Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
11. prosinca 2019.
Kazalište Ulysses

U ZKM-u održana zagrebačka premijera »Bakhi« Kazališta Ulysses: Čitav dijapazon dubokih emocija

Foto Pixsell
Foto Pixsell
Autor:
Objavljeno: 19. siječanj 2019. u 8:27 2019-01-19T08:27:36+01:00

U adaptaciji najvažnijeg hrvatskog ambijentalnog ljetnog teatra, Euripidova tragedija uznemirujuće je atmosferičan komad temeljen na moćnoj interakciji glumačke suigre

ZAGREB Zagrebačka premijera predstave »Bakhe« brijunskog Kazališta Ulysses u režiji Lenke Udovički, održana u petak u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), predstavila je zagrebačkoj publici duh prokletstva dionizijske ekstaze u suvremenom viđenju najljepše tragedije starogrčkog dramatičara Euripida, u izvedbi koja dramu ljudske slabosti suočenu s apolonskim načelima dominacije racionalnog nad emotivnim prikazuje kroz prizmu ženskog iskustva.

U adaptaciji najvažnijeg hrvatskog ambijentalnog ljetnog teatra, gdje su »Bakhe« imale premijeru koncem srpnja 2018. u Tvrđavi Minor na Malom Brijunu, Euripidova tragedija koja tematizira borbu dviju suprotstavljenih strana ljudske prirode – racionalne i civilizirane s jedne, i instinktivne s druge strane - uznemirujuće je atmosferičan komad temeljen na moćnoj interakciji glumačke suigre.

Dvanaest protagonistkinja tijekom gotovo dvosatne predstave suvereno iznosi čitav dijapazon dubokih emocija izazvanih u prvome redu pobunom protiv patrijarhalnih dogmi kapitalističkoga svijeta i njegovih muško-ženskih stereotipa. Tome je pridodana snažna dimenzija psihološkog obračuna s vlastitim unutarnjim demonima koji se hrane na nesigurnosti i slabosti ženskog bića suočenog s nemilosrdnom nedohvatljivošću istinske slobode.

Dramski svijet Euripidovih »Bakhi«, premijerno odigranih tek nakon autorove smrti 405. godine prije nove ere, nastanjuju likovi od krvi i mesa koji su suočeni s mitološkim i božanskim, čija se uloga na neki način propituje. Antički sukob apolonsko-dionizijskog, odnosno razumnog i formalnog s osjetilnim zanosom i ekstatičnom neumjerenošću, u viđenju redateljice Udovički i dramaturginje Željke Udovičić Pleština, postaje pitanje ženske borbe protiv mračnih emocija i društvenih zadanosti.

Njihove su bakantice žene koje u jednome trenutku pokušavaju razumno razlučiti vlastite strahove, da bi se već u sljedećem trenutku mahnito valjale po podu u dionizijskoj strasti, zamrljane krvlju vlastitih sinova.
U grčkoj mitologiji Dioniz je bog vina i ekstaze, sin boga Zeusa i smrtne Semele, kćeri tebanskog kralja Kadma. On kod Euripida predstavlja instinktivnu stranu ljudske prirode, onu senzualnu i animalnu, dok Pentej, Dionizov bratić, utjelovljuje suprotno načelo razuma, reda, logike i strukture.

U mitu na kojemu Euripid zasniva svoju slavnu tragediju »Bakhe«, Dioniz, kojeg su odgojile nimfe daleko od pogleda Zeusove ljubomorne žene Here, dolazi u svoj rodni grad Tebu da bi uveo svoje obrede i postao priznat kao bog. Kako bi demonstrirao svoju moć, opčini sve žene da napuste svoje svakodnevne obaveze i odu živjeti u goru, prepuštajući se vinu, ekstatičnom plesu, pjesmi, agresivnim i seksualnim nagonima, radosno oslobađajući sve što je u njima bilo potisnuto.

Dionizu se suprotstavi Pentej, vladar Tebe, koji međutim ipak potpada pod njegove čari i dopušta biti nagovoren da se i sam preodjene u ženu i pođe u goru. Tamo ga Dioniz razotkriva te ga žene u mahnitosti razderu. Njegova vlastita majka Agava nabija na kolac sinovu glavu misleći da je lavlja. Kad se otrijezni, prepozna svojeg sina i shvati da ju je stigla božja kazna.

Tu priču antičke drame Udovički miješa sa suvremenim kontekstom sukoba iskustva onkraj poznatog i ustaljenih normi, poznatih granica građanskog prostora, ličnosti i percepcije. Napuštanje inhibicija pretvara se u kritiku držanja utabanih puteva i uvriježenih pretpostavki svakodnevnog morala. Kao i kod Euripida, pobuna protiv restrikcija društvenih zadanosti i kod Udovički završava surovom božanskom opomenom na kraju: raspuštanje psiholoških i kulturoloških granica ne može proći bez kazne. Je li ta kazna ipak prevelika – pitat će se na kraju sudionici te svevremenske tragedije.

Redateljica je klasični predložak umotala u prepoznatljivu scenu modernoga društva: predstavu otvara scena grupne psihoterapije u kojoj se protagonistkinje međusobno postupno upoznaju, paralelno se polako razotkrivajući i publici. Njihovo žensko načelo ih zbližava – što više pričaju, to su opuštenije i raskalašenije, psuju, viču, skidaju se. Strepnje i neprilagođenosti o kojima govore su različite – često prozaične i svakodnevne, ali je njihov nemoćni gnjev snažan i autentičan.

Deklarirajući svoje prosvjede svijetu, uz česta zapadanja u kakofonije, postupno napuštaju sadašnju realnost, da bi odjednom uskočile u scenu karnevalskog iskoračenja iz dotadašnje 'normalnosti': simuliraju neku vrstu grupnog kozmetičkog tretmana koji se pretvara u ludičko preklapanje i preplitanje muškog i ženskog u njima – ta androgidnost obilježava početak moderne dekonstrukcije Euripidova izvornika u drugome dijelu predstave.

Bakhe igraju Lucija Barišić, Hrvojka Begović, Anđela Ramljak, Milica Manojlović, Dora Polić Vitez, Barbara Prpić i Urša Raukar; Katarina Bistrović Darvaš je Dioniz, Ivana Krizmanić Pentej, Dubravka Miletić je Kadmo, dok Lucija Šerbedžija i Senka Bulić nastupaju kao Tiresija i Agava.

Na kraju, kada zanos oslobođenja od briga i strahova popusti pod navalom realnosti, kao u nekom filmskom završetku, povijesna spirala se naglo skraćuje i bakantice se u trenu iz krvlju oblivenih antičkih nevjesta pretvaraju ponovo u svoje moderne pandane, žene okupljene na psihoterapijskoj seansi, kojima je iskustvo primordijalnoga sna ugasilo feministički žar, ostavivši ih iscrpljene i ispuhane, ponovo na početku potrage za mirom sa sobom i s drugima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.