Čitanje ludom radovanje? Analizirali smo Nacionalnu strategiju za poticanje čitanja

Priča o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine migolji lakom etiketiranju. No problemčić je činjenica da se, zasad, radi tek o namjeri, okviru, čije će punjenje sadržajem ovisiti o onome što će biti odrađeno u narednim godinama

Lako je biti kritičan. Pogotovo ako se radi o inicijativama vlasti čije se svjetonazorske i političke preferencije baš i ne poklapaju s onima autora kritike, a počesto se i kritičnost sama koristi kao legitimacija vlastite nezavisnosti, jer su, ionako (toga smo se nagledali/naslušali/načitali posljednjeg desetljeća) »svi oni isti«. Pa se razinom pljuvačke često brani tek vlastiti izostanak hrabrosti koja se ogleda isključivo u zagledanju u detalje. A vrag je, to znamo, počesto u detalju i zagledanje u detalj uvijek traje li, traje… I onda je nekako lakše odokativno zalijepiti etiketu i ukrasiti je prikladnom količinom bijesa prema jednima ili drugima, ili, još isplativije (jer se brendiraš buntovnikom) – prema »njima«.

Priča o Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine, koju je donijela HDZ-ova Vlada (HNS? Nemojmo se šaliti), ipak migolji lakom etiketiranju. Da ju je bar donijela neka Vlada lijevog centra, onda bi se sigurno u njoj mogao naći koji nepoćudni, kriptokomunistički ili nedovoljno domoljubni detalj koji će pokvariti katoličku mladež. No toga u Strategiji nema, osim ako čitanje i poticanje kritične svijesti kao takve ne smatrate reakcionarnim oružjem masovnog uništenja (Ekskluzivno! U trenutku predaje ovog teksta u tisak otkriveno je da se na punih 43 stranice Stategije nigdje ne spominju ni branitelji, ni Domovinski rat! Brzo po šatorska krila, plinske boce i gajbu pive! Anica će donijeti janje!).

Dugo odmotavanje

Ovako se, međutim, radi o namjeri koju će se teško odokativno moći sasjeći s domovinskih, briselskih ili socijalističkih kota. No s druge strane problemčić može predstavljati i činjenica da se, zasad, radi tek o namjeri, okviru, čije će punjenje sadržajem ovisiti o onome što će biti odrađeno u narednim godinama. To u najboljem slučaju može biti kritika narednih vremena; činjenica da je okvir danas postavljen svakako je pozitivna.

Nacionalna strategija poticanja čitanja, naime, mota se po političkim krugovima već punih pet godina. U prvoj godini mandata Milanovićeve Vlade o njoj se pričalo, 2013. ju se službeno najavilo, da bi skoro dovršeni materijal u vrijeme kratkotrajnog ministrovanja Zlatka Hasanbegovića bio u drugom planu. Sad je konačno donesena, Vlada ju je prihvatila, a neki novac za njenu primjenu je već rezerviran. Gledano ukupno, radi se o nešto manje od milijun kuna ove godine, pa do skoro 3,5 milijuna kuna koliko je planirano za 2019. godinu. Je li to dovoljno?

– Toliki novac je ništa – procjenjuje jedan od aktera domaće književne i izdavačke scene, ne želeći ići u javnost svojim imenom i prezimenom. Sve promjene unutar, primjerice, školskog sustava, a dosta mjera koje se planiraju provesti Strategijom tiču se baš toga, jako puno koštaju. No budući da je u Strategiji jasno naznačeno da će se povrh spomenutih brojki korisiti i sredstva iz Europskog socijalnog fonda, valja se nadati da će brojke kojima će se Hrvate pokušati nagovoriti na čitanje biti nešto »deblje«.Samo donošenje Nacionalne strategije za poticanje čitanja posljedica je osvješćivanja katastrofalnog stanja u vrlo bitnom dijelu osobnog života građana, koji itekako utječe i na šire društvene pokazatelje.

Čitanje (ni)je kul

Ljudi, mi prestajemo čitati! Lani čak 53 posto starijih od 15 godina nije pročitalo nijednu jedinu knjigu, a svako peto dijete mlađe od 15 godina je ispod osnovne razine čitalačke pismenosti. U istraživanju čitalačkih kompetencija djece od deset godina obavljenom 2009. godine u 57 zemalja Hrvatska je prva. Prva po postotku djece koja – ne vole čitati!Stoga je, ako ništa drugo, makar i samo adresiranje potrebe da se potiče čitanje – korak naprijed.

Uz krilaticu »Čitajmo da ne ostanemo bez riječi« pokušat će se postići tri strateška cilja: uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje te povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala.

Proučavajući strategiju i govoreći mimo birokratskih fraza čini se da je najvredniji pokušaj da se čitanje kao takvo, prvenstveno za djecu i mlade, učini »kul« aktivnošću. Planira se tako jedinstvena nacionalna kampanja za poticanje čitanja u kojoj bi se snimio spot, napravili plakati s poznatim osobama koje promiču čitanje, organizirala javna čitanja. Osmislili bi se i organizirali godišnji Dani čitanja na kojima bi… Pa, ništa. Ništa još. Piše da se tek trebaju osmisliti. Što pokazuje i granicu do koje Strategija ide. Ona je, sjetimo se, tek okvir.

Nešto konkretnija je ideja o besplatnom učlanjenju mlađih od 18 godina u narodne knjižnice, što će vjerojatno te ustanove osjetiti na vlastitom proračunu, jer bi građani Hrvatske, snalažljivi kakve ih je već Bog dao, mogli sva svoja članstva prebaciti na klince, koji, je li, članarinu neće plaćati. No nekakva dodatna subvencija knjižnicama državi koja kupuje cijelu flotu borbenih aviona ne bi trebala predstavljati gigantski zadatak.

Moglo bi…

U školama bi moglo biti živo. Strategijom se planira, između ostalog, poticanje čitanja iz užitka i sustavno opremanje školskih knjižnica takvim naslovima, formiranje razrednih knjižnica, čitateljskih klubova…Ključni izraz u cijeloj priči o utjecaju Strategije na stvarnost čitanja u Hrvatskoj je, valja još jednom ponoviti – moglo bi. A neke stvari, možda bi i ne bi mogle, koliko se dade procijeniti na osnovu spomenute 43 stranice.

Recimo, promjena predmetnih nastavnih programa tako da svojim ciljevima, ishodima i sadržajima promiču razvoj potrebe za čitanjem, kritičkim čitanjem i čitanjem iz užitka može se dogoditi samo izmjenom predmetnih kurikuluma. I tu smo, eto, već zapeli na »k« – riječi, jer tu reformu već dvije godine vlasti miniraju. Ako se vjera u ostvarenje strategije temelji na učinkovitosti Hrvatske narodne stranke u Vladi, moglo bi se dogoditi da cijelu ideju Strategije zamete vjetar prije negoli stignete izgovoriti »Marulić«, ili »Štulić«.

Osvješćivanje činjenice da je čitanje bitno;Pokušaj da se, nacionalnom kampanjom, od čitanja napravi »kul« aktivnost; poticanje čitanja iz užitka u školama, stvaranje razrednih knjižnica, čitalačkih klubova; besplatno članstvo u knjižnicama za mlađe od 18 godina. Upitno Ima li dovoljno novca za sve planirano (teško); Ovisnost o kurikularnoj reformi; Činjenica da, kao i svaka strategija, ovisi o tome kako će biti provođena; Četiri godine za stvaranje infrastrukture za posudbu e-knjiga. Četiri! Stvarno?!

Dobar dio Strategije temelji se i na poticanju rada mladih pisaca, no ovdje, više nego igdje drugdje, vrijedi samo ona »show me the numbers«. A brojke, naučili ste, dolaze kasnije, kad se krene u izradu godišnjih Akcijskih planova o provođenju Strategije.Konačno, ako već hoćemo biti zločesti (a hoćemo, hoćemo…) nije se teško uz nevjericu osvrnuti na jedan detalj iz Strategije. Naime planira se »stvaranje infrastrukture za posudbu e-knjiga«. Rok izvršenja je – četiri godine. Č-e-t-i-r-i godine. Za četiri godine klinci će na svojim VR uređajima moći birati da im odabranu knjigu, uz prikladnu ambijentalnu glazbu, u virtualnoj stvarnosti čita avatar autora, najpopularniji TV voditelj, ili, na primjer, Lisa Ann. A dotad će Hrvatska napraviti »infrastrukturu za posudbu e-knjiga«. Infrastrukturu!Dakle kao nesumnjivo pozitivan korak, Nacionalnu strategiju za poticanje čitanja moći će se ocjenjivati tek po njenoj provedbi. No ako i put od tisuću koraka počinje prvim korakom, ovaj je dobar. Ostane li, međutim, neprohodanih narednih 999, džaba su krečili.