“Jedino je na ovom svitu zla i nevolje u izobilju”, jedna je od rečenica koja u velikoj mjeri određuje priču novog djela hrvatskog književnika Damira Karakaša, kratkog romana »Proslava« kojim nam je ovaj vrsni autor ponudio iz mračnih i dubokih ličkih šuma još jednu dojmljivu, uvjerljivu i emocijama snažnu priču.

Život glavnog junaka koji se zove Mijo, čitatelj prati od njegova djetinjstva, a to je tamo negdje početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do prvih poratnih godina Drugog svjetskog rata. Konstanta svih tih u životu svakog čovjeka iznimno bitnih godina je glad, siromaštvo, naporan rad, sukobi s vlastima te tek ponekad sreća i zadovoljsvo koju doživljava u braku s Drenkom, odnosno trenuci sreće pri saživljenosti s prirodom u kojoj živi.

Gorke priče

Priča je, kako to kod Karakaša već biva, opora i gorka, tamna i mračna, a ispričana je jednostavnim rječnikom koji uz jasan opis zbivanja puno prostora daje i iskazivanju emocija koje, zbog načina života određenog siromaštvom, ustezanjem i svojevrsnom surovošću, njegovi likovi nikad ne iskazuju direktno, već ih je moguće nazrijeti i osjetiti iz njihova ponašanja, i to ne toliko prema ljudima, koliko prema – životinjama!

Od tog gotovo dokumentaristički realnog prikaza stvarnosti Karakaš odstupa, ali itekako s razlogom, u kompoziciji pripovijedanja dajući prednost nelinearnom obliku pripovijedanja pa tako roman počinje poratnom godinom Drugog svjetskog rata, nakon čega slijedi povratak u prošlost.

Prvi dio pod naslovom »Kuća« donosi priču iz Mijine sadašnjosti, a to znači da čitatelj prati kako se u prvoj poratnoj godini Drugog svjetskog rata Mijo skriva u šumi pred novim vlastima jer je, očigledno, bio pripadnik poraženih vojnih snaga, konkretno ustaških postrojbi. Potom u dijelu nazvanom »Psi« slijedi skok u dane kad je Mijo bio mladić, čeznuo za Drenkom i maštao o tome da je sretne dok ona čuva ovce, da bi potom u trećem dijelu – po kojem je roman i dobio ime – dakle »Proslava«, svjedočili višesatnom putu njega, Drenke i Drenkina brata Rude u obližnji grad na proslavu uspostave stoljećima sanjane države.

U četvrtom pak dijelu naslovljenom »Otac« pratimo zaista mučnu priču iz Mijina djetinjstva vezanu uz krajnje siromaštvo u okviru kojeg Mijin otac – slijedeći običaje toga doba određenog užasavajućim siromaštvom – odvodi svoga oca u šumu kako bi ga bacio u jamu i time dobio ono što obitelj nužno treba – jedna usta manje za hraniti.

Bez politike

Iako roman govori o mladom ustaškom vojniku čija je sudbina nakon rata najvjerojatnije tragična, u romanu politike gotovo da i nema. Ako je i ima, onda se nazire u ponašanju Drenkina brata Rude koji je, tijekom putovanja u neki veći lički grad na proslavu vezanu uz osnivanja nove države, vrlo uzbuđen zbog činjenice da će nakon tisuću godina biti stvorena sanjana država. No u toj njegovoj uzbuđenosti nema ni trunka mržnje prema bilo kojem drugom narodu, kao što se niti jednog trenutka u cijelom romanu ne spominje ni Hrvatska, ni ustaška vojska, ni partizani, ni Srbi…

Očigledno, Karakaš je želio – a u tome je i uspio – kroz prikaz života ljudi tog doba pokazati temelje koji su pridonijeli stvaranju države koja će uskoro postati mračni dio fašističke slagalice. U tom skretanju u mrak mržnje prema drugima, jasno je iz priče ovog romana, narod nije sudjelovao zbog politički izgrađenih stavova i pripadnosti bilo kojoj ideologiji, već ponajprije zbog bunta protiv postojeće, pa i bilo koje druge države.

O tome dojmljivo govori drugi dio knjige pod nazivom »Psi«, koji donosi priču iz Mijine mladosti, točnije epizodu kad je, kao i svi u njegovom selu, morao ubiti svog psa jer su tako naredile vlasti i to stoga jer je u nekom drugom selu tog kraja pas napao žandare. Pa su, da bi se zaštitile, vlasti naredile da svi seljaci pobiju svoje pse.

Budući da nepoštivanje te odredbe znači i mogućnost oduzimanja krava i ovaca, svi seljaci slušaju, a Mijo svog ljubimca odvodi u šumu te ga, kako nema snage sam ga ubiti, veže za stablo i ostavlja vukovima da učine ono što on ne može. Uz ovu mučnu priču o odnosu države i vlasti prema tim ruralnim dijelovima ondašnje Kraljevine Jugoslavije, još bolje svjedoči završna cjelina »Otac« s zaista bolnim prikazima kranjeg siromaštva i očaja zbog činjenice da djeci ne možeš osigurati hranu.

Čovjek i priroda

Premda će vjerojatno biti i onih koji će u ovoj knjizi vidjeti pokušaj opravdavanja onih koji su vjerovali u NDH, u osnovi ova knjiga s politikom nema veze. Karakaš ne govori o politici, već o mukotrpnom i iznimno teškom životu ljudi kojima je jedini problem potpuna nebriga i iskorištavanje vlasti. Karakaševi su junaci najsretniji kad su u prirodi ili sa životinjama. Početne stranice, koje opisuju Mijino skrivanje od vojnika nove vlasti koja ga traži, vjerno opisuju njegovu suživljenost i stopljenost s prirodom koje je dio, a slične su tome i stranice koje govore o njegovoj mladosti, boravku u šumi i druženju s psom.

No najbolji trenutak opisa te povezanosti čovjeka i prirode nedvojbeno je završna epizoda uvodnog dijela »Kuća«, u kojoj se Mijo uvečer uspijeva približiti svojoj kući, ući u štalu te u hranjenju i timarenju životinja doživjeti trenutke nepatvorene i iskonske sreće čovjeka koji je dio prirode.

Nedvojbeno, jedini je remetilački odnos itekako mogućeg suživota čovjeka i prirode – društvo. Točnije, državno uređenje koje, bez obzira kakvo bilo, uvijek nastoji iskoristiti što veći broj ljudi te kroz najrazličitija davanja osigurati što lagodniji život onima koji ga vode. Jasno je to uočljivo i iz »Proslave«, novog mračno opojnog štiva ličkog literarnog čarobnjaka Damira Karakaša.

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko je godina radio i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu.