Izbor iz poezije Allena Ginsberga »Kozmopolitski pozdravi«, treći je naslov »Beatbiblioteke« Hrvatskoga društva pisaca u kojoj urednik Kruno Lokotar i prevoditelj Vojo Šindolić objavljuju najveća imena »beata«, pjesničkog pokreta koji je, krenuvši pedesetih godina prošlog stoljeća iz San Francisca, kulturu Zapada obilježio kao možda samo romantizam dvjestotinjak godina ranije.

Nakon što su u listopadu ukoričili prvi naslov »Beatbiblioteke«, »Krajolike živih i mrtvih« Lawrencea Ferlinghettija, te u siječnju prošle godine i drugi, »Prašinu u vjetru« Garyja Snydera, Lokotar i Šindolić upravo su objavili i treći naslov »Beatbiblioteke«, što nam dopušta tvrditi kako je taj važni projekt dvojice upornih entuzijasta uspješno zaživio, financijskim i kojekakvim drugim preprekama usprkos.

No niz je tek započeo: Lokotar i Šindolić pripremaju i prijevode Dylana, Gregoryja Corsoa, Michaela McClurea, Jacka Kerouaca… Valja ovdje pripomenuti i knjigu koja se u taj niz prirodno uklapa, ali je već objavljena kod drugoga izdavača: »Vizije«, dvojezični izbor iz poezije Jima Morrisona, pjevača The Doorsa i prijatelja Michaela McClurea, koji je Šindolić prije dvije godine objavio kod riječkoga Adamića. Kada svi ti naslovi budu objavljeni, čitatelji hrvatskoga jezika dobit će temeljni, upućen i ilustrativan uvid u ključne autore pjesničkoga pokreta koji je, običaj je kazati, »promijenio sve«.

Na putu oslobađanja

A najveće ime među onima koji su »promijenili sve« bez sumnje je Allen Ginsberg, najpoznatiji američki pjesnik druge polovine dvadesetog stoljeća i najutjecajniji začinjavac beatničke i hipi kontrakulture šezdesetih. Rođen je 1926. na američkoj istočnoj obali u židovskoj obitelji niže srednje klase: otac mu je bio učitelj i pjesnik, majka hipersenzibilna ljevičarka. Odrastao u umjetnički i društveno angažiranoj atmosferi, vrlo se rano zainteresirao za lijevu politiku, a »zgromili« su ga stihovi Walta Whitmana, kojega će Ginsberg slaviti cijeloga života. Prvih godina studija na Sveučilištu Columbia u New Yorku, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, upoznao je jednoga od prvih bitnika, pjesnika Luciena Carra.

Ovaj ga je upoznao s Jackom Kerouacom i Williamom Burroughsom – i avantura je mogla početi. U listopadu 1955., u automehaničarskoj radionici prerađenoj u alternativnu umjetničku »Galeriju šestorice« u San Franciscu, Ginsberg je prvi put javno pročitao svoju poemu »Urlik«, čiji će prvi stih postati jednim od poznatijih u cijeloj povijesti pjesništva: »Vidio sam najbolje umove svoje generacije uništene ludilom…« »Urlik«, duga buntovna poema vitmenovskog slobodnoga, »biblijskog« stiha, rasprsla je okvire dotadašnjeg modernističkog pjesništva, uvevši u nj sve zamislive zabranjene teme, od političkih, preko socijalnih, do umjetničkih i psihijatrijskih. Završila je, dakako, na sudu, prvo zabranjena, potom opet dopuštena – da krene na put koji traje do dana današnjega: put oslobađanja zapadne kulture od njezinih samonametnutih okova.

Zauzimanje za mir

No Ginsberg nije bio samo pjesnik, štoviše. Do svoje smrti 5. travnja 1997., nije prestao obilaziti svijet te aktivistički, umjetnički, i na svaki način na koji je znao, promicati svoju istinsku životnu opsesiju: slobodu. On i njegovi beatnički prijatelji eksperimentiranje s drogama iz malih su, zatvorenih intelektualnih kružoka uveli na veliku masmedijsku scenu; prvi su javno i otvoreno zagovarali oslobođenje ljubavi svih građanskih ograničenja; poeziju i umjetnost, na tragu velikih avangardista dvadesetog stoljeća, do kraja su oslobodili formalističkih stega; rigidnome monopolu zapadnjačkog kršćanstva suprotstavili su samoodabir i individualizam New Age spiritualnosti; usred američkoga militarističkog ludila Vijetnamskog rata oni su se žestoko i uz visoku cijenu zauzimali za mir i antimilitarizam; u jednu riječ, snaga njihove slobodarske energije s vremenom je, bez pretjerivanja, preoblikovala cijelu zapadnu kulturu.

Sam Ginsberg, uvijek otvoren i druželjubiv, u tom je naporu surađivao sa svakim tko je surađivati htio, a među tim druženjima najpoznatija je dugogodišnja suradnja i prijateljstvo s Bobom Dylanom te Joeom Strummerom i njegovim punkerima iz Clasha. Kad god je mogao, prelazio je Željeznu zavjesu; naročito drag gost bio je u uvijek buntovnome Pragu, gdje je boravio i one tragično-mitske 1968. Nekoliko puta boravio je i u Jugoslaviji, a u ljeto 1986. dobio je Zlatni vijenac tadašnje najuglednije jugoslavenske poetske smotre, Struških veeri poezije; njegove književne večeri u makedonskoj Strugi u kolektivnoj memoriji južnoslavenskih poklonika beata i danas sjaje poput onih zvijezda iz »Na cesti« Jacka Kerouaca.

Najvažnija ostvarenja

Dubrovački pjesnik, prevoditelj i slikar Vojo Šindolić jedan je od onih koje je Ginsberg upoznao i zavolio na svojem dobrohotnom životnom putu. Prijateljevali su dvadesetak godina, obavili i objavili petnaestak intervjua, od kojih je jedan Šindolić uvrstio na kraj »Kozmopolitskih pozdrava«. Knjiga donosi nevelik, ali reprezentativan pregled najvažnijih Ginsbergovih pjesničkih ostvarenja: »Urlik« na prvome mjestu; dugu i cjelovitu potresnu poemu »Kadiš«, posvećenu Ginsbergovoj majci, »Suncokretovu sutru«, »Odu plutoniju« i mnoge druge pjesme.

Tu je i nadahnuti Šindolićev tekst o Ginsbergu, te dragocjena bibliografija. »Kozmopolitski pozdravi« nisu prvi prijevod Ginsberga na južnoslavenske jezike: 1983., srpski izdavač Narodna knjiga objavio je izbor iz poezije »Hidrogenski džuboks« u prijevodu Zorana Petkovića. Iste godine, svoj prvi izbor Ginsberga objavio je i Šindolić, pod naslovom »Urlik uma«, i u izdanju beogradske kuće »Dob«.

U Hrvatskoj, Ginsberga je prevodio Petar Opačić, objavljujući prijevode uglavnom u časopisima, dok je Antun Šoljan, u svojoj »Zlatnoj knjizi američke poezije« iz 1980., također objavio nekoliko Ginsbergovih pjesama. Sve su to, međutim, izdanja stara više od trideset godina, pa će »Kozmopolitski pozdravi«, nadamo se, obnoviti interes za Ginsbergom, a onima koji za nj znaju, ali ga nisu imali gdje čitati, pomoći da umjetnika upoznaju na izvoru, u njegovim najpoznatijim i najutjecajnijim pjesmama. Ginsberg, naime, od onih je umjetnika čije ime zrači snažnije od njihove umjetnosti: svi za nj znaju, ali nisu ga baš mnogi čitali. U tom je pogledu izdanje Lokotara i Šindolića važno i nezaobilazno, premda je svakako došlo vrijeme da veliki američki slobodar u kulturi južnoslavenskih jezika dobije i obimnije kritičko izdanje, kako bi zvijezda njegova anarhoidnog utjecaja trajnije osvijetlila tminu ove svetinjama, militarizmom i nacionalizmom impregnirane kulture.