Prijevod na češki

Djelo Ane Milić-Pecl: Knjiga o ljubavi i patnji u doba (ideološkog) ludila

Jaroslav Pecnik

foto: arhiva

foto: arhiva

Ana Milić-Pecl neprestano se pita zašto, u ime koga i čega se čovjek pretvara u zvijer, zašto uništava sve oko sebe i u sebi i kada to čovjek prestaje biti humanim bićem i postaje zločinac i monstrum. Kada to čovjek gubi sve moralne skrupule, pretvara se u krvnika, a u pozadini svih tih pitanja i poruka, poput mementa provlači se riječ »zašto«



O knjizi Ane Milić-Pecl »Zašto« (dvotomno izdanje zagrebačke »Stvarnosti« iz 1975.) ubrzo sam, po njenom izlasku pisao u tada uglednom beogradskom časopisu Književna kritika, a ispalo je da sam se s područja tadašnje zajedničke države prvi oglasio kritičkim osvrtom na ovo djelo, o kojem su kasnije svoje pohvale izrekli i tako ugledni kritičari kao što su bili Igor Mandić, Predrag Matvejević, Nikolaj Timčenko itd.


To je bilo vrijeme kada se kulturna javnost, ali i književno tržište Jugoslavije uveliko otvorilo temama vezanim za tragično razdoblje (neo)staljinizma, ali ne samo s fokusom na ono što se zbivalo u SSSR-u, već i šire, u svekolikom tadašnjem real-socijalističkom imperiju.


Knjiga Ane Milić-Pecl sjajno se uklopila u taj trend, jer je na samosvojan način opisala montirane političke procese u Pragu 1950. godine, dakle »suđenja« u kojima su krivci unaprijed bili osuđeni na kaznu (najčešće smrtnu), a u jednom od tih procesa bio je osuđen i njen suprug dr. Oldrich Pecl, bivši, prijeratni član studentske komunističke omladine, a kasnije (iako je u međuvremenu napustio komunistički pokret) simpatizer ljevice i aktivni sudionik češkog pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata. Sudilo mu se kao veleizdajniku i britanskom špijunu u sklopu grupe okupljene oko dr. Milade Horakove (između ostalih pripadao im je i jedan od najistaknutijih prijeratnih, čeških lijevoorijentiranih intelektualaca Zaviša Kalandra), da bi na koncu svi bili osuđeni na smrtnu kaznu kao neprijatelji socijalističke države i naroda.


 Dokumentarna ispovijest




U to vrijeme, sa sličnom tematikom bile su tiskane knjige poput memoara Nadežde Mandeljštam, uspomene Artura Londona i Jevgenije Ginsburg, ali i naših sibirskih uznika poput Karla Štajnera (njegova glasovita knjiga »Sedam tisuća dana u Sibiru«) ili Juliusa Baranovskog koji su kao funkcionari KPJ boravili u SSSR-u, a kasnije su stradali u staljinskim čistkama.


Međutim, imali su »sreću« jer su među rijetkima preživjeli sve užase i strahote sovjetskih dalekoistočnih gulaga, koje su po povratku u Jugoslaviju (nakon XX. kongresa KPSS 1956. kada su bili rehabilitirani) opisali u svojim knjigama sjećanja koje su imale snažan odjek ne samo diljem naše zemlje, već i daleko šire. Svakako, vrhunac te i takve izdavačke produkcije bila je studija ruskog povjesničara Roya Medvedeva (»Pred sudom povijesti«) i monumentalni »Arhipelag gulag« Aleksandra Solženjicina, a dramatična, intimistička priča Ane Milić-Pecl je govorila o istim ili sličnim temama, ali na jedan poseban način, jer se kroz dokumentarnu ispovijest i dramu njenog života ispreplitala slika tragične epohe i ideologijskog ludila u kojem nije bilo mjesta slobodi i istini, već samo i isključivo partijskoj dogmi i staljinskom, strahom utjerivanom političkom kanonu.


Ana Milić je prošla tešku kalvariju samo stoga što je bila supruga čovjeka koji je bio lažno optužen i zbog navodnih političkih grijeha u (iz)fabriciranom sudskom procesu, bez prava na ikakvu obranu, osuđen kao izdajnik domovine i naroda. Dakle, djelo autorice Pecl se može čitati i kao svojevrstan, uzbudljiv roman o njenom nesvakidašnjem životu i iskustvu u predratnoj, ratnoj i poratnoj Češkoj, ali i kao svjedočanstvo jednog traumatičnog vremena koje je oštroumnim analizama i snažnim reminiscencijama (o)slikala na razgovijetan i jasan način.Susret u Zagrebu

Nekoliko mjeseci nakon što sam objavio već spomenutu kritiku, telefonom mi se obratila autorica (koju do tada nisam osobno znao, a iskreno rečeno niti čuo za nju do pojave knjige), zahvalila mi je na pozitivnom prikazu i iskazala želju da je posjetim u njenom zagrebačkom stanu. Opravdavala se bolešću i velikom željom da me osobno upozna.


Tada sam bio mladi profesor filozofije na osječkoj gimnaziji, tako da su mi njene pohvale godile sujeti i naravno, mnogo mi je značio taj poziv da se upoznamo. Zajedno sa suprugom sam je nakon izvjesnog vremena posjetio, a u našu čast ona je priredila večeru na koju je pozvala i njeno zagrebačko društvo, među kojima sam zapamtio obitelj Budak, književnicu Mirjanu Matić-Halle i živu diskusiju koja se tom prigodom vodila o različitim temama. Iako je naizgled bila tiha i povučena, ipak je svojim načinom govora dominirala u razgovoru i potvrdila je ono što je bilo često naglašavano o njenoj osob(nost)i: »Duša joj je bila djetinja, razum ozbiljna čovjeka, a srce žene«.


Posjedovala je impresivno znanje, posebice o klasičnoj glazbi i likovnim umjetnostima, ali vidjelo se da izuzetno pozorno prati i društvene, odnosno političke događaje, jer ih je na sebi svojstven način, blagohumorno, ali upečatljiv način komentirala. Razgovori su potrajali do duboko u noć i dogovorili smo novi susret, ali do kojeg na žalost nikada više nije došlo. Teško je oboljela i otišla je u svoju kuću u Medveju na oporavak, ali se više nikada nije vratila u Zagreb. Sahranjena je na opatijskom groblju (umrla 1984.).


Značajne praške promocije


Vremenom su sjećanja na ovaj susret izblijedila, sve dok mi kolega s postdiplomskog studija, danas već gotovo dvadeset godina građanin Praga, Andreja Stojković (autor sjajne knjige o Oktobarskoj revoluciji i kulturi) nije javio da je upravo zahvaljujući njegovoj inicijativi, knjiga Ane Milić-Pecl »Zašto« prevedena i da ju je objavila njegova izdavačka kuća »For Prague«, čiji je vlasnik, ali i urednik.


Naime, u razgovoru s poznanicima s praškog Instituta za studij totalitarnih režima spomenuo im je ovu knjigu za koju oni nisu ni čuli da postoji. Bez razmišljanja su odlučili prihvatiti ideju da se ova gotovo zaboravljena knjiga, nakon četrdeset godina prevede i tiska u Češkoj, ali s potpuno novom i bogatijom opremom, čemu su oni dali svoj doprinos kopajući po arhivskoj građi i dokumentima iz tog razdoblja.


A budući sam ja još jedina živa osoba koja je poznavala Anu Milić-Pecl (što složit ćete se i nije izgledna perspektiva), pozvali su me na promociju knjige u češki gradić Kyjov (izrazito lijepo i ekonomski napredno mjesto) u neposrednoj blizini Brna, budući se dr. Oldrich Pecl, Anin suprug, rodio u tom kraju i zajedno sa Zavišom Kalandrom pohađao istu gimnaziju, a potom i studij na Karlovom sveučilištu u Pragu.


Promocija je bila održana početkom rujna ove godine; imala je popriličan odjek u češkoj kulturnoj javnosti, tako da će koncem studenog i sredinom prosinca ove godine slične promocije biti održane u Pragu; prva u čuvenoj biblioteci Klementinum, a druga u knjižnici zaklade Vaclava Havela koja se pretvorila u svojevrsno kultno mjesto demokratsko-liberalnih, intelektualnih krugova.


Među brojnim uglednicima iz javnog i kulturnog života koji će u Pragu govoriti o knjizi, svakako treba izdvojiti jedno ime; slavne češke glumice Tanje Fischer. Ova šarmantna i inteligentna, zašto ne istaknuti i izuzetno lijepa žena, ima ogromnu specifičnu težinu u češkoj kulturnoj i političkoj javnosti; istaknuta je humanitarka (brinula je o izbjeglicama iz BIH, a danas o onima s Bliskog istoka), veliki borac za ljudska prava, a kao neovisan kandidat na predsjedničkim izborima postigla je, bez ikakve financijske i političke potpore, pristojan rezultat. Njena nazočnost jasan je signal kakav se značaj daje praškim promocijama knjige Ane Milić-Pecl »Zašto« (češki »Proč«), koja to nedvojbeno zaslužuje.


 Borba za preživljavanje


Ana Milić-Pecl se rodila u Sarajevu (1906.) i potječe iz ugledne i imućne pravničke obitelji. Gimnaziju je svršila na Sušaku (1922.), gdje se intenzivno počela baviti pisanjem prije svega kazališnih komada i filmskih scenarija (dva se ističu; o književnici Boženi Njemcovoj i slikaru Josefu Manesu. Za vrijeme boravka u Pragu (1933.) gdje je pregovarala o snimanju filma o bosanskim muslimanima, upoznala je svog budućeg supruga, pravnika, dr. Oldricha Pecla za kojeg se nakon šest godina udala.


Tijekom Drugog svjetskog rata oboje su se priključili češkom, domovinskom pokretu otpora koji je surađivao s vladom u Londonu. Njezin suprug je dva puta bio uhićen od strane Gestapoa, ali budući je pripadao imućnom sloju čeških poduzetnika (između ostalog bio je i vlasnik rudnika antracita), potezanjem političkih veza Ana ga je uspjela osloboditi.


Nakon rata, Oldrich Pecl se nastavio baviti svojim poslovima, ali nakon što su u veljači 1948. godine češki komunisti preuzeli vlast, ubrzo je došao na indeks nepoželjnih. I u političkom i u poslovnom smislu. Kada je češki komunistički režim, po nalogu Staljina počeo obračun s »ostacima građanske klase«, na udaru se našao i dr. Pecl koji je u studenom 1949. bio uhićen i osumnjičen kao britanski špijun. U zajedničkom procesu (1950.) u kojem se sudilo dr. Miladi Horakovoj, Zaviši Kalandri i drugima, i suprug Ane Milić bio je proglašen krivim za veleizdaju i osuđen na smrt. Njegova supruga bila je također uhićena i utamničena u zloglasnom praškom zatvoru Pankrac gdje je provela 14 mjeseci, a u kojem je nekako u isto vrijeme bio pogubljen i njen suprug, o čemu ona do tada ništa nije znala.


Budući da je bila žena »arodnog neprijatelja«, vlasti su je odlučile deportirati iz Čehoslovačke, tako da su je bez ikakvih dokumenata i sredstava prognale u Jugoslaviju. Sva njena imovina (kao i njenog supruga) bila je konfiscirana, ali Ana se nije predavala. Počela je borbu za vlastito preživljavanje, ali i rehabilitaciju svog nevino osuđenog i pogubljenog supruga. Pisala je na brojne adrese, molila i tražila od čehoslovačkih i jugoslavenskih vlasti da joj pomognu u rješavanju njenih problema. Ali bezuspješno. Tek 1964. stvari su se počele pokretati s mrtve točke, da bi 1968. za vrijeme tzv. Praškog proljeća njezin suprug doživio djelomičnu rehabilitaciju, a punu 1990. godine, ali to Ana nije dočekala, jer je u međuvremenu umrla.


Protest protiv nasilja


U češkom izdanju knjige »Zašto« (u prijevodu Vjedunke Stehlik-Režne, odnosno reviziji prijevoda Drage i Hyneka Zlatnik) priređivači su maksimalno respektirali specifičan stil i narativnu formu autorice, ali djelo su popratili bogatim, novim dokumentacijskim materijalom i drugim dodacima (fotografije, index imena i pojmova, pregled dostupnih čeških publikacija i arhivske građe vezane uz tematiku knjige i sl.).


Time je ovo izuzetno djelo samo dobilo na snazi i uvjerljivosti, a ključna riječ »Zašto«, posebno značenje u razotkrivanju mračnih sjena i sablasti prošlosti. Naime, Ana Milić-Pecl neprestano se pita zašto, u ime koga i čega se čovjek pretvara u zvijer, zašto uništava sve oko sebe i u sebi i kada to čovjek prestaje biti humanim bićem i postaje zločinac i monstrum.


Kada to čovjek gubi sve moralne skrupule, pretvara se u krvnika, a u pozadini svih tih pitanja i poruka, poput mementa provlači se riječ »zašto«. U tom smislu to nije samo pitanje, već riječ zašto ujedno je i credo njenog mišljenja i stvaranja, ali istodobno i krik boli i tuge za izgubljenim, voljenim čovjekom, kao i besmislom vlastitog života do kojeg je došlo nakon uhićenja i smaknuća muža.


Ova je knjiga protest protiv nasilja, u njoj se osuđuju sva poniženja i gaženja čovjeka i njegova dostojanstva. Rafinirane metode psihičkog mučenja kao i grubi, nasilni oblici fizičkih tortura, uz bezočne denuncije i falsificiranje »dokaza« imale su jedan jedini cilj: slomiti čovjeka, njegovu žeđ za životom, degradirati ga u moralnu kreaturu i iznuditi priznanje za ono što nije učinio.


Naravno, svi su znali da je »istina« za koju su nevini ljudi bili osuđeni najobičnija, bezočna laž, ali upravo je cilj i bio, ne birajući sredstva, slomiti svaki otpor osuđenika, ali i njegovih najbližih. Također, ovo je i knjiga koja u ime ljubavi i odanosti, na koncu pravde i istine, hrabro i otvoreno ukazuje na sve strahote staljinske epohe, ali što je najvažnije, ne posustaje i ne predaje se pred teškoćama.


Svoj način borbe Ana je opisala u ovom duboko potresnom djelu koje je na taj način postalo simbol jedne ljubavi, patnje i zlosretnog vremena u kojem su sve vrijednosti bile sustavno potiskivane, ali usprkos svemu žeđ za slobodom, slobodnim mišljenjem i stvaranjem nije se (u)gasila. A, svoj doprinos tomu dala je i Ana Milić-Pecl svojom knjigom sjećanja naslovljenom jednostavnom, a tako složenom riječju »Zašto«.