Recenzija

Uz/buna po mjeri idealizma: Što smo vidjeli na premijeri Gavelline predstave “Cigla”

Nataša Govedić

Kad smo 1998. godine gledali Magellijevu režiju »Cigle«, bili smo sigurni da je obitelj tamnica iz koje Cigla želi i mora pobjeći. U današnjoj Dolenčićevoj režiji, obitelj je oaza autsajderstva. Tekst »Cigle« dopušta obje opcije



Jedno od klasičnih trik-pitanja u udžbenicima etike glasi: »Na brodu za spašavanje je pet putnika i jedan pas. Nema hrane ni vode. Najbliža obala nije na vidiku. Tko će prvi biti pojeden?« Kod Filipa Šovagovića pitanje je malo drugačije postavljeno, ali jednako je etično: u kući bez oca i majke žive četvorica braće. Ratne okolnosti traže da jedan od njih bude žrtvovan. Čak i ako preživi regrutaciju, hoće li mu kuća iz koje je otišao u rat zbilja ostati dom? U svemu što je ikad napisao, Šovagović je na strani stajališta da ni psa ni čovjeka ne smijemo baciti preko ograde. Ali to se ipak događa. U prvoj verziji teksta »Cigla« i tadašnjoj Magellijevoj režiji (1998), prevladavala je atmosfera očaja.


Tipičan mađelijanski crni kič »tople beznadnosti«. Kritika je u Šovagoviću mahom prepoznala »ratnog pisca«, autora groteske i zagovornika takozvanih izgubljenih generacija. Dvadeset godina kasnije, u najnovijoj inscenaciji Krešimira Dolenčića na »Gavellinoj« pozornici, dom nije samo mjesto katastrofe. Dom je prostor u kojem svatko od braće može biti svoj.


Otvorena vrata, otvoreni zidovi


Takvih obitelji inače nema na hrvatskim pozornicama, čiji dramatičari ili pišu iz perspektive »ova mala obitelj puna je velikih mržnji«, ili su i od same mogućnosti obitelji ostala samo dva leša na Krležinom sajmištu (iznimka je Zajecova »Mala Moskva«). Time ne želim reći da negativna dijagnoza tipične obiteljske depresije u Hrvatskoj nije točna. Kako ne bi bila točna, kad etičku plastiku i političku artiljeriju domaćih obiteljskih vrijednosti već dekadama najglasnije formuliraju vjerski poduzetnici. Ali Šovagović nije trgovac obiteljskim bodljikavim žicama. Njegovi likovi žive zajedno jer je ljudska povezanost »nestandardiziranih« i nekonvencionalnih članova obitelji preživjela mašinu za mljevenje ideala. Jezični ritam značajnih stanki i interpunkcijskih lomova rečenice nakon svake pojedine riječi, inače specijalnost Šovagovića kao glumca, s vremena na vrijeme hvata Ranko Zidarić. Izbor da bude na pozornici samo kao krajnje usredotočeni glazbenik nadvit nad sintisajzer, kako lik Adama igra Enes Vejzović, također je moguće usporediti s jednom od Šovagovićevih scenskih obrazina.




Tu je i Šovagovićeva sposobnost hranjenja ljudi ničim drugim do li malim brižnostima i sposobnostima slušanja, za što je, pak, zadužen Filip Križan u naslovnom liku Cigle. Istovremeno, svi su ovi »Gavellini« glumci napravili sjajne samostalne uloge, nevezane za Šovagovićeve socijalne i/ili glumačke manire. Primjerice, Levi u izvedbi Ranka Zidarića donosi na pozornicu neobičnu, gotovo fantastičnu i za većinu glumaca nedostižnu scensku kvalitetu: mir. Zidarić je svojevrsni »stub povjerenja« čitave svoje kućne orbite; ima nešto od dostojanstvene nesalomljivosti Indijanca u rezervatu suvremenog svijeta, uvijek spremnog na humorno opipavanje katastrofe. Enes Vejzović potpuno je udubljen u stvaranje elektroničkih, ritmičkih obrazaca svog lika (skladatelj: Ivan Josip Skender), upravo zato da bi se do posljednjeg takta živjelo na zvuku, od zvuka, od materije koja ovoj obitelji poklanja eter kontinuiranog emitiranja zajedničke lucidnosti. Sintisajzer je samo u jednom trenutku prekriven crnom prostirkom: kad Cigla ode u rat. Čim se Cigla vrati, sviranje opet počinje.


Đorđe Kukuljica (Picek) također odlično igra čovjeka koji slijedi objekt svojeg obožavanja logikom opsesije: kao kakav mahniti ljubavnik iz Racinea, koji nikako ne može zavladati likom koji obožava, Kukuljica zuri u svoju ljubavnu halucinaciju s maničnim sjajem u očima. Jedina »realna« osoba u čitavom tekstu je Đana u energičnoj, hrabroj izvedbi Tene Nemet Brankov. Nemet Brankov kao da jedina vidi raspadnuti namještaj i razvaljena vrata (scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin) ovog scenskog doma, ulazeći kroz vrata bez zidova vrlo odlučno, s mnogo živih emocionalnih nijansi gorke empatije i unutarnje žestine. Nemet Brankov igra heroinu koja ne može živjeti s braćom autsajdera, jer shvaća da je njihov svijet posebna zajednica pobunjenika (ona ipak svaki dan odlazi na posao i donosi im hranu i cigarete kad god može), ali razumije i da je taj svijet istovremeno i utopija i distopija, neko mjesto zajedničkog nepripadanja – mogli bismo ga usporediti s kazalištem – kojemu je iznimno vjerna. Njena ljubav prema Cigli kao da je ljubav prema utopljeniku kojeg ne može ni spasiti ni napustiti, što je ponovo jedna od brojnih analitičkih kompleksnosti Šovagovićeva rukopisa.


Režija zvuka i nestajanja


U predstavi treba osobito pohvaliti režiju zvuka Krešimira Dolenčića, točnije način na koji ovaj redatelj pomiče »Ciglu« iz klasičnog dramskog teksta prema osobitoj vrsti »antimjuzikla«, pritom čuvajući tragičnost predloška (čini se da je suradnja Dolenčića s »Gavellinim« kućnim dramaturgom Dubravkom Mihanovićem naročito uspjela kombinacija). Kad kažem antimjuzikl, onda mislim na kazališnu formu koja jako dobro zna da je mjuzikl estradno zabavište, čiji je cilj »isključiti mozak« publike, primjerice pjesmicom Novih fosila. Njihov hit na scenu donosi ekscentrična Elvira u izvedbi Ivane Bolanče, samo da bi je lik Adama bijesno ištekao iz struje i prebacio u vlastite orkestracije. Antimjuzikl je, dakle, igra s unutarnjim ritmovima i uznemiravajućim zvukovima samih likova i performera. Time što dodaje likovima glazbu, redatelj na mnogo načina pomiče iznimno Šovagovićev tekst prema libretu, pa i prema poeziji, što je zapravo »prirodna« zona autorove dramaturgije.


O liku Cigle, u majstorskoj izvedbi Filipa Križana, mogli bismo citirati francuskog filozofa Ruwena Ogiena iz njegove knjige varljivo zavodljivog naslova »Ljudska dobrota miriši na topli kroasan« (2011). U ciničnom svijetu u kojem se dobrota smatra bizarnošću, dokazuje Ogien, jedini nositelji idealizma su upravo bizarni likovi. Cigla s pregačom, u boksericama, nagnut prema Adamovom ramenu na koje svako malo spusti pusu podrške, strastveno zaljubljen u dvije cure istovremeno, spreman na sve vrste zafrkavanja koje donosi sa sobom bratska družba, nemoćan zaboraviti ogroman teret smrti svojih ratnih drugova i jednako tako otvoreno ranjiv, dječje povjerljiv kad priča o zlostavljanju koje je trpio u zatvoru – sve su to osobine nezaboravnog, na mnogo načina unikatno necenzuriranog i neiskvarenog lika. Pa ipak, to je i lik koji silno želi odmor od svoje obitelji, od svoje povijesti, od toga da nam se suvremeni ratovi lakonski serviraju uz grickalice i da ga »braća« s ove i one strane ratne bojišnice mogu posve lako pretvoriti u ratni plijen, u svečano ništavilo palih boraca. Filip Šovagović je za najnoviju izvedbu »Cigle« u Gavelli pohvalno radikalno nadopisao i adaptirao svoj inicijalni dramski tekst iz devedesetih, učinivši još vidljivijom pustoš političke ruševine u kojoj žive likovi.


Ipak, ostavio je isti finale glavnog lika Cigle, njegovu potrebu da nestane i da ga nitko više ne može pronaći. Posebno da ga ne pronađu oni koji su ga toliko puta izgubili i pogubili, što su ponovno ista ta ljudska braća s kojima je živio bez perspektive prije, tijekom i nakon rata. Nestanak o kojem sanja najavljuje se negdje prije Cigline mobilizacije sredinom predstave: protagonist želi pobjeći s dvjema ulaznicama za Teatar &TD. »Tajno« ime tog Ciglina željenog nestanka stoga definitivno ima veze s mjestom umjetnosti. Jedini je problem što je i od Teatra &TD i od Cigle nakon rata ostalo premalo slobode – nekako imamo osjećaj da bi taj preostatak valjalo dobro čuvati, inače će i on ishlapiti. Samo što ga ne možemo čuvati ni u muzejima ni u prostorima koji su opskrbljeni naoružanim tjelohraniteljima, nego nam trebaju prostori potpunog razoružanja, mašte i razbijanja ozbiljnosti. Šovagovićev tekst čuva idealizam anarhistične komune, u kojoj nitko ništa ne mora i svatko može isprobati vlastitu vrstu otpora, baš kao i vlastitu moć empatije. Svi porazi su dopušteni jer je »uspjeh« ionako najgora moguća fikcija.


B/ratovanja


Dolenčić također čuva taj Šovagovićev idealizam i samom završnom slikom predstave: laganim usporavanjem zvuka prethodno navinute ručne vatrogasne sirene, sporom vrtnjom unatrag njene velike ručke, čiji vapaj polako zamire pred publikom, okrećući se sve sporije i sporije. Čak je i taj uređaj ratne ili požarne uzbune stoga uprizoren kao glazbeni instrument. Njena pjesma istovremeno uspostavlja i tragediju i igru, bunu i uzbunu, dopuštajući mogućnost likovi koji ne vjeruju u sebe začudo vjeruju u nešto tako elementarno kao što je zajedničko prostiranje stola. Kad se Cigla vrati iz rata braća mu ne znaju pomoći, Elvira i Đana mu nisu u stanju pomoći, ali svi ostaju uz njega. Svi sjedaju s njime za stol. Slušaju ga. Ponovno dijele s njime oskudni obrok. Kad smo 1998. godine gledali Magellijevu režiju »Cigle«, bili smo sigurni da je obitelj tamnica iz koje Cigla želi i mora pobjeći. U današnjoj Dolenčićevoj režiji, obitelj je oaza autsajderstva. U dvije različite verzije Šovagovićeva teksta, obitelj je i mučilište i utočište. Tekst »Cigle« dopušta obje opcije. Glumci su bili vjerodostojni u obje verzije. Ipak, za mene ova Dolenčićeva zna nešto što Magellijeva ne zna, a odnosi se na »misterij« ljudske grupe u igri: apsolutno nije važno pobijediti. Važno je barem na trenutak imati ritam zajedničke utopije, koliko god ga različito slijedili, gubili, žalili, trebali, ponovo uspostavljali.


Šovagovićevi likovi


Radijus djelovanja Šovagovićevih likova je nevelik, ali zato autonoman. Cigla (Filip Križan) je svoj u kuhanju. Levi (Ranko Zidarić) ima svoju vlastitu zonu razmišljanja. Adam (Enes Vejzović) pripada sviranju. Stanko (Ivan Grčić) je originalan u pisanju. Možemo reći i da su to mnoga lica samog autora drame, Filipa Šovagovića, kao i da ih »Gavellini« glumci igraju s velikom nježnošću prema kolegi glumcu/piscu (Šovagović je i stalni član »Gavellina« glumačkog ansambla).