Uz premijeru »Nikole Šubića Zrinjskog«: Novi »Zrinjski« s ekološko-etičkom porukom

Foto I. Tomić

RIJEKA Dugim pljeskom i ovacijama premijerna publika ispratila je izvođače i autorsku ekipu predstave »Nikola Šubić Zrinjski«, koju je u HNK-u Ivana pl. Zajca režirala Dora Ruždjak Podolski. Ova popularna junačka opera, životno djelo Ivana pl. Zajca, uvijek se iščekuje s nestrpljenjem. Ovoga puta, upravo u Zajčevoj rodnoj Rijeci, »Zrinjski« je uprizoren na drugačiji način od uobičajenih postavljanja te opere u kojima često dolazi do izražaja nacionalna simbolika. U svom novom iščitavanju Dora Ruždjak Podolski odlučila je »Nikolu Šubića Zrinjskog«, čija se radnja odvija u 16. stoljeću, pomaknuti u distopijski prostor – pretpostavljenu budućnost koju karakteriziraju antiutopijski elementi, koji variraju od ekoloških do političkih i društvenih pitanja.Novi riječki »Zrinjski« tako se odvija u nekom postapokaliptičnom prostoru, koji je scenograf Stefano Katunar naznačio osušenim korijenjem koje postaje snažna simbolička slika naglašena oblikovanjem svjetla Elvisa Butkovića. U taj »futuristički« prostor redateljica je smjestila laboratorij, koji asocijativno priziva politička »mućkanja« i manipulacije, no to je i mjesto na kojem se u laboratorijskim uvjetima – u staklenim kovčežićima – poput najveće dragocjenosti čuva ono malo preostale zemlje. Tako Ruždjak Podolski vuče zanimljivu paralelu između nekadašnje borbe Hrvata protiv turskih nasilnika i zavojevača za slobodu i vlastitu zemlju, te današnjeg i budućeg vremena u kojem će se ratovi možda voditi za vodu i komadić nekontaminirane zemlje. Tako ovaj »Zrinjski«, neočekivano, dobiva i ekološko-etičku poruku. U posljednjem jurišu hrvatski heroji položit će svoje živote, no iz te žrtve nastaje svojevrsna katarza – u zadnjem prizoru iz osušenih korijena izbijaju zeleni listovi.

Usporedne radnje

U reinterpretaciji »Nikole Šubića Zrinjskog« Dora Ruždjak Podolski tako je napravila određeni pomak, ali nije suviše radikalno »zarezala« u Zajčevu operu (ideja s laboratorijem ipak se čini nekako neprirodno »nalijepljena« na siže Zajčeve opere). Povijesni okvir je uglavnom zadržan, ponajviše u stiliziranim povijesnim kostimima Manuele Paladin Šabanović. Nacionalna simbolika, poput hrvatskog pletera i šahovnice, zadržana je u detaljima, dok u finalnom prizoru iz zemljom uprljanog hrvatskog barjaka ispada šačica zemlje. Dvije usporedne radnje, ona u taboru turskog sultana Sulejmana i ona u Sigetu, odvijaju se relativno brzom izmjenom scena i scenografije, bez dodatnog dekora koji bi dočarao mjesta zbivanja. Izostavljen je lik eunuha Timoleona, kao i sultanov harem – veliki baletni prizor sastavljen od nekoliko odlomaka.

U ostalim segmentima Ruždjak Podolski uglavnom slijedi sadržaj Zajčeve opere, u kojoj je opisana pogibija Nikole Šubića Zrinjskog pod Sigetom 1566. godine. Za vrijeme dugotrajne opsade grada umro je i sultan Sulejman, kojem se izjalovio naum da s golemom vojskom osvoji Beč. Libreto opere napisao je Hugo Badalić prema drami »Zrinyi« Theodora Körnera, koji je izabrao primjer hrabrog otpora hrvatskog vojskovođe protiv turskog zavojevača. Muzikolozi smatraju da je libreto pisan pretežno lošim i banalnim stihovima, što je i jedina slabost ovog djela koje je često isticano više zbog patriotske frazeologije nego zbog svojih glazbenih kvaliteta.

Intimno i emotivno

Kad je riječ o glazbi, i premijerno ravnanje Villea Matvejeffa orkestrom riječke Opere, i solisti i zbor primjereno su odgovorili zadatku. Budući da je Dora Ruždjak Podolski »Zrinjskog« postavila više intimistički, stavljajući u prvi plan odnose među likovima, i pjevači su u svojim interpretacijama postigli veću emotivnu ekspresiju. Najveći aplauz i povike odobravanja zasluženo su dobili Robert Kolar kao Nikola Šubić Zrinjski i Kristina Kolar u ulozi supruge Zrinjskog Eve – poznati operni bračni par koji je sada prvi put i na sceni nastupio u ulogama supružnika. Emotivno proživljena bila je i Jelena u interpretaciji Anamarije Knego, a u ulozi Lovre Juranića istaknuo se i Aljaž Farasin. Sulejmana Velikog na premijeri je pjevao Luka Ortar, kojemu je možda nedostajalo više pjevačke snage. Velikog vezira Mehmeda Sokolovića utjelovio je Giorgio Christian Surian, a Sulejmanova liječnika Levija pjevao je Dario Bercich. Gašpar Alapić bio je Marijan Padavić, a Vuka Paprutovića tumačio je Martin Marić. Likove s turske strane utjelovili su Krešimir Škunca (Mustafa), Darko Matijašević (Ali Portuk) i Saša Matovina (Ibrahim Beglerbeg). Glasnik je bio Darko Matijašević, a scenski pokret osmislila je Ivana Kalc. Vezano uz moguće primjedbe na ovo novo scensko čitanje Zajca, citirat ćemo jednog gledatelja koji nam je kazao da mu ništa, srećom, nije uspjelo pokvariti ljepotu Zajčeve glazbe koja – po njemu – dovoljno govori sama za sebe.