Ne bih ništa mijenjala, sve mi je sjelo, na početku karijere nisam imala pravi angažman, nego teatar u gostima. Bilo je sjajno. Bila sam glumačka skitnica, ali to sam ja, skitnica sam i po vokaciji, govori glumica koja se vratila kazalištu
Ja sam, dušo, besmrtna. Kaže to Vera Zima – odnosno njen lik – u predstavi »Žene u crvenom« Ludens teatra iz Koprivnice kojom se ova glumica predstavila na nedavno završenom Festivalu neovisnih kazališta u Opatiji. Ista rečenica mogla bi se primijeniti i na glumicu, koja na sceni traje punih četrdeset godina, a u posljednje vrijeme pravi je »comeback« napravila kroz ulogu Ruže Kosmički iz serije »Odmori se, zaslužio si«, možda i najboljeg uratka koji se u novom tisućljeću mogao »uhvatiti na malim ekranima«. Za četiri desetljeća tijekom kojih njena zvijezda nije nimalo izgubila sjaj, Vera Zima nagrađena je i posebnom nagradom »Old FEN« za – trajnu izvrsnost.
Prošli ste u tih četrdeset godina širok raspon uloga, od onih djevojačkih pa do sadašnjih, kada igrate majke i bake. Postoji li tu nekakva »rupa« kod glumica, period između djevojaštva i majčinstva, kada je teško pronaći pravu rolu?
– Postoji. Jer taman kad misliš da si super, promakne ti luda Ofelija Shakespeareova ili Nora Ibsenova, ali uvijek imaš režisera koji gledaju više na kvalitetu glumice nego da odgovara po dobi. Ja sam često igrala uloge koje su bile dosta starije, davnih dana u &TD-u. Sjećam se jedne predstave, »Žak Fatalist i njegov gospodar« u kojoj smo igrali Vanja Drach, Ivica Vidović i ja. Cvijet, 33 godine, glumim staru krčmaricu. I pita mene Ivica Vidović: – Pa kako ću ja tebi reći – gospođo mora da ste u mladosti sjajno izgledali? Rekla sam mu: – Ja sam dobila tu ulogu, ti se snalazi i plivaj kako znaš… Postoje rupe u kazalištu, i na filmu i televiziji… Puno puta sam sjedila u kazalištu u publici, gledala kolegicu na sceni i mislila: »Bože, kako bih ja to sto puta bolje«. Ali, sve to dođe na svoje… Bilo je uloga i uloga.
– Ja sam prvi put na FEN-u, ali mislim kako je to hvalevrijedan festival, i baš su me cure protekla dva, tri mjeseca uveseljavale kako će nam biti super u Opatiji. I je, u Opatiji nas je dočekalo puno divnih ljudi, kolega glumaca s kojima se uživam družiti. Slavica Knežević, Vitomira Lončar, Ivica Šimić, Dubravka Ostojić… Sve su to divni ljudi. Radila sam sa svima, prije 25, 30 godina. Sve su to sjajni ljudi i veliki glumci. Voljela bih da traje to kazalište, da se nikada ne ugasi… I neće. Jasno da neće. Dok god je ovakvih skupljanja. Svaka čast Opatiji i Rajni Miloš. Mislim da je FEN čudo i da ga treba njegovati.
Kada biste uspoređivali kazalište u vrijeme kada ste počinjali s glumom i danas, što biste istaknuli kao razliku? Je li teže ili lakše bilo nekad ili danas?
– Mislim da se teže danas baviti glumom. Puno stvari sa strane te usmjerava nekamo, u nešto… Prije su bila bolja vremena. Imali smo više vremena jedni za druge, za stvari koje volimo. Danas je drugačije, teže je doći do srži, do onoga što ja osjećam da bi trebalo biti kazalište. Ali si onda toliko sretan kada se dogodi i kada odeš na predstavu i shvatiš da je to – to. U današnje vrijeme sve više toga postaje i ostaje umjetno. Mi smo nekako išli stepenicu po stepenicu. Ta naša generacija glumaca je razmišljala. Vjeruješ u to da ćeš misleći o sebi i o ulozi otvoriti neke ormariće i da će ti duša izaći na nos. Drugo je vrijeme došlo, ali uvijek će biti ljudi koji kazalište u osnovi vole, čuvaju.