RIJEKA – Opera HNK-a Ivana pl. Zajca upustila se u poduhvat postavljanja monumentalnog djela »Tristan i Izolda« njemačkog skladatelja Richarda Wagnera (1813. – 1883.) i sada nakon premijere – možemo reći – da je riječka Opera, u suradnji s gostima iz inozemstva, podignula još jednu ljestvicu više u svojoj izvedbenoj izvrsnosti.

U kontekstu postavljanja predstave u sklopu Europske prijestolnice kulture, Rijeka je dobila operu dostojnu ove titule. Nakon izvedbe koja je trajala oko četiri i pol sata, izvođače i autorsku ekipu – predvođenu američkom redateljicom Anne Bogart – premijerna je publika ispratila snažnim pljeskom, povicima »bravo!« i stajaćim ovacijama.

Reformator opere

Postavljanje »Tristana i Izolde« bio je velik izazov za riječku Operu, koja sada prvi put u svojoj povijesti producira neku operu Richarda Wagnera. I za riječku opernu publiku ovo je drugačija vrsta gledateljsko-slušateljskog iskustva.

S Wagnerovim opsežnim opusom njemačka romantična opera doživljava svoj puni procvat, a Wagner postaje važan reformator opere 19. stoljeća. Ovaj kompozitor isticao je značenje dramskog sadržaja kao nositelja cijelog opernog djela, a za njegovu što potpuniju interpretaciju tražio je sintezu glazbe, slikarstva i arhitekture.

Wagnerovu glazbeno-dramsku reformu čine tri glavna elementa – podjela činova na prizore umjesto do tada uobičajene podjele na arije i duete, zatim uvođenje lajtmotiva te simfonizacija orkestra koji postaje glavnim nositeljem muzičkih misli. Tako je nastao novi oblik Wagnerove glazbene drame.

Kod Richarda Wagnera gube se tragovi starije podjele opere na brojeve, ali i pravilne formalne konstrukcije općenito. Zbog toga nastaje takozvana beskrajna melodija, pri čemu i harmonijski jezik postaje sve složeniji, posebice u »Tristanu i Izoldi« (1865.) koji je središnje djelo Wagnerova opsežnog reformatorskog opusa.

Kako je redateljica Anne Bogart odgovorila kompleksnosti i kontemplativnosti Wagnerova glazbenog univerzuma? Temeljena na srednjovjekovnoj legendi, ova romantična glazbena tragedija u tri čina izvorno se odvija u Cornwallu i Bretanji u ranom srednjem vijeku.

U riječkoj predstavi radnja je transponirana u 20. stoljeće; prema scenografiji i kostimografiji Jamesa Schuettea moglo bi se zaključiti da je riječ o razdoblju moderne. Uz dva velika postranična crna kubusa, osnovni scenografski element čini ostakljena površina, a kako je scenograf u reportaži za Novi list spomenuo da je inspiraciju pronašao u arhitektu Miesu van der Roheu, ovaj scenografski detalj priziva njegove zgrade s istaknutim vertikalnim stupovima od metala. Spomenimo i da je Van der Rohe 1930-ih godina bio ravnatelj Bauhausa.

Simbolika mora

Prvi čin i kod Wagnera i u predstavi odvija se na brodu – Tristanov brod vraća se iz Irske u Englesku, a vitez Tristan dovodi svome kralju Markeu nevjestu, lijepu Izoldu. U svojoj režijskoj interpretaciji Anne Bogart naslanja se na motive mora i vode – dosljedno ih provodeći, u različitim varijacijama, od početka do kraja predstave.

Predivan preludij, koji uvodi u radnju prvog čina, prati video Grega Emetaza s motivom namreškane morske površine – koja postaje poput lajtmotiva koji tijekom predstave, ovisno o dramskim situacijama i sukobima, poprima različite oblike – od uzburkanog i nemirnog mora do mirne morske površine.

Ovu vizualnu zamisao izvrsno prati i oblikovanje svjetla Briana H. Scotta, koji izmjenom boja kreira atmosferu različitih emotivnih registara pojedinih prizora. Morsko plavetnilo, zrake sunca koje se probijaju, crvena u trenutku ranjavanja Tristana, do mora u negativu i crno-bijelih tonova u trećem činu…

Ovakvim konceptom, koji sinestetski povezuje glazbu i vizualnost, pa i arhitekturu, Anne Bogart i njeni suradnici slijede Wagnerovu estetiku sveukupnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk).

No veličanstvena glazba Richarda Wagnera ipak je u prvom planu, a tu su Riječki simfonijski orkestar i Riječki operni zbor (zborovoditeljica je Nicoletta Olivieri), vođeni nadahnutim maestrom Villeom Matvejeffim, pokazali svoju izvrsnost i doraslost jednom ovako zahtjevnom djelu.

Kod Wagnera je, naime, orkestar iznimno bitan jer je u njemu pronašao mogućnost maksimalne razrade lajtmotiva (u »Tristanu« ih ima dvadesetak), njihova citiranja, sukobljavanja i prepletanja, čime se u glazbi simbolički odražavaju misli i ideje libreta.

Impresivna Izolda

Najveće ovacije zasluženo je dobila njemačka sopranistica Maida Hundeling, koja je ulogu Izolde donijela zaista impresivno, scenski snažno i glasovno dojmljivo. Posebno treba izdvojiti ljubavni dijalog drugog čina, te, naravno, čuveni Liebestod – Izoldinu »ljubavnu smrt« u finalu opere.

U ulozi Tristana nastupio je švedski tenor Lars Cleveman, koji već ima iskustvo pjevanja ove zahtjevne uloge. Posebno treba pohvaliti članove riječkog opernog ansambla, koji su uspješno odgovorili izazovu Wagnerove glazbe.

Ivana Srbljan bila je odlična u ulozi Izoldine sluškinje Brangane, koja je krivac za ljubavni napitak od kojega Izolda i Tristan gube osjećaj za svijet oko sebe. Tristanova štitonošu Kurwenala pjevao je Robert Kolar, a zlog Melota, Tristanova ubojicu – u dugačkom kožnatom crnom kaputu – utjelovio je Marko Fortunato.

Mladog mornara i Pastira pjevao je Aljaž Farasin, a Kormilara – Dario Bercich. Istaknimo i izvrsnog Luku Ortara u ulozi kralja Markea.

Finale opere

Zanimljivu ulogu Anne Bogart dodijelila je članovima drugih ansambala riječkog HNK-a, koji su većim dijelom predstave na sceni, kao dvorjani, narod ili neka vrsta tragičkoga kora koji nijemo – samo pokretima koje je osmislio Christopher Murrah – prati i »komentira« zbivanja.

Premda je predstava uvrštena u programski pravac Doba moći EPK-a, u njoj u prvom planu nisu politika i moć. »Tristan i Izolda« prije svega je priča o velikoj ljubavi koja je moguća samo u smrti, a ovakvu idejnu koncepciju Wagner duguje Schopenhaueru i staroj indijskoj filozofiji.

Finale riječke opere ipak pruža određenu nadu – Izolda ide prema svjetlosti, a kraj potvrđuje da »sve dolazi iz mora i sve se u more vraća: to je mjesto rođenja, preobrazbi i ponovnih rođenja.«

U svom »Rođenju tragedije« o »Tristanu i Izoldi« pisao je Friedrich Nietzsche, koji je pravim glazbenicima uputio pitanje mogu li zamisliti čovjeka koji bi bio sposoban percipirati treći čin »Tristana i Izolde« bez ikakve podrške riječi i slike, isključivo kao divovski simfonijski stavak, a da mu pritom od grčevita širenja svih krila duše ne ponestane daha?

Završimo ovim Nietzscheovim riječima, uz dodatak da je Rijeka dobila operu koja ide uz bok opernim produkcijama u velikim opernim kućama u Europi i svijetu.