Sudimo li po selekciji jedne od najvećih domaćih kazališnih manifestacija, Festivalu svjetskog kazališta, ove godine otvorenog predstavom »Smrt u Veneciji/Pjesme mrtvoj djeci« redatelja Thomasa Ostermeiera kao himnom homoerotičnoj strasti, zatim uzmemo li u obzir nedavno samoukidanje domaćeg Queer festivala uz obrazloženje da se led hrvatske homofobije ipak postepeno počeo topiti, otvarajući javni prostor nešto većoj toleranciji prema homoseksualnoj orijentaciji, ispada da se zbilja možemo malo opustiti oko statusa ljubavnih sloboda. Doduše, gotovo nigdje u javnosti ne možemo susresti ni queer, ni lezbijske, ni gay parove.

   Zagrebački tramvaji poznati su po incidentima u kojima su gay putnici zadobili teške fizičke ozljede. Škole su nam diljem Hrvatske slavne po sustavnom bojkotiranju baš onog programa seksualnog odgoja u kojem se spominje mogućnost ljubavnog zajedništva istospolnih parova. A vladin prijedlog ozakonjenja homoseksualnih brakova nakon mnogo je vremena izveo crkvene djelatnike iz propovjedaonice izravno na ulice, gdje su prikupili toliku količinu netolerantnih potpisa da se upravo raspravlja o protureferendumu. O kakvoj onda slobodi ljubavi govorimo?!

Krila i štikle

Riječki koreograf Žak Valenta za temu svoje predstave uzima ubojstvo jednog od prvih srpskih LGBT aktivista te sudionika brojnih srpskih antiratnih organizacija Dejana Nebrigića, s time da predstava izbjegava dramaturgiju detaljnog izlaganja »paradigmatskog slučaja«. Tek nam na samom završetku izvedbe pokazuje dokument sudske optužnice podignute zbog Nebrigićeva ubojstva (dramaturg: Andrej Mirčev). Ostatkom izvedbe dominira konflikt nematerijalnosti žudnje, raskošnih i pomalo kičastih bijelih krila postavljenih na »vješalici« ispred plesne dvorane Zagrebačkog plesnog centra, a zatim istih tih glomaznih krila izloženih i na samoj pozornici, nasuprot niza modnih uniformi za noćne izlaske (crnih odijela koje potpisuje Tajči Čekada, crvenog disco kostima na šljokice, štikli itd).

   Sudar intimnog, u značenju nikakvim konvencijama ograničenog poimanja žudnje, nasuprot uvriježenih gesti klupskog zavođenja, stalno podsjeća gledatelje na vojni režim Erosa; na važeće »protokole« kojima se smije ili ne smije izraziti žudnja. Počevši od uvodnog žensko-ženskog tanga Ive Nerine Sibile i Aleksandre Mišić u muškim odijelima, zatim nježnog samomilovanja i ježenja vlastite (muške) kože oštrom površinom olovke Tomasa Kutinjača ili dugotrajnog čekanja na kontakt u noćnom klubu preko paljenja cigarete u ruci Aleksandre Mišić, »Hermafroditi duše« su predstava izrazito konfliktnih koncepcija ljubavi: erosa i karitasa. Čak su i sami izvođači izabrani po ključu neke mjere androginosti izgleda, odnosno začudnog spoja muškog i ženskog vizualnog stereotipa.

Agonija i ekstaza

U plesnom je smislu na razini čitave predstave najoriginalniji plesni solo Ive Nerine Sibile, izveden uz hipnotički jednostavnu albansku glazbu, s izravnim asocijacijama na povezivanje zavojima vlastitih grudi te na obrednu praksu albanskih »virdžina«, žena koje su pred plemenskim poglavicama izabrale doživotni celibat i samim time stekle pravo da odijevaju mušku odjeću, rade muške poslove, piju alkohol, sviraju, pjevaju i budu »glava obitelji«. Ova se sekvenca predstave približava osobitoj čistoći ekstatičkih priziva i zaklinjanja koji kulminiraju koreografskim »klanjanjem« i opetovanim »brisanjem« vlastitog lica/glave u korist neobuzdanog plesa, ukidajući ne samo rodove, nego i poznate nam, svakodnevne discipline tijela.

   Na drugi je način potresan solo Aleksandre Mišić (na izvedbi koju sam gledala nesmirivo rasplakavši gledatelja u publici): riječ je o plesnoj potrazi za partnerom koja završava autodestruktivnim paljenjem vlastite ruke vatrom upaljača pa zatim igrom troje izvođača oko istovremenog proždiranja i obljubljivanja kolabiranog ženskog tijela. Ukidanje razlike između obljubljivanja i proždiranja tijela također je veoma uznemiravajuća.

Pop ikone, rane i stigme

Numera u kojoj Iva Nerina Sibila pleše uz čuvenu »Enigmu« transseksualne Amande Lear, humornom drskošću citirajući najčešće pokrete disco plesa sedamdesetih (inače demokratskog perioda kada su sve boje kože i svi društveni statusi mogli zajednički njihati bokovima i okretati dlanom oko dlana), ponovno postavlja pitanje što je to pamćenje plesa, smije li se pokret suvremenog plesa vraćati u minule plesne epohe te kako uopće citirati i parodirati socijalne koreografije koje nikada nisu težile umjetničkoj verziranosti. U interpretaciji Sibile, queer diva je diva klišeja. Njezina je scenska aura tragična, bolje rečeno opterećena veoma malim dijapazonom strogo kodiranih reakcija flertovanja s publikom.

   Na ovaj način Sibila dovodi u pitanje jednu od osnovnih premisa aktualne queer politike: diva nije nikakav »uzor« (kao u predstavama Ive Dimcheva); diva je neka vrsta strogo nadzirane zarobljenice javnih očekivanja, na isti način na koji je to bio ubijeni Dejan Nebrigić.

   U cjelini, »Hermafroditi duše« govore o žudnji kao vrsti rane oko koje je moguće izvesti zanosno odlučni i strastveni tango, baš kao i bolni ples samoekstaze ili samoranjavanja, ali definitivno o rani koju nije moguće zaliječiti ni zatvoriti. Poput kazališnog zastora čije otvaranje katkad podsjeća na dugačak rez zadan obrednoj životinji, iz čije razmaknute nutrine kaplje krv čitave zajednice, tako i »otvaranja« kojima se bavi Valentina predstava govore o golotinji koja nikada nije određena golim tijelima, već isključivo razgolićenjem kronične unutarnje povrede.

   U toj je bespoštednosti izloženog stradanja ujedno i najveća kvaliteta ove po mnogo čemu skromne, ali zato istinski angažirane, koliko i performerski snažne predstave koja će sutra, nakon Zagreba, biti izvedena i u riječkom Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku.