti pisac ne znači nužno biti humanist. 


   – Dobar pisac ne mora biti dobar tip, prosvjetitelj, moralan…, ne vjerujem u to humano poslanje pisca – smatra Burić, na što su mnogi sugovornici odgovorili povlađivanjem, prisjetivši se pisaca Hamsuna ili Pounda, podupiratelja zločinačkih ideologija i režima. Problem je s našima, rekao je Hamović, što su nam bliži, a i lošiji su pisci. Iako, svi su se složili da osim Ćosića u Srbiji nije bilo tako utjecajnog pisca u regiji. Aralica mu, smatraju svi, po utjecaju nije ni do koljena.


    Tribinu je bilo teško uhvatiti za rep, ali mediji su joj konstantno bili u fokusu. Posebice u kontekstu davanja prostora ovim ili onim idejama, ili pak trivijalnostima. Za HRT-ovog Aleksandra Stankovića mediji samo uvjetno mogu biti navjestitelji boljeg svijeta. On se, naime, pita, gdje su svi mediji bili dok su mladi kao uzore izabrali poticatelje fašistoidnih ideja poput Joea Šimunića. 

   – Kome smo mi četiri puta servirali Igora Mandića? Koji je naš doseg? – zapitao se Stanković utvrdivši da danas sve prolazi, da se podjednako ide i na TBF i na Thompsona i da je u svemu tome upitna uloga medija. Ako bi se medije pak optužilo za trivijalizaciju, Stanković tu ne vidi problem jer i on voli pogledati je li ispala sisa Kim Kardashian, što ne znači da ga ne zanimaju i drugi sadržaji. 


   Poticaja je iz publike bilo dosta, pa je tako predsjednik HDP-a Nikola Petković zamjerio sugovornicima da su im izjave pune općih mjesta, da im je tema preširoka, a i da je se ne drže.


Rekavši da bi eventualno njegovo gostovanje u Nedjeljom u 2 emisiji donijelo gledanost od 0,3 posto, zaključio je da je i to jedan od razloga zašto ga ne zovu. Nije pritom mislio samo na sebe, nego se općenito refereirao na ulogu pisca u društvu.


Tako je medijski nezanimljivom informacijom istaknuo uvrštavanje zvanja »pisac« u akademske strukture, što je velika stvar, ali kad je Raos napravio incident u HDP-u, onda su ga svi zvali. 


 



Zanimljiv je poticaj na tu temu došao iz publike. Naime Slaven Tolj optužio je upravo medije, ne doduše isključivo, kao jedne od glavnih krivaca za neuspjeh referenduma o Srđu. Novine su objavljivale obeshrabrujuće poruke uoči referenduma, pasivizirajući glasače, a Stanković je, recimo, ugostio gradonačelnika Dubrovnika, a ne nekoga s druge strane.   


Stanković se vidno uznemirio zbog optužbi, govoreći da se njega u kontekstu HRT-a ponajmanje može optužiti da je favorizirao bilo koju, a pogotovo ne tu stranu.



  


Govor mržnje


Gdje su, dakle, intelektualci, pisci, novinari? Pomalo izgubljeni u činjenici da više nisu toliko društveno relevantni kao što su eventualno nekada bili. Ili kako bi to rekao glavni urednik Novog lista Branko Mijić, oni novinari koji su radili 80-ih i ratnih 90-ih nisu očekivali da će djeca i unuci onih koji su ratovali slijediti puteve fašističkih ideologija.   

– Govor mržnje kod nas zapravo nikad nije kažnjen. Ratnohuškački govori nisu sankcionirani na način na koji su trebali biti, kao ratni zločini – rekao je Mijić, referirajući se na Stankovićevu tezu da mi u Hrvatskoj nikad nismo raskrstili s fašizmom onako kako je to učinila Njemačka. Tijekom tribine postavila se teza da je tome tako i zato što ni jedan balkanski fašizam nije suštinski poražen; svi su oni našli neku nišu u kojoj su preživjeli. 


   I opet je iz publike, i to od urednika u Nakladi Ljevak Nenada Rizvanovića, došao poticaj na promišljanje rastućih desničarskih ideologija u Europi, dakle trend koji nije samo balkanski specijalitet, na što se nadovezao i Tolj, podsjetivši skup na mađarski, češki i francuski slučaj s povampirenom desnicom. 


   Tribina je u više navrata pucala od količine načetih tema, pa je u jednom trenutku Ahmed Burić sve to lijepo sumirao. 


   – Ja znam da ne veslam nigdje, ali to ne mijenja ni moju poziciju, ni poziciju čamca, a ni poziciju tog nigdje – zaključio je Burić.