A ovako piše Ante Tomić u romanu »Punoglavci«, objavljenom 2011. godine u Nakladi Ljevak i distribuiranom uz sada Večernji list: »Tvornička hrana je, mislio sam, veliko pojačanje u borbi za ženska prava. Žena više ne mora guliti krumpire, može se posvetiti karijeri. Ali, drek! Žene zapravo ne žele svoja prava, jednakost s muškarcima. Njima se više sviđa kuhati, pariti se kraj lonaca i glumiti mučenice, jer je to sredstvo ucjene muškaraca. Budi dobar, inače nema ručka.« 

Kronologija

U razjašnjavanju ove priče valja posegnuti za kronologijom događaja. Priča javnosti nije nepoznata, ili od nje sakrivana, dapače, no neka će se etička pitanja na kraju ipak postaviti. Sve počinje 2007. godine kada Tomić piše 30-ak kartica propagandno-literarnog teksta po pozivu marketinške agencije »Bruketa i Žinić«, koja je tada radila za Podravku. U Podravci su se toliko oduševili tekstom da su uskoro naručili od Tomića cijelu knjigu i kad ju je on isporučio objavili su je te prodavali uz »Jutarnji list« pod nazivom »Vegeta blues«. 

    Prošlo je nekoliko godina, ankete su pokazivale da vlada određeni interes za ovu knjigu, pa se i Naklada Ljevak na nju nakačila. No nije im, dakako, pasao naslov pa su ga u dogovoru s autorom preinačili u »Punoglavci« te knjigu prodavali po cijeni od 99 kuna. Uskoro je uslijedio dogovor s »Večernjim listom«, koji je lako zaboravio da Tomić radi za konkurentski EPH, pa je knjiga distribuirana i na kioske uz simboličan popust od 10 kuna. I mada Tomić nikad nije skrivao da se radi o istoj knjizi drugog naziva, koju zbog istog razloga nisu u »Jutarnjem« uvrstili u konkurenciju za njihovu književnu nagradu, spornim postaje zakopavanje informacije o tome da je riječ o već objavljenom tekstu unutar korica nove knjige.    

    Usporede li se dvije knjige vizualno, nemoguće je utvrditi da bi mogla biti riječ o istom tekstu: na naslovnicama su osim drugih naziva i druge fotografije, novi dizajn omota, a i riječ je o dvama različitim izdavačima. 

   Potencijal

Dakle netko tko ne zna kontekst priče, tko ne prati što sve Ante Tomić izjavljuje u medijima, lako se može prevariti pa dvaput kupiti istu knjigu. Čak i ako je pasionirani obožavatelj Tomićeve literature. A upravo se takav javio u redakciju »Novog lista« (podaci poznati redakciji). Valja pritom reći da čitatelj uopće nije promijenio mišljenje o Tomiću te nam je rekao da bi »Punoglavce« kupio i da je znao da je riječ o »Vegeti bluesu«, no zasmetala ga je činjenica što se napomena da roman nije nov nalazi tek unutar njegovih korica, do koje se dođe tek kad se otpakira zaštitni celofan.

    Upitali smo Antu Tomića što o svemu misli, koji izjavljuje da mu nije drago što je knjiga objavljena na taj način, ali da je izdavač (Naklada Ljevak) procijenio da knjiga ima komercijalnog potencijala, ali im se nije svidio naslov pa su ga promijenili. Prema njegovim saznanjima dosad se izdavaču javio samo jedan nezadovoljan čitatelj, koji je dobio zamjensku knjigu po izboru. To ujedno Tomić savjetuje i drugima koji bi se osjetili prevarenima. 

    Ništa, dakle, nije sporno: informacija o tome da je riječ o istoj knjizi nije skrivana kroz intervjue i unutar same knjige, a kupac koji se osjeti prevarenim dobit će zatraženu zadovoljštninu. Ili ipak jest?   

Komercijala

Nedavno je Tomić naljutio pola hrvatske kulturne javnosti tekstom u kojem se obrušava na ideju svoga kolege pisca Roberta Perišića o popravljanju statusa domaćih pisaca putem utvrđivanja novih modela državnih potpora. U tom tekstu Tomić jasno izražava stav da nemaju što pisci koji svoje knjige ne mogu prodati rogoboriti na državu, odnosno da je relevantna samo ona književnost koja se može prodati. Ona, pak, druga, ako je dobra, neka se stvara kao i dosad – entuzijastično i asketski. 

    Osim što su obje ove Tomićeve teze sporne, kako je to dobro utvrdio Jurica Pavičić u odgovoru svom kolegi, rekavši da nije samo popularna kultura relevantna kultura i da pisci traže samo dosljedno provođenje načela potpore svim umjetnicima, može se postaviti i jedno retoričko pitanje. Je li, naime, doista teško biti komercijalan na način koji su pokazali Tomić, Naklada Ljevak i Večernji list? Nitko normalan neće sporiti Tomićev tržišni potencijal, no ne čini se da je isto kada mali izdavač Sandorf ponovno objavljuje neke kultne knjige domaćih pisaca koje se više ne mogu pronaći (ali pod istim nazivom i s jasnom porukom o novom izdanju) i kad jedna knjiga završi kao dva naslova. Dok postoji i jedan kupac koji je obmanut, nešto u toj priči ne štima.