Festival novog cirkusa

Uz predstave »Kuliss«, »Blink«, »Mama/Papa Carnaval« i »Cutting Edge«: Sjekire nad glavama stanovnika

Nataša Govedić



Na Festivalu novog cirkusa prikazane su predstave »Kuliss« Lane Paić, »Blink« splitske skupine Room 100, »Mama/Papa Carnaval« francuske kompanije Cridacompany te »Cutting Edge« finske kompanije WHS. Što ako cirkus smjestimo ne samo u kontekst klasičnih kazališnih žanrova, nego u rubriku postojano nomadske ili putujuće izvedbe, koja zapravo nikada ne pripada svojim nacionalnim granicama, nego je mišljena kao pokretna šatra, hibridna i transnacionalna, nesmiriva i neograničena idejom doma kao domovine i domovine kao doma?


Sudimo li po Festivalu novog cirkusa i predstavi francusko-hrvatske umjetnice Lane Paić, dom je prostorija u kojoj možemo naći stare šivaće mašine, kapute i crno-bijele obiteljske fotografije, ali i prazninu prostora u kojemu žive još jedino stvari, ne nužno i osobe. Kao u kakvoj vožnji goletima Dalmatinske zagore, u kojima su uz cestu izgrađene ogromne vile unutar napuštenih sela, točno signalizirajući gastarbajtersku zaradu koja kroz raskošnu novu kuću podiže spomenik na vlastito djetinjstvo, ali u njemu (kao ni u kući) više nitko ne živi, tako i predstava Lane Paić govori o prostoru doma koji mnogo više govori o prošlosti, nego o sadašnjosti protagonistice.


Kuća lutaka


Njezina samoća i mijenjanje uloga u kojima se pojavljuje pod maskama zamišljenih sugovornika i partnera svjedoče o nostalgiji za vremenom legendarnih »singerica« (šivaćih mašina) i obiteljskih portreta, kao što i podno žongliranje tvorničkim špulama konca pripovijeda o principu usamljene dječje igre koja s godinama prerasta u cirkusku atrakciju pažljivo iscrtanih putanja okretanja špula (na podu obilježenih kredom), tako da se nijedan valjak ne sudari s drugim valjcima u istovremenom okretanju. Ove špule u stalnom kruženju koje umjetnica p/okreće na podu grade slike velikog vremenskog mehanizma, poetičnog upravo zato što formalno nalikuje na kotačiće sata, ali i na čaplinovsku satiru oko teme »savršene usklađenosti« švicarskih satnih mehanizama.




Na sceni su i gipsane maske koje u kombinaciji sa starinskim cipelama također upozoravaju na neku vrstu prisjećanja, djedovskog i bakinskog vremena, građanskog stana s početka 20. stoljeća. Jedna od maski u rukama performerice polako se spaja sa crnim šinjelom i pretvara u zamišljenog plesnog partnera usamljene izvođačice. No finale predstave iskače iz prvotnog muzejskog okvira kuće duhova: umjesto bijega u virtualnu romansu s licem pod maskom, Lana Paić zamata svog lutkarskog ljubavnika u tepih i baca se na žongliranje sjekirama. Mjesto doma odjednom se otvara različitim vrstama rizika, preleta i rezova, a pravim licem cirkuske umjetnice postaje akrobatska, a ne ljubavnička zanesenost. Dom se tako otkriva kao lokacija omiljene aktivnosti, umjesto mjesto sjećanja i uživanja u muzejskim zbirkama.


Bolnice i njihovi beskućnici


I splitska skupina Room 100 s predstavom »Blink« otvara problem pomanjkanja doma za osobe s poremećajem ličnosti, točnije rečeno za oboljele od shizofrenije. Performerski duet u sastavu Antonije Kuzmanić i Jakova Labrovića već nam se na Festivalu novog cirkusa predstavljao svojom velikom temom Labrovićeva brata shizofrenika, kontinuirano filmski snimanog u različitim kontekstima bolesti i oporavka od bolesti. Osim video materijala, predstava koristi cirkuske vještine radikalne kontorzije tijela, dislokacije udova i »handstand« akrobatike te vrtnje na glavi kako bi uspostavila zajedničko polje ekstremnih stanja između oboljelog brata s video snimki i cirkuserskog brata koji umjetničkom izvedbom traga za zonom moguće empatije prema bolesti najbližeg člana obitelji.


Premda je izvedba svaki put kad je odigraju iznimno potresna i snažna, s gotovo neizdrživim emocionalnim momentima prisilnog rastanka braće zbog nove hospitalizacije, problem skupine Room 100 vezan je za vrlo male pomake u radu na istom umjetničkom materijalu, odnosno za nerazvijanje i nenadograđivanje tehnika i spoznaja koje su nam prvotno predstavili gotovo istom predstavom 2008. godine.


Ta se autorska inercija može tumačiti kao zrcaljenje same teme bolesti, odnosno problema »vječnog vraćanja« u nulto stanje nemoći, ali i kao neka vrsta umjetničke stagnacije protiv koje bi se svakako vrijedilo izboriti. Moj je dojam da bi kronike shizofrenije, pod uvjetom da umjetnici pristanu na dopune i razrade svojih materijala i tehnika, mogle postati jedan od najvrednijih umjetničkih projekata na ovim prostorima.


Mjesta nelagode


O skupini Cridacompany i njezina četiri klauna iz predstave »Mama/Papa Carnaval« teško je govoriti kao o cjelovitom autorskom djelu. Niz skečeva na temu muško-muških i žensko-ženskih rituala zajedničkih sastajanja (npr. plesanja u paru jedne bradate i jedne nebradate žene ili koreografirane zamjene šilterica dvaju mladića) djeluju kao rad u nastajanju, s povremenom uspjelom točkom (driblanje prijateljevom glavom kao da je lopta), ali i s mnogo usiljenih, izlizanih dosjetki. Općenito je problem novog cirkusa kao mladog umjetničkog žanra vezan za potreban stilski pomak autora od površnog, zabavom prožetog bulevara prema sposobnosti da umjetnik misli o doslovce svim detaljima svoje izvedbe, što ne polazi svim cirkuserima podjednako za rukom.


Ni finska predstava »Cutting Edge« nije ostavila dojam pomnije autorske promišljenosti. Njezin redatelj Kalle Nio uzima za temu užas odrubljivanja ljudske glave, no brojni citati iz povijesti slikarstva ili s javnih priredbi giljotiniranja nekritički se gomilaju i bujaju na sceni sve do glavne točke stiliziranog vrištanja izvođača, ali dalje od tog nijemog krika nad okrutnostima obezglavljenja ova predstava ne dospijeva. Korištenje video produkcija stvara dodatni okus okrutnog spektakla, dakle podržava upravo onu »glad za užasima« koja je vjerojatno i dovela do toga da ljudska vrsta s toliko znatiželje prati sve javne prizore smaknuća i mučenja.


Odrubljena glava, po mom mišljenju, nije samo jedan od likovnih citata, niti tek jedan od rutinskih mađioničarskih trikova. Njezinu simboliku studiozno prati filozofkinja Julia Kristeva u knjizi iz 2011. godine, govoreći da je simbolika obožavanja ljudske glave i njezina jednako surovog progona oduvijek ugrađena u kolektivno nesvjesno. Glava je kontrolni toranj koji brine svaku nedemokratsku ideologiju, kao što je i ljudsko lice glavna podloga svake društvenosti. Govoreći, pak, o svima koji stradaju zato što im lice postaje »stranac« nekog sustava moći, novi cirkus nesumnjivo ima podlogu ovom temom postaviti daleko relevantnija pitanja negoli ih nudi poviješću slikarskih citata zaokupljena predstava »Cutting Edge«.


Radovi na putu


Ovogodišnju ediciju Festivala novog cirkusa općenito su obilježila umjetnička traganja i radovi-u-procesu, dakle sijanje za budućnost, što nagovještava da bi Festival novog cirkusa u budućnosti mogao izabrati profil produkcijske, a ne više festivalske kuće. Sudimo li po nekim drugim domaćim festivalima koji su prekinuli s praksom gostovanja i umjesto toga izabrali samo produkcijski rad, primjerice Eurokazu ili Queer festivalu, vjerujem da bi za Festival novog cirkusa bilo mudrije zadržati stari festivalski format kvalitetnih međunarodnih gostovanja, na koji se onda mogu nadovezati i produkcijske rezidencije. I ova je godina, naime, pokazala da domaća cirkuska scena ima još mnogo toga za naučiti, ne samo u smislu tehnike i produkcije, nego i ozbiljnije umjetničke ambicioznosti koju sa sobom donose vrhunska novocirkuska ostvarenja.


Ivan Kralj kao direktor festivala prije jedanaest godina započeo je proces stvaranja osobitog autorskog teritorija, u kojem se od svih sudionika zahtijevaju visoki kriteriji. I premda se čini da su promjene spore, već i sama činjenica trajanja festivala, kao i bujanja samostalne novocirkuske produkcije i vjernosti njegove publike, svjedoče o tome da je riječ o pothvatu koji valja nastaviti. Dom umjetnosti ionako nikad nije ni stabilno, ni do kraja usidreno, niti konačno »dovršeno« zdanje. Naprotiv, mobilnost ideja zaslužna je za stvaranje svake, pa tako i cirkuske internacionale.