PULA  I kad nije u formi, veliki pisac, germanist i intelektualac staroga kova Claudio Magris osvaja erudicijom, uvidima o svijetu i životu, promišljanjima »velikih« i »malih« tema.

A da nije u formi mogli smo zapravo saznati samo iz činjenice da je to stalno govorio, moleći voditelja Doručka s autorom pulskog Sajma knjige Aljošu Pužara da skrati Doručak i omogući mu da se odmori. Prema onome što je, i onome kako je govorio, Claudio Magris je i dalje u besprijekornoj formi.

Iako je Sajam prekjučer otvoren, prvi pravi radni dan ovog najdražeg domaćeg nam knjižnog sajmovanja počinje tradicionalnim Doručkom s autorom, koji je u ovome obljetničkom, 25. izdanju Sajma, pripao jednom od dvojice njegovih »kapitalaca« – uz Orhana Pamuka, dakle, Claudiju Magrisu. Obojica su povratnici na Sajam, no Magris zasigurno u tome vodi, s obzirom na to da mu je ovo gostovanje ukupno šesto otkako ga pohodi.

Pisac grada Trsta

Potvrdivši da je iznimno sretan ponovo biti u Puli, Magris je imao potrebu zahvaliti svojoj dugogodišnjoj hrvatskoj prevoditeljici i prijateljici Ljiljani Avirović, također prisutnoj među brojnom publikom koja se natiskala u Kavani Mozart Doma hrvatskih branitelja, tradicionalnom mjestu održavanja Doručka s autorom, uz fritulice i kavu za one sretnike koji su »ugrabili« mjesto. Potvrdio je Magris i da će svoje javne angažmane svesti u najuže moguće okvire, pri čemu bi se posvetio samo Europskom institutu za prevođenje »Janus Pannonius«.

– Uloga književnosti za mene je baš to; da se sjećanje sačuva i spasi – to je borba protiv zaborava. Moja književnost je kao mala Noina arka, za koju znam da će potonuti, ali u koju spremam ljude da ih se zapamti. Kada pričam priču, ja gradim mostove – rekao je Magris, dodavši da, dakako, postoje i loša sjećanja, prisjetivši se nekoga skupa na kojem su se Slovenci i Talijani svađali oko toga tko je kome nanio više zla.

Talijanska percepcija Slavena, napose u specifičnom Trstu, tema je na kojoj su se lomila mnoga koplja pa je Pužara opravdano zanimalo kako nas se danas tamo percipira. Magris u ovom trenutku, kaže, vidi samo ostatke nacionalističkih ideja, jer za njegovu djecu, za njegove studente, takvih razmišljanja nema. Dapače, citiravši svoga sina Francesca Magrisa, potvrdio je da su prema njegovu pisanju pravi Tršćani Slaveni, jer oni znaju i talijanski jezik i kulturu, dok Talijani uglavnom ne znaju slavenske jezike.

Marisa Madieri

Bilo je prigode prisjetiti se i pokojne Magrisove supruge, riječke Talijanke Marise Madieri, za koju je Magris utvrdio da su mu njene knjige važnije od njegovih te da je poticaj za pisanje slavnog »Dunava« došao, na neki način, od nje. Naime s njom i još troje prijatelja uputio se u Čehoslovačku, gdje je Marisa na Dunavu rekla: »Hajdemo do kraja, do Crnog mora!« Tu se ideja »Dunava« zapravo ozbiljnije začela.

O svojoj najnovijoj knjizi, zbirci kratkih prozno-esejističkih zapisa »Časovito«, friško objavljenoj i u hrvatskom prijevodu u izdanju Frakture, Magris je rekao da je drugačija od njegovih romana »Naslijepo« ili »Obustaviti postupak«. Primarno je drugačija po tome što se u romanima pisac bavi tzv. velikim temama, koje mu dopuštaju da se »sakrije«, dok je ovdje riječ o »malim« temama, onima koje bi dekoncentriranom oku mogle promaknuti, a u kojima su sadržane mnoge vrijednosti koje ne bi trebalo zaboraviti.

Prvi sajamski Doručak s autorom iznimno je suvereno prevodila Iva Grgić Maroević, postavivši visok standard javnoga prevođenja za manifestaciju u cjelini.