Kazalište Mala scena

Uz predstavu ”Sportski život letećeg Martina” u režiji Ivice Šimića: Domovina ili imovina?

Nataša Govedić



Posljednja zagrebačka predstava redatelja Ivice Šimića prije trogodišnjeg odlaska u Kinu, gdje je prihvatio mjesto ravnatelja kazališta Meriton Children’s Theatre u gradu Xi’anu, posvećena je zatiranju dječje slobode, s jakim naglaskom na političku kritiku aktualnog hrvatskog društva korupcije. Roman Dubravka Jelačića Bužimskog »Sportski život letećeg Martina« gorak je dijalog s Kiplingovom »Knjigom o džungli«, s time da Kipling svog junaka na završetku priče povezuje i sa svijetom divljine i sa svijetom ljudi (Mowglija posvaja Messua, ali tako da mu ostavi slobodu svakodnevnog čuvanja stada, lutanja prema džungli i druženja s junakovom prvotnom životinjskom obitelji), dok Jelačić Bužimski svom Martinu poklanja finale »spasa na križu«, odnosno potpunog poniženja među ljudima i zatim magičnog skoka (gotovo bih rekla uskrsnuća) i zatim nestanka u nepoznatom smjeru.


Posebna je tema koliko često hrvatska književnost za djecu ulazi u emancipatorsku tematiku koju prvotno predlože međunarodni klasici, ali s neočekivanim zaokretom prema kršćanskoj apoteozi poraza, stradanja ili gubitka nade domaćih protagonista.


Svijet ucjena i prijetnji


Dramaturginja Lana Šarić i redatelj Ivica Šimić otvaraju i zatvaraju predstavu na Maloj sceni domoljubnim pjesmama koje su uživo otpjevane u izrazito gorkom, razočaranom i povrijeđenom tonalitetu, s jakim naglašavanjem da upravo oni koji se najviše zaklinju u ljubav za domaće sportske i stranačke »nacionalne reprezentacije«, najmanje mare za dobrobit iste te konkretne zajednice. To je i tema kojoj se proteklih godina aktivistički posvetila najbliža Šimićeva kazališna suradnica i životna partnerica Vitomira Lončar, opetovano naglašavajući da patriotizam kojim se busaju u prsa domaće političke stranke (desne i lijeve) pada upravo na političkom nemaru prema zajedničkom dobru, posebice kulturi i umjetnosti. I Martinova je sudbina u tom smislu modelno tragična: premda dječak u šumi skače devet metara u dalj i dva i pol metra uvis, uživajući u nesputanoj igri sa svojim papagajem, Martina kao potencijalni izvor dobre zarade na olimpijskim medaljama pokušavaju u svoju ekipu regrutirati dva sportska mafijaša, Dabo i Lobo.




Dječak se opire tome da bude instrument zarade i želi skakati iz ljubavi prema šumskom letu, a ne olimpijskom rezultatu, no Dabo i Lobo ga počnu proganjati, ucjenjivati, podmićivati njegove profesore, fizički zlostavljati. Kad Martinov djed (koji mu je ujedno i jedini skrbnik) završi u zatvoru zbog pokušaja da svede račune s mafijašima, Martin pristaje na natjecateljsku karijeru, ali u ključnom trenu »odleti« sa stadiona.


Ostavština: misli na što pristaješ!


Glumac Jan Novosel poklanja Martinu mirnoću, povjerljivost, odmjerenost i stidljivost, na što je dječja publika reagirala s naklonošću, bez daha prateći zaplet borbe između dječaka i sportskog kluba. Manje dopadljive i karikaturalno obojane uloge igraju Mirel Huskić (Djed s kuhinjskom krpom i nožićem u ruci) i Paško Vukasović (proždrljivi i vulgarni Dabo), pri čemu svi glumci na sebe preuzimaju i dodatni vrtuljak sporednih uloga, spretno ih rotirajući.


Papigu i djevojčicu Veroniku s nešto pretjeranog tinejdžerskog patosa i općih mjesta ptičje mime igra Dubravka Lelas. Publika nižih razreda osnovne škole mnogo je intenzivnije pratila predstavu od tinejdžera, premda je Martin izvorno napisan kao osmoškolac. Šarmantnu scenografiju pokretnih noćnih ormarića starog kova potpisuje Lucija Smolčec, dok je za glazbu odgovoran Igor Karlić. Predstava će nastaviti igrati na Maloj sceni i nakon što se njezina uprava preseli u Kinu, što je važno naglasiti jer u Zagrebu ne postoji kazalište za djecu koje bi se po umjetničkim dosezima moglo mjeriti s lokacijom koju godinama vode Šimić i Lončar.


Poruka predstave prema kojoj se korupcija ne događa samo »velikima«, nego najjače udara upravo djecu, vrijedna je i obaveznih školskih gledanja i razrednih debata. Zbilja, Ivica Šimić oprostio se sa Zagrebom predstavom/prozivkom, koja time nije izgubila romantični obol klasičnih produkcija Male scene. Kako domovina ipak nije isto što i imovina (slavnih pedeset najbogatijih hrvatskih obitelji), vjerujem da ovo nije zadnji projekt Ivice Šimića i Vitomire Lončar u našoj zemlji. Kao i Kiplingov Mowgli koji se odlično snašao između dviju kultura, tako će vjerojatno i dvojac Šimić/Lončar nastaviti putovati između Kine i Hrvatske, oplemenjujući gledatelje svojih predstava povjerenjem u nadmudrivanje mafijaških granica naše stvarnosti.