Uvijek me privlačila ta igra miješanja stvarnosti i fikcije u kojoj se čitatelj zbunjuje – Jose Eduardo Agualusa / Foto T. DRAŠKIĆ SAVIĆ
Istina je jako precijenjena, a ideja o istini je pomalo totalitarna. U nedemokratskim režimima postoji samo jedna istina. U demokraciji nema istine, samo njezine verzije. Svaka osoba ima svoju
Jose Eduardo Agualusa bio je jedan od važnijih razloga da se posjeti Sajam knjiga u Istri: na gostovanju u Puli predstavio je novi roman »Opća teorija zaborava« koji je kandidiran i za prestižnu nagradu Man Booker.
Hrvatskoj je publici Agualusa poznat po knjigama »Kreolska nacija«, »Prodavač prošlosti«, »Žene mojega oca« i »Tropski barok«, a ono čime osvaja i kritiku i publiku diljem svijeta, novi je pristup magijskom realizmu i strast pripovijedanja koja provaljuje iz njegovih naoko suzdržanih rečenica. O toj je strasti govorio i u Puli prošlog tjedna – za njega, radost pisanja jedini je razlog da se čovjek u ovom vremenu nesklonom knjizi, uporno njome bavi.
U »Općoj teoriji zaborava«, svježe objavljenoj u nakladi Meandra, piše o introvertiranoj ženi koja se u srcu Angole našla usred rata, zatočena na najvišem katu zgrade, u stanu kojemu je zazidala vrata i učinila ga svojom tamnicom na 28 godina.
U uvodnoj napomeni u romanu zavarali ste čitatelje informacijom o tome da je priča istinita. Zašto se na takav način otvorili temu o odnosu fikcije i stvarnosti, ključnu za vaš roman?
– Želio sam jednu priču koja se zapravo čini nemogućom prikazati kao vjerodostojnu. S druge strane, uvijek me privlačila ta igra miješanja stvarnosti i fikcije u kojoj se čitatelj zbunjuje.
Promjena perspektive
Na ovo su čitatelji u Angoli i u Europi reagirali sasvim suprotno – u Europi su uzeli zdravo za gotovo da se zbilja radi o stvarnim događajima, dok su u Angoli podrazumijevali da je priča potpuno izmišljena. Što se iz ovoga da zaključiti?
– Ni u Portugalu ni u Brazilu nije se postavljalo to pitanje. Možda mi u luzofonom svijetu nemamo istu opsjednutost istinom koja postoji u drugim zemljama, pogotovo u zemljama s kalvinističkom tradicijom. U Angoli, posebice, stvarnost je još uvijek uvelike zagađena fikcijom i još onim čudesnim. Mislim da je tako zbog postojanja još uvijek izvjesnog magijskog mišljenja i ruralnog svijeta u urbanim sredinama. U svakom slučaju, mislim da je istina jako precijenjena. Ideja o istini je pomalo totalitarna. U nedemokratskim režimima postoji samo jedna istina. U demokraciji nema istine, samo njezine verzije. Svaka osoba ima svoju.
I u vašim je romanima tako – u njima postoji snažna, iako tajanstvena, veza između povijesti i fikcije. Kakva je priroda tog odnosa u »Općoj teoriji zaborava«?
– Uvijek me zanimalo pisati polazeći od povijesnih događaja, preokretati i potkopavati uobičajene perspektive. Kada se perspektiva promijeni, svijet se pokaže drukčijim.
Način na koji vaša junakinja vidi Angolu pomalo je kontroverzan, zar ne? Zrcali li se u njezinoj emocionalnoj rezerviranosti prema patnji zemlje stav Portugala prema svojoj koloniji?
– Ludo od početka predstavlja pogled kolonizatora, koji je uvijek pun predrasuda, neznanja i straha u odnosu prema drugom – koloniziranom. Ona se spašava tek kada se pretvori u drugoga. Tada se ona humanizira i pronalazi svoj mir.
Roman je iznimka u vašem opusu – utemeljen je na prethodno napisanom filmskom scenariju, dok su drugi vaši romani nastajali u procesu pisanja, fabula je konstruirana »usput«, dok ste razvijali šturu ishodišnu ideju. Je li bilo oslobađajuće, imati od početka fiksni koordinatni sustav likova i događaja?
– Da, to je točno. Za ovu knjigu imao sam prethodno okvir, ali ga i nisam uvijek poštivao. Knjiga se dosta razlikuje od scenarija. Imati okvir daje izvjesnu sigurnost i omogućava da pisanje brže napreduje, ali također oduzima zadovoljstvo otkrivanja u pisanju.
Što je sad s tim filmom? Hoće li uspjeh romana »pogurati« i njegovu realizaciju?
– Da, ja sam neko vrijeme živio u tom stanu, u jednoj zgradi koja je nekad, u kolonijalno doba, bila luksuzna, a u koju su se poslije doselili ljudi iz siromašnih četvrti, i koja se u tom trenutku ponovo našla u tranziciji u kapitalizam. Bilo je susjeda koji su uzgajali kokoši na balkonima, ali imali smo i susjede koji su bili jako bogati i živjeli u potpuno preuređenim stanovima. Bilo je to u vrijeme velike političke netolerancije. Osjećao sam izvjestan strah od toga da napustim kuću, da izađem na ulicu. Svi su bili jako napeti. I tada sam počeo razmišljati kako bih preživio da podignem zid koji bi moj stan odijelio od ostatka zgrade. Tako je nastao lik Ludo.
Izvor čudesnoga
Kompleksnost dijaloga s prošlošću glavna je tema romana. Ovo ga čini bliskim i hrvatskim čitateljima. Je li zaborav pravi način mirenja s prošlošću u društvima koja su prošla traumu rata? Bismo li, kako Ludo kaže, svi trebali »vježbati zaborav«?
– Ne zagovaram to. Mislim da je potrebno prije sjećati se nego zaboravljati. Potrebno je da ljudi međusobno razgovaraju, da pokušaju shvatiti što se dogodilo. Da zajedno plaču. Ova je knjiga također knjiga o opraštanju. Nekoliko je likova počinilo zločine i ne znaju kako dalje živjeti s tim. U potrazi su za nekom vrstom oprosta. Kao Ludo, i oni će se spasiti kada se predaju drugome. Kada u drugome napokon prepoznaju ljudsko biće.
Zašto Ludo »štedi na pridjevima«? I zašto vi činite to isto?
– Ludo želi komunicirati, piše po zidovima stana, ali u jednom trenutku više nema po čemu pisati. Mora se sažeto izražavati. Jednostavnost je ono što sam i ja sam uvijek nastojao postići kao pisac: birati uvijek sitne riječi, pričati priče s najmanjim mogućim brojem riječi.
I na taj način nastavljate veliku tradiciju magičnog realizma: ovaj se roman doima kao književni rođak »Sto godina samoće«. Kamo se okrećete po magiju?
– Naša stvarnost u Angoli upravo je takva. Gabriel Garcia Marquez posjetio je Luandu, 1977., kako bi napisao tekst o kubanskom sudjelovanju u građanskom ratu, i upravo je to shvatio – shvatio je da izvor čudesnoga iz njegova djetinjstva potječe s afričkog tla.
