Damir Karakaš (1967) napisao je knjigu putopisa »Bosanci su dobri ljudi« (1999), romane »Kombetari« (2000), »Kako sam ušao u Europu« (2004), »Sjajno mjesto za nesreću« (2009) i »Blue Moon« (2014); zbirke priča »Kino Lika« (2001), »Eskimi« (2007) i »Pukovnik Beethoven« (2012), te drame »Skoro nikada ne zaključavamo« (2009) i »Snajper« (2013).

Njegovu dramu »Skoro nikad ne zaključavamo« postavio je u sklopu predstave »Zagrebački pentagram« 2009. na sceni ZKM-a redatelj Paolo Magelli; dramu »Snajper« režirala je 2013. u ZKM-u Franka Perković, a u Abidjanu u Obali Bjelokosti na francuskom ju je postavio Ivica Buljan.

Po knjizi »Kino Lika« redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, a po romanu »Sjajno mjesto za nesreću« postavio dramu u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci. »Snajper« je izveden i u Makedoniji u režiji Dine Mustapića.

Sve navedeno velik je poziv na čitanje ovog romana. Čitanje koje će rijetke ostaviti ravodušnima jer prolaz kroz misteriozmu šumu djetinjstva Karakaševog malog naratora avantura je praćena velikim emocijama.

»Sjećanje šume« dugo je tavorilo u vama. Odležalo je gotovo pola stoljeća. Što vas je potaklo da to sjećanje pretočite u roman? Kako je tekla realizacija?

– Jedan od književnih velikana s ovog našeg balkanskog prostora je svojedobno govorio kako bi svaki pisac trebao najprije imati pedeset godina pa tek onda napisati sve svoje knjige, jer tada teško može omanuti. Možda je to bilo potrebno kod ove moje knjige koja govori o jednom djetinjstvu, ili preciznije o jednom neobičnom djetinjstvu pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu.

Ja sam o ovoj knjizi koja opisuje to djetinjstvo – a djetinjstvo je, kao što znamo, za svakog čovjeka jako važan period jer se tada gradi slika svijeta – uvijek razmišljao na način da svaki pisac ima samo jedan put pravo da je napiše, pa sam sve ove godine strpljivo čekao.

Mađioničar Maleš

Naslov je poetičan i poziva na čitanje. Kažete da mu je kumovao pjesnik Branko Maleš. Kako je došlo do toga?

– Sam bog zna koliko sam već naslova bio smislio za ovu knjigu i niti jedan mi nije valjao – uvijek je nedostajao taj neki milimetar do rješenja i to me pomalo izluđivalo. A nije lako smisliti dobar naslov, barem meni nije. Onda sam nakon jednog književnog događaja prošetao s pjesnikom Brankom Malešom, pa smo u tim kasnim noćnim satima polako hodali Zagrebom i besjedili o svačemu, dok mu ja nisam počeo pričati o toj svojoj knjizi, problemima oko naslova i onda je on u jednom trenutku, kao kad mađioničar nenadano izvuče zeca iz šešira, rekao »sjećanje šume«, a ja sam odmah znao da napokon imam naslov.

Šuma je više od toposa u mapi vašeg odrastanja, odnosno odrastanja naratora. Što vam znači šuma i koje je njeno mjesto u romanu?

– Nije nikakva tajna da volim pisati o stvarima koje dobro poznajem, a mislim da jako dobro poznajem šumu jer sam u njoj odrastao. Što se tiče samog sjećanja šume, kako kaže i naslov romana, za razliku od našeg sjećanja, jer kada prizivamo neko sjećanje mi ga ponovno stvaramo, sjećanje šume je puno pouzdanije, pa nam ona može pomoći u slaganju nekih važnih kockica, jer šuma je puno toga vidjela, krije puno tajni. Jedino treba znati slušati što ta šuma priča, pa onda to pokušati napisati. Kažem pokušati jer pisanje i jest pokušaj da se postigne nemoguće.

Opetovano se vraćate zavičajnom podneblju, Lici i njenoj divnoj i surovoj prirodi. Je li to tema koja će vas pratiti cijeli život?

–Ovo sad kad ste me pitali zazvučalo mi je kao da će me neki demon pratiti do smrti. Ne mislim pisati cijeli život o Lici, naprosto jer ne namjeravam cijeli život pisati, pa se nadam da me ta tema neće ni pratiti cijeli život. Kako sada stvari stoje, mislim napisati još dvije knjige, ne znam o čemu bih mogao pisati nakon te dvije knjige, jer meni pisanje nije kao nekima – zabava, slava, ili »vidi mama, ja sam pisac«, nego prije svega ispunjavanje sudbine pisca. Ali moram reći, ponekad je to i pakao, pa se znam pitati tko sam ja dok pišem to što pišem. No, želja i potreba da neke stvari kažem, napišem, jača je od te muke.

Čudesna ljepota

Koliko je različita Lika vašeg odrastanja od današnje?

– Rođen sam u Plašćici, selu u planinama iznad Brinja, kad prolazite autoputom vidjet ćete na brdašcu u središtu gradića dvorac Frankopana, iznad ćete vidjeti tri planine – jednu koja se dobro vidi, drugu malo nejasniju, a treća je skroz u magli. U toj trećoj je moje selo. Tamo nema ni škole, ni crkve, ni trgovine, a cesta koja ide prema mome selu i završava tamo. I nema dalje, možete samo u šumu pa onda kojekuda. Tu se radilo od jutra do mraka, nedjeljom, praznicima, jer je trebalo preživjeti, a tko nije za živjeti neka umre, govorio je moj otac, kad bih kao klinac imao temperature pa bi mi majka na vruće tabane špagom vezala hladnu ciklu.

Otkako je prošla autocesta pored Brinja sve se to još više odmaklo u divljinu – tada nas je bilo četrdesetak, a sada samo petero starijih ljudi, putevi su zarasli u šikare, noći su hladne i nepouzdane kao i prije, šuma se spustila do prvih kuća, divlje životinje dolaze piti vodu iz korita za stoku, ali sve je to jedna čudesna ljepota.

Kažete da ste još »kao mali shvatili da će ili biti sretni vaši roditelji ili vi, da treće opcije nema, pa ste se odlučili za ovo drugo i tako će biti sve dok ne umrete«. Što bi bilo da ste se odlučli za ovo prvo? Gdje biste bili?

– Kao mali bio sam odličan u školi u koju sam po najvećim snjegovima pješačio kilometrima, u koloni s drugom djecom, po snježnim vijavicama i zimama, bojeći se da mi na putu ne otpadne nos jer su govorili da na hladnoći može otpasti. Uvijek sam volio knjige, imao svoje snove, bio znatiželjan, stalno sam se penjao na ona najviša drveća u šumi da bih nešto vidio… No, osim te šume i planina, uvijek bih vidio samo selo Glibodol, iz kojeg je Duško Ljuština, ravnatelj Kerempuha.

A teško je reći gdje bih sada bio da sam se odlučio za ovo prvo – moj otac je tada govorio da je budućnost u popravljanju televizora, možda bih to radio. Jedna od varijanti koju su neki zagovarali je da budem pop. Lijepo sam pjevao, bio sam visok, mršav, govorili su da bi mi mantija dobro stajala, ali, to mi je puno teže zamisliti od popravljanja televizora.

– Što se tiče samog pisanja, tu mi pada na pamet puno čitanja, preispitivanja, analiziranja, traženja jezika, priče, stila, pravog ritma, kompozicije, borbe za svaku knjigu, za svaku riječ, pa pisanje čisto i jednostavno da bi se prodiralo što dublje… Ono što nikad nisam volio je književni šminkeraj, literarni snobizam, tipa »pišem za elitu« ili »genij sam jer mi se nitko ni mačetom ne može probiti kroz knjigu«, i naravno, dosadne knjige jer dosada je smrt za svaku umjetnost.

 Malo optimizma

Još mogu reći da volim brojne pisce – Kafku, Bernharda, Hamsuna, Handkea, naravno i sve one knjige koje sam nalazio u jednom klozetu u selu i čitao u šumi, Čehov, Dostojevski, Tolstoj, Gogolj, ali uvijek sam imao neku svoju viziju književnosti. A kada me pitaju o čemu ja to pišem, o čemu su to moje knjige, rekao bih jednostavno – o slobodi.

Ima li nagovještaja da »Sjećanje šume« gledamo na kazališnim daskama ili na velikim ekranima?

– Dok pišem nikad ne razmišljam o filmovima, predstavama, ne mislim ni o čitateljima, ali ih uvažavam. Svih ovih godina bilo je puno redatelja koji su htjeli raditi film ili kazališnu predstavu po nekoj od mojih knjiga, ali meni se činilo da to ne bi bilo to. Beogradski redatelj Boris Liješević želi već dugo na kazališne daske postaviti moj roman »Blue Moon«; s njim sam od prvog trena odlično kliknuo, veselim se tome. A ako se netko javi za »Sjećanje šume«, pa ja zaključim da bi to u najgorem slučaju bio bar značajan promašaj, a ne nekakva bezvezarija, zašto ne?