U hrvatskoj povijesti arhitekture Rijeka zauzima specifično mjesto po brojnim projektiranim i realiziranim kazališnim zgradama. Karakter sredozemne luke koja je putnicima, gostima i pomorcima morala osigurati mjesta za zabavu, specifičan politički položaj grada koji je bio predmet interesa više država, kao i kompleksna etnička i kulturna pripadnost stanovništva, učinili su Rijeku gradom s najvećim brojem kazališta u Hrvatskoj.

O tome govori knjiga »Riječka kazališta« dr. sc. Nane Palinić, arhitektice koja se sustavno bavi istraživanjem i valorizacijom riječkog graditeljskog naslijeđa. Opsežna znanstvena monografija objavljena je u nakladi Državnog arhiva u Rijeci i Građevinskog fakulteta riječkog Sveučilišta, a nastala je temeljem doktorske disertacije autorice koja je tijekom višegodišnjeg istraživanja rasvijetlila niz do tada neistraženih, pa i posve nepoznatih podataka iz riječke kazališne  povijesti.

U arhivskoj dokumentaciji Nana  Palinić prva je otkrila nacrte najstarijih riječkih kazališnih zdanja iz baroknog razdoblja. U knjizi po prvi put  predstavlja i do sada nepoznat projekt slavnog  Adamićevog kazališta s  početka 19. stoljeća, u to vrijeme jednog od najljepših u Europi, ali u nacionalnoj povijesti  arhitekture još uvijek neprepoznate vrijednosti.  Ukupno je obradila 39 stalnih, velikih kazališta, manjih varijetetskih scena, kazališta neprofesionalnih udruženja i još tridesetak ljetnih scena.

Utemeljeno na arhivskim izvorima i terenskim istraživanjima, njezino  djelo na čak pet stotina stranica kroz povijest izgradnje kazališta u  Rijeci zapravo priča o povijesti grada, pojašnjavajući urbanistički i politički   konteksta vremena u kojem su nastala.

   Teatro Fenice

Riječku kazališnu povijest istražujete više od dvadeset godina, a podaci  koje podastirete u monografiji pokazuju da Rijeka kroz povijest  egzistira kao značajno kulturno, a ne samo industrijsko središte.  Svijest o tome baš  i nije razvijena.

– Upravo to je i bio jedan od poticaja da se upustim u istraživanje. Krenula sam od Teatra Fenice, uz koji je bila posebno vezana moja a i brojne druge generacije. Dok je djelovalo kao  kino »Partizan«, to je bilo mjesto koje smo najčešće posjećivali, a zbog svoje iznimne arhitektonske vrijednosti postalo je i temom mog magistarskog rada. Što sam dublje istraživala, pronalazila sam sve više materijala koji su upućivali da je Rijeka zaista fenomen – grad s posebnim interesom  za kazalište koji je   realizirao najveći broj građevina  takve namjene na  teritoriju Hrvatske.  Svojim kulturološkim  i arhitektonskim  značenjem  neka  od  njih  prelaze  lokalne okvire i presudna  su za povijest kazališta Hrvatske i ovog dijela Europe. Najznačajniji primjer  upravo  je Teatro  Fenice,  jedino kazalište iz secesijskog  razdoblja na području  Hrvatske, a  koje ima dvije dvorane:  varijetetsko kazalište u suterenu i veliko kino –  kazalište u nadzemnim etažama. Ukupno je moglo primiti  čak  2.650 posjetitelja, što ga i  danas  čini najvećim  kazalištem u Hrvatskoj i ovom  dijelu Europe. Kuriozitetan  je podatak da je Rijeka nakon izgradnje Teatra Fenice u kazalištima i kinima imala ukupno više mjesta nego svi ostali gradovi Hrvatske zajedno!

Kako to  da  u Rijeci nastaje tako veliko kazalište u vrijeme kada  se  drugdje na području Hrvatske kazališta ne grade uopće?

– U razdoblju  historicizma podignuta su mnoga kazališta na cijelom  teritoriju Hrvatske, pa u secesiji nije ni bilo veće potrebe za građenjem novih. Rijeka je iznimka jer je na prijelazu 19. u  20. stoljeće doživjela takvu privrednu, ekonomsku i urbanu ekspanziju da se očekivalo  kako će izrasti u sredozemnu metropolu s petsto tisuća stanovnika. S takvim projekcijama krenulo se i u gradnju Teatra  Fenice koje odgovara mjerilu velegrada, a zapravo predstavlja tek polovicu velikog kulturnog  kompleksa što su ga planirali podići nasljednici Caterine Ricotti, poduzetnice i bivše plesačice koja je na toj lokaciji prvo kazalište osnovala još 1874.  godine. Uz zgradu novog  kazališta izvedenu prema projektu austrijskog arhitekta Theodora Träxlera, učenika Otta Wagnera i riječkog graditelja Eugenia Celligoia, planirala se i gradnja Casina s koncertnom dvoranom, društvenim prostorijama, luksuznim šesterosobnim stanovima i krovnom terasom, svom u zelenilu.

Po svom modernom konceptu, unutarnjem  prostoru,  konstrukciji i  tehničkim inovacijama, Teatro Fenice ravnopravno stoji uz bok kazalištima koja se u to doba grade u europskim centrima. To je prvo armiranobetonsko kazalište u  Hrvatskoj i jedno od prvih armiranobetonskih kazališta  Europe. U nacionalnim  okvirima ono je i jedina zgrada s dva kazališta u jednom.  Osim zahtjevne konstrukcije  s velikim rasponima  i potpuno nove koncepcije totalnog  prostora u kojem  galerije s niskim pregradama zamjenjuju lože tako da svi vide sve, u njemu su prvi put na  našem teritoriju primijenjeni i neki  od tada najsuvremenijih tehničkih  sustava, poput protupožarnog uređaja za umjetnu kišu na stropu pozornice i sustava ventilacije s ovlaživanjem zraka, koji se može smatrati pretečom klimatizacijskog uređaja. Kazalište je otvoreno svečanom izvedbom »Tosce« 2. svibnja 1914. godine, a idućeg dana direkciji kazališta stigao je telegram s čestitkama i zahvalama Giacoma  Puccinija.

Male scene

Osim tog  ambicioznog projekta, početkom 20. stoljeća izgrađene su i brojne male scene i varijetetska kazališta.

– U tom razdoblju nastaje čak osam malih scena, ali uglavnom adaptacijom prostora druge namjene. Na Brajdi se otvara kazalište »Apollo«, danas Gradsko kazalište lutaka, te dva kino-kazališta: »Salon Margherita« u palači »Viktorija«  kraj  Tvornice duhana  i »Parigi« u Krešimirovoj ulici  gdje se do 1990.  nalazilo  kino »Viševica«. Uz Kalvarijske stube nastaje Teatro Thalia, današnji KUC Kalvarija, a u Starčevićevoj ulici kino – kazalište »Argentina«, koje u poslijeratnom razdoblju postaje kino »Garibaldi«. Osim toga, otvorena su  i kazališta u sklopu Ubožnice braće Branchetta, današnjeg Medicinskog fakulteta, u Milosrdnom dječjem prihvatilištu na Školjiću, današnjem »Ex  Bernardiju«, i  u Salezijanskom samostanu.

Kontinuitet kazališne djelatnosti u Rijeci  kroz materijalne se tragove može pratiti  od srednjeg vijeka do današnjih dana, ali  je pretpostavka da egzistira još od antičkog razdoblja.

– Postojanje nekog vida kazališnog  ili  borbenog spektakla u više od šest stoljeća koliko je trajala antička Tarsatika sasvim  je izvjesno, ali je pitanje da li je za tu djelatnost postojala privremena ili stalna građevina. Neki su istraživači pretpostavili da bi se u Starom gradu, na Gomili, možda mogli naći ostaci amfiteatra.  Ta se pretpostavka bazira na nazivu lokaliteta koji sugerira da je na tom mjestu prije srednjovjekovne izgradnje postojala gomila ruševina – moguće neke antičke građevine, a  zanimljiv je i gotovo pravilan eliptični oblik tog prostora vidljiv na starim  planovima. Odgovor na to pitanje mogu, međutim, dati arheološka istraživanja.

Prva, sigurno dokumentirana pojava kazališta u Rijeci vezana je uz  liturgijske i poluliturgijske drame koje su od 15. stoljeća izvođene u crkvama i pred crkvama u vrijeme vjerskih blagdana. Ta se praksa zadržala sve do početka 17.  stoljeća, kad u Rijeku dolaze isusovci koji 1629.  godine  osnivaju prvo školsko kazalište, najprije u staroj gradskoj školi kod Sokol kule, a potom u prizemlju nove isusovačke Gimnazije izgrađene  na  Grivici, uz crkvu sv. Vida. Paralelno s tim kazalištem, na današnjem  Pavlinskom trgu,  u jednoj  od  kasnije  srušenih zgrada, nastaje i prvi pučki teatar, s repertoarom  čije podrijetlo je  vezano uz srednjovjekovne  i renesansne ulične zabavljače. Na tom je mjestu djelovao do sredine 18. stoljeća, kada seli u drveno kazalište na  Dolcu, prvo izvan gradskih zidina.  

U isto vrijeme javljaju se i prve inicijative za gradnju stalnog zidanog kazališta koje će realizirati tek talijanski poduzetnik Giuseppe Bono. On će  1765.  godine izgraditi zidano kazalište na lokaciji na kojoj se danas nalazi istočno krilo  zgrade Sveučilišne knjižnice i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Nakon  nekoliko godina  kazalište prodaje Giuseppeu de Gerlicziju,  koji pak 1784. zgradu daje u zakup Općini. Kazalište je djelovalo  40 godina, a svojim značenjem nadilazi lokalne okvire jer je riječ o prvoj namjenski građenoj  kazališnoj građevini na području Hrvatske.  Izgrađeno je 18 godina prije zadarskog  Nobile Teatra koje je do  sada  smatrano prvim takvim kazalištem u Hrvatskoj. Kazalište  je imalo  sve elemente tipičnog talijanskog baroknog kazališta, a moglo je primiti 300  posjetitelja  i može se smatrati za to doba velikim jer je Rijeka 1750. imala oko tri tisuće stanovnika.

Osim ovog, u vrijeme  baroka planirala se i gradnja velikog, reprezentativnog  kazališta nazvanog Teatro Nobile koje se trebalo nalaziti na mjestu  današnjeg Trga Republike. Projekt  je 1784. naručen od talijanskog arhitekta Uldarica Mora, ali nije izveden  jer je Općina izgubila interes za gradnju  novog teatra nakon uzimanja u zakup Kazališta Bono-Gerliczi,  koje joj je  vlasnik ponudio  po vrlo povoljnim uvjetima, iz  bojazni da ne propadne zbog pojave konkurencije. Kazalište je opstalo sve do izgradnje velikog  Adamićevog  kazališta podignutog 1805. godine na mjestu današnje palače Modello i Gradske knjižnice.

Adamićevo kazalište

U  monografiji  predstavljate i do sada nepoznate nacrte  Adamićevog  kazališta. Gdje ste ih  pronašli?

– Pronašla sam ih u  planoteci Konzervatorskog odjela  u Rijeci. Moj je dojam da su tamo bili možda namjerno pohranjeni, kako ih netko od kolekcionara izvan Rijeke ne bi pronašao  i odnio,  jer  i to  se događalo.  Znamo da je još Vicko Andrić putovao  po Hrvatskoj i skupljao nacrte kazališta  po gradskim  arhivima.  Tako se u njegovoj  ostavštini doniranoj  splitskom  Konzervatorskom odjelu našao idejni projekt  Adamićevog kazališta iz 1798.  godine, a mi u Rijeci imamo samo kopiju.

Pronađena su dva kompleta nacrta – snimak postojećeg stanja kazališta  iz 1882.  godine, kao i prijedlog rekonstrukcije iz  iste  godine. Sad konačno  možemo rekonstruirati kako je kazalište  stvarno izgledalo, a bilo je impresivnih  dimenzija :  23 x 54 metra.  Južnom stranom zgrada je  izlazila  čak 17 metara izvan linije ostalih zgrada  na tome  potezu. Prvi projekt kazališta izradio je sam Andrija  Ljudevit  Adamić, dominantna figura ondašnjeg  gospodarskog i političkog života s velikim graditeljskim ambicijama.  Jedno  je  vrijeme  čak radio  u Građevinskom uredu Pomorskog gubernija  kao suradnik vodećeg inženjera Antuna Gnamba, jer je kao mladić u Beču pohađao  školu u kojoj  je  naučio geometrijsko crtanje.  Nije, međutim, imao  znanje arhitekta pa je u tom projektu činio greške zbog kojih se, između ostalog,  tijekom gradnje  urušio  dio zgrade. Projekt je nakon toga korigiran od strane školovanih inženjera, u prvom redu Gnamba, kojeg su, međutim,  gradski oci okrivili za probleme nastale pri gradnji.  

Njegov odnos  s Adamićem  u to je doba bio  već jako narušen jer  je vodeći gradski inženjer  upozoravao  da  je  zgrada tolikih  dimenzija prevelika  za lokaciju  na kojoj je Adamić inzistirao i snagom  političkog utjecaja  ishodio  da je  dobije. Nakon incidenta  na gradilištu, Gnamb je zaradio   opomenu uz obavezu da  svakodnevno nadzire gradnju, uz napomenu  da  će se svaki budući propust  smatrati isključivo njegovom odgovornošću.  Umro je nekoliko  mjeseci  nakon  dovršetka  kazališta.

Zgrada je izgrađena  u klasicističkom stilu, ali  su u unutrašnjosti zadržani mnogi elementi baroka. Premda  predimenzionirana, u to vrijeme se isticala kao najljepša i najreprezentativnija gradska građevina. U prizemlju i mezaninu nalazila se velika  plesna i koncertna dvorana, a na prvom katu  je počinjalo kazalište s gledalištem okruženim ložama. Unutar  zgrade se nalazio i hotel ali i brojni drugi sadržaji, koji su osiguravali da  kazalište posluje rentabilno. Rijeka je u to  vrijeme imala osam tisuća  stanovnika, a  kazalište je moglo primiti, zajedno s prizemnom dvoranom,  čak dvije tisuće posjetitelja.  Godine 1835. otkupila  ga je općina. Rijeka  je time  po prvi put dobila  Gradsko kazalište  koje  se  moglo   pohvaliti i  s nekoliko tehničkih inovacija.  Za  kazalište  su  1940.  nabavljeni prvi zahodi sa sifonom u Hrvatskoj,  a 1870.  i  prvi  aparat  za električno svjetlo s reflektorima  namijenjen osvjetljenju pozornice.

Kazalište je djelovalo  do 1881.  kad je donesena odluka o zatvaranju,  a  kasnije i o  rušenju zgrade.  Te  godine izbio  je  požar u bečkom Ringtheateru u kojem  je poginulo više stotina ljudi. Sve  europske zemlje nakon toga su  znatno postrožile sigurnosne  propise. Kako Adamićevo kazalište    nije imalo dovoljno  izlaza  za evakuaciju,  te su okolnosti  bitno utjecale na  odluku  o  njegovoj sudbini.  U međuvremenu  se promijenila i urbanistička situacija oko kazališta,  publika je postala sve zahtjevnija, što je sve rezultiralo odlukom da zgrada ne može više opstati na toj lokaciji

Zgrada riječkog HNK-a

Kao  zanimljivost ističete  i činjenicu  da se kontinuitet  kazališne  djelatnosti u Rijeci  ostvaruje i doslovno, fizički, jer  se pri  gradnji novih zgrada  koristio  materijal  srušenih.

Mislite da  je  vrijednost zgrade HNK  Ivana pl. Zajca precijenjena?

– U usporedbi s nekim drugim građevinama, koje su bile podcijenjene možda i jest, iako  se za riječke prilike radi o  reprezentativnom  kazalištu   kojem se ne može osporiti umjerena  inovativnost.  Za konstrukciju gledališta po prvi put na našem prostoru  primijenjena je  željezno-čelična konstrukcija. Okretna pozornica, električna  instalacija, centralno grijanje i ventilacija  bile su tehnološke novine  koje  su kazalište svrstavale u jedno od najmodernijih u Europi, dok  iz današnje  perspektive neprocjenjivu  vrijednost  predstavljaju  alegorijske kompozicije Gustava i Ernsta Klimta te Franza Matscha,  u to vrijeme  mladih umjetnika čije slike  krase   strop  gledališta.

Gradnja kazališta bila je vrlo zahtjevna.  Temeljenje se moralo izvesti na pilotima, a zbog kratkoće rokova  radilo se i  noću. Građani su se bunili jer  im  je smetala  buka,  a  negodovali su i zbog činjenice da  će dobiti manje kazalište od  Adamićevog.  Nova je  zgrada  bila  raskošnija i reprezentativnija, ali  fizički manja i bez plesne sale, pa su  Fellner i Helmer osmislili  rješenje da se nad parter postavi pod u razini pozornice na kojem se u  sezoni karnevala može i plesati.

U  vrijeme historicizma Rijeka dobiva i Teatro  Ricotti – Fenice  na Dolcu   koje dogradnjama ljetne  pozornice evoluira u pravo kazalište i  djeluje   kao  svakodnevno  otvoren  narodni teatar. U  neposrednom susjedstvu otvaraju se  i  dva  manja  kazališta:  Teatro Jugo, u današnjem prostoru  Generalnog  konzulata Republike Srbije, te Sala Armonia  na  vrhu iste ulice.  Na Trsatu  se gradi Hrvatska čitaonica, na  Zametu Dom radničkog društva  »Sloga«,  a  na Korzu Filodrammatica, reprezentativno zdanje Giacomma  Zammatia koji  je oblikovao nove gradske četvrti Dolac i Brajdu.