Novinar i pjesnik

Ahmed Burić: ‘Lakše je gledati ikonu na ploči nego čovjeka pogledat’ u oči’

Siniša Pavić

Foto: Darko JELINEK

Foto: Darko JELINEK

Čini mi se da smo malo muzejski eksponati, a malo robovi današnjeg načina života koji ne poznaju empatiju kao komunikaciju, već bježe u svijet globalnih komunikacija. To je meni sve onako lažno, svi su nasmiješeni, sve smajliji, sve vow, a otuđeni



Na nedavno okončanom zagrebačkom sajmu knjiga Interliber i štand sarajevskog izdavača Buybook. Na njemu i roman Ahmeda Burića »Tebi šega što se zovem Donald?«. Koga nisu privukle korice na kojima je crvena zvijezda petokraka zalijepljena na njemačku zastavu, jamačno ga je privukao veliki šešir i osmijeh u Burića, iskren koliko je iskren njegov roman. Onaj koji na prvu priča o nekim sarajevskim, urbanim legendama kojih više nema, a zapravo daje na uvid kroniku cijele jedne (ne)sretne generacije s ovih prostora koja pamti i najboljih 11 Želje, ili Rijeke, i gradove koji su bili drugačiji, i rat. Pa smo danas tu gdje jesmo.


»Tebi šega što se zovem Donald?« prvi je Burićev roman, ali ne i prvo što je ukoričio, a pogotovo ne prvo što je napisao. Iza njega su na tisuće novinarskih tekstova, knjige pjesama, knjiga priča, a nije mu mrsko ni skladati, baš kao što mu nije mrsko putovati i voljeti od Hvara do Ljubljane, od Cetinja do Hercegovine, od Trsta do Pariza. Burić je ono što se zove drugom. Tim je razgovarati »teže« bilo u Muzeju suvremene umjetnosti.


Nismo nego zagazili u dvoranu sa stalnim postavom MSU-a i što prvo vidimo?




– Vidimo Šejlu Kamerić koju je slikao moj drug Tarik Samarah, autor monografije »11.07. Srebrenica«. Uzela je ona grafit nizozemskog bataljona napisan 94. godine u Srebrenici gdje piše »Nema zuba, brkovi, smrdi k’o govno – bosanska djevojka«. Ona je taj grafit prebacila na svoju fotografiju i od toga napravila vjerojatno svoj najpoznatiji rad. Ta povijest koja se nama dogodila nekako izgleda kao distopijska povijest.


Onog trenutka kad mislimo da nam je svaki komad povijesti dostupan, mislim da se tad u nekom smislu i povijest ili događa, ili raspada. Mislim da mi živimo taj paralelni proces. Nisam ga još uvijek domislio, ali mi se čini da smo malo muzejski eksponati, a malo robovi današnjeg načina života koji ne poznaju empatiju kao komunikaciju, već bježe u taj isti tehnološki napredak, fejsbuk revolucije, šeringe, ili kako se već ne zovu te stvari. Jer, što bi rek’o jedan moj stih; lakše je gledati ikonu na ploči, nego čovjeka pogledat’ u oči.


Donald ne prodaje ništa


I taj stih, i rad Šejle Kamerić vode nas ka vašem romanu prvijencu. Nije, naime, bilo davno kad je te empatije nešto i bilo, da bi je preko noći nestalo.


– Tako je, ali ne znamo tko je to skrivio. Jesmo li mi prvo postali siromašni pa zli, ili smo bili zli pa smo postali siromašni!? Nekako nikako ne mogu da provalim što je taj kod. Jer svugdje imaš pluseve i minuse. Kako mi to teško zaboravljamo ono što trebamo zaboraviti, a kako teško pamtimo ono što trebamo zapamtiti!? Meni je to uvijek bilo fascinantno. To je k’o onaj iz Splita kad ga je Nijemac pitao kako ne mogu riješiti problem odvoza smeća. Kaže Nijemac: »Mi smo još 56. godine, nakon Drugog svjetskog rata, riješili problem odvoza smeća«. A ovaj mu odgovora: »Riješili bismo i mi, ali je problem što kod nas Drugi svjetski rat još uvijek nije završen!«


Je li onda roman u kojem progovarate vi i Donald, Nijemac, a Sarajlija, pokušaj da se jedno prošlo vrijeme makar ukoriči?


– Baš tako, s tim da su tu ipak dvije stvari. Ja sam htio opisati rat u Sarajevu onako kako ga ja nisam doživio. Taj moj junak je ipak jedna vrsta jalijaša, a jalijaš je ipak solo pojedinac, solo dribler. Jalijaš nije mafijaš. On je nekad pravio sitne prijestupe, tukao se s policijom pa ga policija prebije, ali on ne dira slabije. Jalijaš je netko tko je mangup. Htio sam zabilježiti kako toga više nema, a htio sam paralelno uhvatiti današnje sarajevsko vrijeme iz njegove perspektive. Tako da ta knjiga jest o ratu, ali i o svima nama.


Ona ima nešto od onoga hašekovskog, mada svaka usporedba Donalda i Švejka ide duboko na štetu Donalda osim možda jedne; Donaldov jezik je mitraljeski. Švejkov jezik je ipak jezik prostodušan, a ovaj se odbija o zidove i nema kamena koji nije zakačio. Vrlo je malo ratnih knjiga koje ne prodaju ideologiju.


Donald ne prodaje ništa!


Donald samo želi pričati.


– Tako je. On je ćumur sarajevski. Njemu je do priče, a on više nema s kim. Tako da je to i knjiga o ostavljenosti. Ipak stojimo u MSU, muzeju kojeg nije bilo u doba kada sam počeo dolaziti u Zagreb. Početak 80-ih, šetamo po Kavkazu, Zvečki, gledamo gdje je Johnny pisao pjesme ne bi li slučajno s tih stolica prešao komad talenta i na nas. I onda, u tom svemu, dođeš do zaključka da se polako naš život ne neki način uselio u MSU. Eno Šejle, vjerojatno je i Braco Dimitrijević tu negdje, Stilinović i još neki ljudi koje sam po putu sreo. Ne treba se prestrašiti toga, ali ipak nosimo jednu vrstu odgovornosti, ako ništa onda za vlastite biografije.


Nije loš fazon da bi se mogao bavit’ politikom samo onaj koji potpiše da će njegova djeca ostati tu studirati. Ok, sve je slobodno, i možda je najbolji dio EU taj dio obrazovnog sistema koji djeci na nalaže da moraju studirati kod kuće, nego mogu uzeti papire i otići u Udine, ili Barcelonu. Ali, i prije je bilo tako. Stalno se pokušavamo diviti normalnim stvarima, kao što su nam odjednom nenormalne postale svakodnevne. Sav taj svijet globalnih komunikacija takozvanih, to je meni sve onako prenabudženo, lažno. Svi su nasmiješeni, sve smajliji, sve wow, sve su ikone za komunikaciju ljudske i bliske, a to je sredstvo komunikacije koje u jednom smislu otuđuje ljude.


S jedne strane sve nasmiješeno, a s druge nikad veći pesimizam. I Donald je, zapravo, podosta rezigniran.


– Kako nije. Makar, njega glođe jedna druga stvar. Pored globalne činjenice da je svijet postao manje dobro mjesto za život, njega brine i činjenica da je Sarajevo ostavljeno 92. godine i da se u tom smislu nije previše pomjerilo. Sarajevo je pritjerano uza zid da bude nešto drugo od onoga što je bilo, to znamo, i to cijevima. A onda je ta pritjeranost uza zid, povremena opsada, u jednom trenutku postala trajno stanje.


Kako Donalda čitaju izvan Sarajeva, kako se nose sa šatrom kojom je dijelom pisan?


– Piše mi urednik iz Srbije i kaže kako misli da ljudi to trebaju čitati jer je univerzalna stvar. A taj roman uopće nije blag prema onima koji su napali Sarajevo, a nije blag ni prema onima koji su ga branili. Jer rat nije blag ni prema kome. I onda sedam dana prije objavljivanja romana zovem Donalda i kažem: »Vidi majstore, ja sam sada upravo opalio close, nakon 12 godina završio sam knjigu za koju si ti inspiracija. Hoćeš li da ti promijenim ime?« On će na to: »Neću buraz, ja tebi vjerujem što si napis’o, ko da sam i ja.« Ako je tako, onda će ga razumjeti i u Bugarskoj, ili u LA-u.



Možda se gastro pitanja, makar ste znalac, ne bih ni latio da nije u igri anegdota posve nalik onom od čega je zapravo i roman satkan. Elem, janjetina i to ona »zdesna«.


– Bio bridž klub u Sarajevu. U gradu u kojem vrijeme ionako protječe sporije nego u ostatku svijeta, u bridž klubu vrijeme skoro pa da stoji. Sjedaju tamo njih dvojica i kartaju. Jedan sudac koji sudi predmete po selima oko Sarajeva, a drugi liječnik koji radi to isto. Izjeli njih dvojica za života floru i faunu. Pa jedan pita drugog: »Odakle je najbolje meso od janjeta, od koje pozicije!« Drugi baci kartu, pa reče: »Od plećke.« Sad onaj prvi baca kartu i pita: »Je li s lijeve, ili s desne strane?«– S desne strane. Na lijevoj je srce pa ono tamo leži. Tamo je masnije – kaže na to majstor.


Važno je, čovječe, kako živiš


Roman je to koji je i generacijska ostavština.


– Nema sumnje ikakve. U njegovom svijetu Alan Ford, Baka Slišković, Milo Hrnić i Tomislav Gotovac igraju značajne uloge. Njega je ipak odredila jedna blaga katarza pomiješana s anarhijom što su bile jugoslavenske 80-e u kojima si se sreo s radovima svih tih knifera, kožarića, braca ili marina abramović. Mi nemamo druge ljude, a stalno netko viče – dobro bi bilo da nije ovaj. Nema boljih! Nema boljeg Ante Tomića, ne možeš izmisliti raspudiće koji su bolji. Nema bolji Ahmed Burić, takav je kakav je. Ili, Jurica Pavičić. Kočijaška je to logika.



Novinar, pa još godinama. A novinarstvo nam na koljenima.


– Na koljenima, ali moramo ipak naći razlog. Povijest kršćanske civilizacije su, zapravo, četiri reportaže; po Luki, po Petru, po Mateju i po Pavlu. Peto evanđelje je već agencijski izvještaj. Ako znamo da je to tako, da prelazak obećanog naroda kroz more nije išao tako što je Mojsije isušio komadić nego je tu more bilo plitko pa se moglo proći – a nama je trebao tekst – onda je nastanak novinarstva duboko povezan s krizom u njemu. Kriza novinarstva dolazi zajedno s krizom svetih tekstova.


Ali, meni je paradoksalno što svi hoće uređivati medije, a ne znaju napisati ni koliko stoje četiri buketa sa zagrebačkog Cvjetnog trga. Zanimljivo je da mediji nisu nikada bili atraktivniji, a da novinari nikad nisu bili gore plaćeni i lošije živjeli, a zbog alternativnih činjenica, duplih dna, tzv. kreditnih proizvoda koje treba pratiti medijski sadržaj. Mislim da je to idiotski. Jedino što mi ovaj Interliber vraća nadu. Gledam te ljude kako se opet sumanuto probijaju između štandova, pa i ono što im ne treba tutnu u vrećicu. Vrati me u život činjenica da knjiga neće umrijeti. Novine ipak na kraju služe da se njima opere prozor.



Nego, je li nakon svega jasnije kako ćemo mi na ovim prostorima učiniti taj korak naprijed?


– Mi ćemo učiniti korak naprijed, ako učinimo korak dva nazad. To je ono što smo pričali na početku. Znam da to ništa ne bi promijenilo suštinski, ali ja bih pravo volio da dođe Johnny Štulić i objavi bilo kakav povratnički album. Neka pjeva na njemu obrade Sofke Nikolić »Cojle, Manojle« koje baš i ne zna pjevati, k’o ni ja, ali zaboli me! Neka pjeva štogod samo da opet dođe i uslika se za omot ispred MSU-a. Da se više prestanu ljudi inatiti. Stalno se netko inati. Umjesto toga, otiđi brate u Dretelj i reci: » Mi smo napravili ovdje užas ovim ljudima, zatvarali u logore, ljudi izvinite.«



Nogomet. Onaj o kojem znate skoro sve. I mostarski Velež. Pamte li se najbolja 11-orica?


– Nema nikakve sumnje da je najbolja ekipa Veleža meni ipak ona starija od one koje sam se nagledao. Petranović – Šišić – Mili Hadžiabdić – Tufek – Prskalo – Barbarić – Kajtaz – Skočajić – P.Jurić – Karabeg – Tuce, njih sam se nagled’o. Međutim, moglo bi biti da je u kontekstu toga što je dvaput Veležu makinacijama izvučen naslov, bolja generacija: Marić – Čolić – Džimi Hadžiabdić – Ledić – Matijević – Đurasović – Okuka – Slišković – V. Halihodžić – Vladić – Vukoje, a pritom je i Bajević igrao, mislim polusezonu, pa sam nedavno vidio fotku da su Baka i Bajević igrali zajedno! To mi je izašlo iz sjećanja.


A nama je to izgledalo normalno. Pa to je kao da zajedno igraju Christiano Ronaldo i recimo bucmasti, pravi Ronaldo. Da sam to vidio, vjerojatno bih plakao k’o malo dijete, i ja i pola svijeta.



Nedavno ste skladali pjesmu »Ne margini«. U svojevrsnom band aidu okupio se lijep broj znanih pjevača koji ne dvoje kako je vrijeme da se narod trgne, da promisli malo koga bira i kako mu je.


– Mogao sam to ja i sam otpjevati, obična je to country pjesmica, ali sam tri mjeseca sakupljao pjevače naokolo, uvaljivao ih u taksije i tjerao da pjevaju baš zato da se, ako je ikako moguće, raširi neka vrsta vibre, to da je, čovječe, važno kako živiš, a nije važno živi li ovdje od stoljeća sedmoga australopitek ili Hrvat, bogumil ili Bošnjak. Božji čovječe, plaća ti je 4.000 kuna! Za to u Parizu ne možeš pet puta ručati kako bog zapovijeda, dok drugi prave privatne aerodrome i zgrću milijune na činjenici da te prevare da si ti nešto.


Sva daje na to da će Donalda biti i drugi i treći dio?


– Sve ovisi od toga bi li on to htio. Nas smo, naime, dvojica.