Bora Ćosić: Mlijeko ljudske ljubaznosti iščezlo je na jadnom Balkanu

Tek sam u Zapadnoj Evropi zapazio, evo sada sam već dvadeset godina tamo, da su ljudi puno ljubazniji nego ovi ovdje. Smješkaju se, nema namrgođenih, čak ni među onima koji žive dosta skromno, ali taj jedan odnos ljubaznosti – još je Shakespeare za time čeznuo kada je govorio o »mlijeku ljudske ljubaznosti« – to je iščezlo kod nas

O veličini i značaju književnog opusa Bore Ćosića u kontekstu suvremene evropske književnosti domaća je kulturna javnost uglavnom informirana, kao što su poznate i važnije činjenice iz biografije ovog autora. Niz godina ovaj nas, dijelom i hrvatski pisac, gotovo godišnje jednom daruje novim, vrijednim naslovom. Upravo je ovih dana objavljena njegova nova knjiga, »Mirni dani u Rovinju« (Profil, Zagreb). Tim povodom pisac će gostovati u ponedjeljak, 8. rujna na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, čemu je prethodio i kratak boravak u kući u Rovinju, izvoru nadahnuća za njegovu posljednju prozu.

   Možemo li se, na početku, malo vratiti u vrijeme kada ste odlučili napustiti Beograd i Srbiju… Uvijek ističete kako niste emigrirali, jer niste otišli zbog agresije ili pritiska na vas osobno. Međutim, odlučili ste otići u neizvjesnost, jedino izvjesno što ste u tom trenutku imali bila je kuća u Rovinju.

   – Ja sam zapravo cijeli ovaj srpsko hrvatski rat proboravio ovdje, u ovoj kući u Rovinju. Mi smo bili tu, cijelo vrijeme dok su bile bitke u Slavoniji i drugdje. Onda sam zbog neophodnih razloga otišao u Beograd, to je bilo zaista jako kratko, ja sam već dok sam ovdje bio u vrijeme rata shvatio što je na stvari, i tamo sam otišao zaista da se oprostim s tom sredinom i kućom u kojoj sam do tada živio. S tih nekoliko, vrlo malobrojnih ljudi koji su mislili kao i ja, takav je bio Rade Konstatinović, koji je došao da mi donese ključ od rovinjske kuće. To je već poznato, da sam poslije došao u Rovinj, i da je kuća već bila devastirana, nisam imao što otključati. Ja apsolutno nisam imao nikakve iluzije da se nešto može popraviti u toj sredini, a što je najgore, ja to mislim i sada, za tu istu sredinu koja je pretrpjela ne znam kakve transformacije i ne znam kakve novotarije, a zapravo je beznađe ostalo. Nema više pucanja i nema više ubijanja, osim što se ubijaju ovi kriminalci međusobno, međutim ja tu nekakvu veliku perspektivu ne vidim. I shvatio sam da se moj život prelomio, ali da će se nastaviti na nekoj drugoj strani.

Martićevi topdžije

Jeste li u to doba u Hrvatskoj imali nekoga na čiju ste pomoć i podršku, barem u moralnome smislu, mogli računati?

   – Kako da ne, došao sam natrag u Rovinj, u ovu kuću, bez obzira što nisam imao hrvatske dokumente, to je isto bilo pomalo bespravno, jer sam ovdje rođen, i po sili zakona sam to morao odmah ovdje dobiti. Dobro, to su sve bile smicalice određenih ljudi, ali sam zato imao potporu nekih drugih ljudi. Tako da sam u vrlo ružan historijski moment dobio ovdje knjigu »Dnevnik apartida«, koju je Nenad Popović objavio u Durieuxu, ali ne samo to, nego je on mene odavde, iz Rovinja, pozvao u Zagreb na promociju knjige. To je bilo 1993. godine, u najžešće vrijeme. Ja sam odavde išao autobusom preko Karlovca, a tamo su još uvijek gađali Martićevi topdžije. Otišao sam u Zagreb na tu promociju na kojoj je bilo jako puno ljudi, na kojoj su govorili neki od najvažnijih ljudi, poput recimo Branimira Donata, o kojemu se inače govorilo da je on prohrvatski raspoložen. On me je predstavljao usred rata, jednog beogradskog pisca za kojega je odmah rekao – »Ti si i srpski i hrvatski pisac«. Prema tome, ja sam imao određenu potporu, Danijel Dragojević me je zvao da čitam čitavu seriju svojih tekstova na hrvatskom radiju, na svome, ekavičkom jeziku. Albert Goldstein me je iz broja u broj objavljivao u časopisu »Erazmus«. To su sve bile vrlo velike i važne potpore jednog dijela ove sredine, a takav dio ove sredine ja naravno i danas vrlo cijenim. I to je bila ta epizoda, koja nije bila vrlo duga, trajala je oko godinu i pol dana, onda se pojavila stipendija u Berlinu, i otišao sam na drugu stranu. Ali moram istaknuti tu priličnu potporu koju sam dobio od jednog dijela ljudi ovdje.

Godinama ste surađivali s tjednikom »Feral Tribune« koji je izlazio u Hrvatskoj. Sada je ipak protekao jedan broj godina kako ta novina više ne izlazi, vidi li se njen nedostatak?   – Kako da ne, jako se vidi. Ovo što se sada pokušava nekako nadoknaditi, to nije efikasno. Ja sam ovdje u Hrvatskoj bio poznat u to vrijeme uglavnom po tome što sam pisao za »Feral«, a ne po svojim knjigama, kojih je velik broj tu izašao. Međutim ovo je bilo važnije, i po tome vidim da su ljudi bili zainteresirani za sve nas koji smo tamo pisali.

   Vi ste cijeloga života, od prve objavljene knjige isključivo samo pisac. Uspijevali ste sebi osigurati egzistenciju samo pisanjem knjiga?

   – Da, bilo je tu velikih varijanti, jedno je vrijeme išlo sve kako treba, poslije znate kako je bilo, od plenuma do plenuma, kako se govorilo. Kad se pojavi plenum, onda se sve stegne, pa se poslije opet olabavi. I u međuvremenu ipak su izlazile knjige. Ja nisam bio u vrijeme socijalizma nešto gonjen ili hapšen. Bio je jedan moment kada su mi objavili prvu knjigu, ali to je bila jedna surova etapa pedesetih godina, istovremeno kada su moju »Kuću lopova«, nakon što je odštampana, izvadili iz izloga, tako su i knjigu »Čovekov čovek« Oskara Daviča izvadili iz izloga, a on je bio vjekovni komunist, međutim, u toj knjizi prvi put se pojavila nekakva njegova deziluzija o cijelom tom pokretu. Cijelo to vrijeme ja sam nekako uspijevao živjeti od toga što sam radio, jer sam radio dosta, i previše, sve do ovih šezdeset knjiga koliko ih sada ima.

   Možete li onda danas doista, kao na fotografiji s naslovnice knjige »Mirni dani u Rovinju«, ispružiti noge na stolici i čitati neko dobro štivo? Odnosno, je li se srpsko društvo, koje je ipak vaša matična, ishodišna kultura, kojoj ostavljate vrijedno nasljedstvo, pobrinulo da vam dodijeli kakvu pristojnu mirovinu?

   – Da, ja primam mirovinu, jednu normalnu, kao i u svih drugih pisaca, ali i jedan dodatak primam koji se tamo dodjeljuje, nekim čudom, za nekih stotinjak ljudi koji su ocijenjeni kao zaslužni za srpsku kulturu, koji se još uvijek isplaćuje, bez obzira na teške okolnosti u društvu.

Parcijalno prihvaćanje

Ovih dana u Srbiji će po prvi puta biti tiskane neke vaše knjige, izašle pred dosta godina, koje su svoje prvo objavljivanje imale u Hrvatskoj, potom su prevedene na njemački i neke druge jezike. Srbija vas tek sada može prihvatiti kao svog velikog čovjeka i pisca?

   – Srbija mene zapravo ne prihvaća tako sveobuhvatno. To su opet neki izgredi. Ja imam tamo nekoliko izdavača koji su jako mali, ali su izvanredno požrtvovni. To je jedan izdavač koji se zove »Lom«, i sada je jedan drugi izdavač objavio jednu antologiju, tri knjige u malo skraćenoj verziji koje su objavljene da bi i srpska publika konačno došla do toga. Jer na žalost, još uvijek su relacije između Srbije i Hrvatske takve da ljudi prolaze granicu normalno, skoro kao s osobnom iskaznicom, a knjige ne mogu prolaziti, ne znam iz kojih razloga, valjda dodatnih nekih opterećenja financijskih. Moram reći da je to moje prihvaćanje u Srbiji u ovom momentu vrlo parcijalno.

   U Hrvatskoj možda šire nisu poznate vaše vrlo kritičke riječi koje ste upućivali srpskom društvu od devedesetih naovamo, i zapravo je i srpska kulturna javnost na jedan način ustuknula pred njima i ostala blago zaleđena prema vama kao pojavi. No vi ste samo govorili i govorite istinu sa željom da stvari budu bolje, iz osjećaja ljubavi i odgovornosti za taj prostor. Postoje li danas važni ljudi u srpskoj kulturi koji shvaćaju da je tome tako?

   – Da, sigurno, ali to je opet jedan dosta mali krug ljudi, oko Centra za kulturnu dekontaminaciju i Borke Pavičević, tih nekoliko ljudi, na žalost sada ih je sve manje. Srđa Popović, jedan od meni najbližih ljudi tamo, je umro. Svakog dana netko ode, evo sada je i Tepavac umro, smanjuje se broj tih osoba, ali one ipak postoje, jer da toga nema, taj bi se brod već prevrnuo na drugu stranu. Ali naravno, te su osobe u jako određenoj manjini, kada se tamo skupi taj određeni broj ljudi, to ne prelazi brojku od nekoliko stotina, a Beograd je grad od dva milijuna ljudi. Tu se ništa ne može. Ti tekstovi koji su se ticali rata, to na žalost isto niti u Hrvatskoj nije poznato, jer su oni pisani uglavnom za evropske novine, najviše za njemačko područje, u Zürichu i u Njemačkoj su tiskani u novinama. Imam neku ideju da bi to trebalo sakupiti i objaviti i u Srbiji i u Hrvatskoj, da se točno vidi što sam ja govorio. Međutim, to je malo komplicirano, neki bi se tekstovi sada trebali prevoditi nazad s njemačkog. Uglavnom, stvari koje sam tada, 1992. godine govorio i pisao ostale su nepromijenjene, to mislim i sada. Mogao bih dodavati nekakve žalopojke o novom i trenutnom stanju i u Hrvatskoj i u Srbiji, za koje mislim da je skoro paralelno loše, ali mislim to opet nečemu baš određenom ne vodi. Na nekoliko sam već mjesta odgovorio na to pitanje o ulozi pisca i o njegovom utjecaju.

Pa, naš utjecaj je minimalan. To je stvar naše subjektivne duhovne higijene, i za jednu potporu nekom malom broju istomišljenika, a sve drugo je jalovo.

Dvadeset godina nečitanja

Ono što vi najviše zamjerate Srbiji novoga doba jest ono što bi se moglo primijeniti i na hrvatsko društvo – gubitak civiliziranosti. Što se događa s ovim prostorima, kako je moguće da u današnje doba govorimo o tome?

   – Kao prvo, oba društva su svedena na siromaštvo. Ako ljudi nemaju mogućnosti da plate struju i da kupuju namirnice, kako bi onda stigli kupiti neku knjigu. Druga stvar – mlada generacija je potpuno ispuštena iz vida. Ja sada dolazim često i u Beograd, i pratim tu generaciju mladih ljudi koji su rođeni onda kada je rat počeo. To su mladi ljudi koji nisu više nešto ni agresivni, njihovi roditelji su možda lošijeg odnosa prema historiji, imaju taj nacionalni talog na glavi suviše jak. Mladi su možda apolitični, ali su ispušteni, prije svega u odgojnom smislu, jer godinama nisu imali pristup zapadu, evropskoj kulturi, knjigama, školstvu, odgoju… Sjede po kafićima, u beznađu, nemaju posla. Totalno su neobrazovani. Dvadeset godina nečitanja i dvadeset godina gubitka kontakta sa daljnjim tokom kulture, to je ubitačno. A mogu reći da toga ima i u Evropi, u Njemačkoj toga ima, iz drugih razloga. Da ne govorim o uplivu tog čitavog kompleksa koji je meni prilično odbojan, s internetom i svim tim mehanizmima koji polako potiskuju knjigu kao predmet i kao subjekt kulture. Mislim da će se ipak knjiga održati u svojoj dugovječnoj historiji, a da će ovo sve splasnuti, jer to je besmisleno. Moram reći, ovih dana u Weimaru, Goetheovu i Schillerovu gradu, odustali su da djecu uče u osnovnim školama pisanju. Oni uopće ne pišu rečenice olovkom, nego odmah uče udarati po tastaturi kompjutera, i tako sastavljaju cijele rečenice. Ne radi se o tome da oni više ne uče onaj krasopis kojega je moja generacija nekada učila u školama, već oni uopće ne uče pisati. To su stvari koje su jako loše, ali mislim da nisu vječne.

Vi uvijek ističete svoje građansko porijeklo, i u svome pisanju, ne uvijek po pozitivnom nasljedstvu kojega vam je ostavilo. Ima li nešto što mu osobito zamjerate?   – Građanski milje je jedna stvar gdje ima svašta. Nije čudno da je u okviru građanstva stvorena nauka psihoanaliza. Znači, ljudi koji su bili građani i bili u nekom smislu ispravni, produktivni, izmislili od željeznica do teorija relativiteta, istovremeno su u sebi imali niz duševnih problema, zbog čega je iskrsla cijela Freudova nauka. U atmosferi stabilnosti i čvrstine u kojoj je tada bila Evropa, u glavama ljudi nikli su problemi, ali oni su se javili zbog tih samih glava, ne zbog nečeg drugog.

   Može li se onda govoriti o tome da postoji strah da i Zapadna Evropa počne gubiti svoju civiliziranost?

   – Zapadna Evropa ima druge resurse, i oni civiliziranost održavaju na jednom drugom nivou, recimo pitanje dnevnog ophođenja među ljudima. Ja sam tek tamo to zapazio, evo sada sam već dvadeset godina tamo, da su ljudi puno ljubazniji nego ovi ovdje. Tamo se ljudi smješkaju, nema namrgođenih, čak ni među onima koji nisu među najbogatijima, nego žive dosta skromno, ali taj jedan odnos ljubaznosti, još je Shakespeare za time čeznuo, kada je govorio o »mlijeku ljudske ljubaznosti«. Tako nešto je iščezlo kod nas, u svim ovim balkanskim zemljama jadnim.

Duhovni roditelji

Gdje su veliki ljudi Evrope danas, filozofi, pisci, mislioci? Plaši li vas pomisao da će s vašom generacijom, kojoj pripada i nobelovac Imre Kertesz, s kojim su vas uspoređivali, nestati ljudi jedne velike kulture i civilizacije, koji su se na jedan način mogli nositi sa njom?

   – Prirodno je da jedna generacija odlazi. Ja mislim da je jedna od najvažnijih figura u Srbiji bio Radomir Konstantinović, koji je nedavno umro. Umro je Bogdan Bogdanović, umrli su zapravo većina tih ljudi koji su meni bili bliski, po godinama malo stariji, ali to je zapravo ista generacija i milje. U drugim zemljama je isto tako, mrtav je i Derrida, i Roland Barthes umro je davno, ostao je tamo neki Habermas… Ali mladi ljudi niču. Ja ne mogu reći da ne postoje takvi ljudi koji su i pametni, i imaju šta reći. Evo recimo ovdje sam zapazio nekoliko ljudi, recimo taj Srećko Horvat, to je ipak jedna pojava koja je ohrabrujuća među mladim ljudima. Da ne govorim da još uvijek postoji dio ove generacije velikih pisaca kao što je Danijel Dragojević, na primjer. Pa jedan besprijekorni i beskompromisni borac kao što je Predrag Matvejević. Postoji još i čitav niz drugih ljudi, i u likovnoj umjetnosti, pa gledajte, još su i Vaništa i Kožarić živi. Nešto ipak postoji. Hoću reći, ne može baš sve nestati preko noći. Normalno je da ljudi iščezavaju, umiru, ali dolaze i neki novi. Naravno da je to sve jedan uski krug, ali to je cijela ta profesija, filozofa ili ne znam čega, ona je uvijek bila u nekom uskom krugu, to je jedna falanga.

U Hrvatskoj, a pretpostavljam da je tako i u Srbiji, manjka ozbiljnog sagledanja vašeg djela. Uglavnom se svi pozivaju na nekoliko hit naslova iz vaše mladosti, poput »Uloge moje porodice u svjetskoj revoluciji«. No međutim, vi ste svoje najvažnije naslove napisali kasnije – »Tutore«, »Carinsku deklaraciju«, »Dnevnik apatrida«, »Nulta zemlja«, »Izgnanik«… sve su to naslovi koji pripadaju vrhu suvremene evropske književnosti. U Evropi su to znali primijetiti?   – I to je relativno. Neke stvari dođu odmah na red, a neke puno kasnije. Poslije trideset i sedam, osam godina kako je izašla moja knjiga »Tutori«, evo tek sada se prevodi na njemački. Nije to tako linearno, da se nešto što je važno odmah sagleda. Nego ide jako sporo, neke stvari prođu brzo, a neke ne. I ove knjige koje kritičari vrednuju su knjige koje oni prikažu sa nekim velikim oduševljenjem, ali bez nekog pravog udubljivanja. Tu je opet sve vrlo sumnjivo, pogotovo u ovoj dnevnoj kritici koja je brza. Nije moguće knjigu od stotinjak ili nešto stranica pročitati i odmah u subotu objaviti recenziju, to je nemoguće. Nego je to onako polovično. Nema puno toga o mojim knjigama, ima neka monografija u Beogradu od nekoliko stotina stranica, i jedna manja knjižica mog izdavača Stambolića o »Tutorima«, to su jedine dvije knjige o tom mom poslu.

   U jednom ste svom eseju zapisali da ste se rodili uoči Hitlerova dolaska na vlast, Staljinovih logora… Umjetnost i filozofija su ipak bile dovoljno jake za vas, da vas spase od mučnog iskustva dvadesetog stoljeća?

   – Da, to je opet pitanje nekih okolnosti obiteljskih recimo. Ja sam u svojoj obitelji koja nije bila na ne znam kakvom nivou, ali je bila jedna obična građanska obitelj, bio sačuvan od svakog nacionalizma, to je osnovno. Od malih nogu sam se družio, i u Slavoniji kod mojih djeda i bake, i u Beogradu, sa Židovima, Hrvatima, nije se ni znalo ko je što. To je osnova nekog mog moralnog odgoja. A sve drugo je bilo pitanje subjektivnih nakana da svaki čas nešto čitam i zavlačim se u neki ugao, bilo je dosta knjiga u tim našim kućama, čega je danas sve manje. Nema puno kuća s dovoljno knjiga danas, a to su osnove. Većina ovih mojih drugih kolega, pa mogu reći i suboraca, su uglavnom iz nekih profesorskih ili čak diplomatskih obitelji. Bora Radović, Jovan Hristić, Sveta Lukić, cijela ta generacija, to nije baš kao što je netko došao bos sa sela u Beograd, ili iz partizanskih brigada, kao što je recimo Dobrica Ćosić. U mojoj generaciji bila je velika prednost što sam imao duhovne roditelje najbolje vrste, mislim na cijeli niz nadrealističkih pisaca, koji su mi bili kao roditelji – Vučo, Dušan Matić, Marko Ristić, svakodnevno sam bio sa njima. Oni su nekim povijesnim čudom bili ujedno i ljevičari, pa su sačuvali i svoju moralnu situaciju, i naše generacije koja je tada imala dvadeset godina.

   Jednom ste izjavili za Zagreb da je kiseo. Što mislite, zbog čega, odakle ta kiselost?

   – Pa Zagreb je sastavni dio cijelog hrvatskog problema, koji je i dalje obojen frustriranošću. Ono što je u Srbiji loše zbog njihove agresivnosti i nekog nasilnog ponašanja, koje je zasnovano njihovom hajdučkom poviješću, jer su se pet stotina godina tukli, pokušavali da se oslobode Turaka, puni su herojskih imena i strašno su navalični, ono što tamo kažu, drčni. Za razliku od njih, hrvatski element je uvijek bio potisnut sam u sebe, i ta kiselost dolazi uglavnom od toga, od te frustriranosti prema nekim drugim sredinama koje su veće, ali ne mora biti da su zbog toga i važnije. Mislim, ovdje ima i dosta ljudi koji se ne osjećaju tako. Ja govorim o većini.

   Vi niste autor od velike čitalačke publike, već od velikog ugleda. Znači li to da, što je ugled nekog pisca veći, da će ga manji broj ljudi čitati ili razumjeti?

   – Pa, sasvim sigurno. Postoji jedan veliki broj pisaca, tih bestseller autora, to je za mene jedan veliki znak sumnje. Mada ima važnih, sjajnih knjiga koje su također u ogromnim tiražama. Ali to je nekako posebno. Većina bestseller autora, to je neko polusmeće, za neku sasvim široku, i sasvim sumnjivu publiku. Tako da je to možda neko pravilo. Uvijek se govori o tim tiražama, ali tiraža tako jednog bestseller autora koji je maksimalno u milijunskim primjercima završava u ovoj epohi, a nekog autora iz 16. stoljeća koji traje i danas, on to skupi ipak, nakupi se polako.