Trosatna predstava podijeljena u tri cjeline u režiji Helene Petković, Ivana Plazibata i Olje Lozice nejednake je kvalitete, a najuspješniji je dio kojeg zajedno s glumcima ostvaruju Olja Lozica i njezin dramaturg Matko Botić
Troje redatelja mlađe generacije imalo je priliku obilježiti stogodišnjicu rođenja Ranka Marinkovića na daskama zagrebačkog HNK. Helena Petković za ovu je omnibus-obljetnicu izabrala dramsku adaptaciju novele »Karneval«, Ivan Plazibat odlučio se za »Prah«, a Olja Lozica uzela je građu iz čak pet različitih Marinkovićevih novela, naslovivši ih »Po motivima Ranka Marinkovića«. Sve tri cjeline (ne možemo ih nazvati jednočinkama) finalno su objedinjene nazivom »U znaku vage«, koja pak upućuje prema Marinkovićevoj noveli istog naslova koja u konačnici ipak nije uvrštena u proces adaptacije za pozornicu.
Trosatni program nejednake je kvalitete. Puna otočka gustoća Marinkovićeva opusa prisutna je samo u trećem dijelu predstave, koji zajedno s glumcima ostvaruju Olja Lozica i njezin dramaturg Matko Botić. Počnimo stoga od te posljednje u nizu, umjetnički najdomišljenije predstave – unutar – predstave. Jer kao što je u Marinkovićevu opusu svaka rečenica ujedno i glazbena partitura zvukova, koliko i signalna mapa filozofskih konotacija, tako i u ovom trećem dijelu trilogije vremensko trajanje svake glumačke reakcije na zadane situacije uspostavlja uzbudljivu emocionalnu, intelektualnu, pa i ritmičnu napetost, zbog koje doista kazalište i jest više od književne činjenice.
Život u premalim prostorima
Okosnicu kubistički »ispremiješanog« Marinkovića kako mu pristupaju Lozica i Botić čini iznimna kombinacija zamišljenosti, ranjenosti i zaigranosti glumca Zvonimira Zoričića, fenomenalno precizno i otvoreno »uključenog« u reakcije ostatka glumačkog ansambla. Ovaj »senex ludens« ili zaigrano dijete/starac progonjen je sablastima svojih sugrađana, utjelovljujući svu silu teško pokretnih i potištenih Marinkovićevih likova, filozofa, ridikula i sanjara, čija nutrina duboko žudi opijate sunca, plesa, ljudskog zajedništva, ali umjesto njih dobiva stalne kazne zbog prekoračenja intelektualne brzine ostatka zajednice, dobiva otok/sobicu i usamljenost kao jedinu moguću formulu trajanja.
Tri dramatizacije Marinkovićevih proznih tekstova – novele »Karneval«, pripovijetke »Prah«, i nekoliko novela – napravili su Ana Tonković Dolenčić, Tomislav Zajec i Matko Botić, a režirali ih Helena Petković, Ivan Plazibat i Olja Lozica.
Za HNK posve netipičnu kvalitetu zajedničke igre u raznovrsnim konstelacijama uloga ostvaruje nevelika grupa glumaca: humorno lucidna, opuštena i nekonvencionalna Lana Barić; pomalo nesmiljena, pa ipak prema odsutnom protagonistu jedne prazne stolice izrazito nježna Vlasta Ramljak; pretjeranoj kontroli i »nametljivoj« brižnosti sklona Katija Zubčić; dirljivo izopćena i mučena Mirta Zečević; neponiziv Dušan Gojić i komediografski razmetljiv Dušan Bućan. Mediteranska galerija ovih likova ozbiljnošću scenske iluzije postiže univerzalnost koja nadilazi i turistički kolorit i pretvaranje Marinkovića u sustav »arhetipova južnjačke melankolije«.
Vizualno i koreodramski, scenom dominira život u pretijesnim kutijama (scenograf: Igor Vasiljev). Vratašca i ladice oronulog namještaja polako se rastvaraju i ogoljuju žive ljude zatvorene u pretincima samoće. U ormariću Zvonimira Zoričića mnoštvo je knjiga, u pretincu Vlaste Ramljak stari je štednjak na drva, a Mirta Zečević skutrit će se u nečemu nalik na horizontalnu ladicu s jastučićem. I dok Lana Barić na pozornicu donosi izmišljeni jezik guturalnog glasanja, emocionalnih intonacija cvrkutanja, hrabrenja i zazivanja susreta, upravo će njezin gubitak čitave te panorame »egzotične« živosti zatvoriti tamni horizont predstave u cjelini.
Naglasimo da je glazbena matrica trećeg dijela HNK-ove predstave koju potpisuje Matko Botić u posvemašnjem skladu s finim glumačkim odgovaranjem na unutarnji ritam trajanja scenskih akcija. Koreografiju između dječje igre »šuljanja« za likom Zoričića, okrutnosti i ekstatičnog plesa potipisuje Blaženka Kovač Carić.
Kresanje »Karnevala«
Vratimo se manje upečatljivim sastavnicima scenske trilogije. U prvom dijelu trosatne HNK-ove izvedbe pratiti nam je predvidljivo polariziranu adaptaciju Marinkovićeva »Karnevala« dramaturginje Ane Tonković Dolenčić, podijeljenu na »princip luksuza« nasuprot »principa crkvenog licemjera i lažnog asketizma«. Unatoč svom kasnoživotnom, pomalo ciničnom članstvu u HDZ-u, Marinković nikada nije djelovao kao politikantski jednostavan pisac.
Sprega smeća i kiča koja se posebno jasno realizira kroz scenografski dominantnu sliku crvenog zalaska sunca čijom kvazirazgledničkom pozadinom scenski vjetar vitla bijele plastične vrećice, dok se likovi penju na stolce i namještaju oko svog vrata zamišljene ili stvarne omče (ponovno je scenograf Igor Vasiljev), više podsjeća na površnu dekadenciju nego na oštre, nesentimentalne vizije Marinkovićeva pera.
Redateljica Helena Petković pojačala je nervozu svih likova, ubrzala replike glumaca, reducirala pojedine likove na fizičke karikature ili čak na skulpture zaustavljene u skicoznom pretjerivanju. Među glumcima se stoga jedino ističe Franjo Kuhar kao neobično mirni, tmurni i introvertni »princ karnevala« Visko, postavljen vrlo dosljedno Marinkovićevu predlošku.
Njegova autsajderskog dvojnika Bardelu igra Luka Dragić, s time da ni dramaturgija ni režija ne ističu da je na razini pripovijetke prisutan motiv dvojništva gradskih moćnika (Delongo i Budikovac), kao i gradskih gubitnika/svetaca (Visko i Bardela). Spomenimo također da je Viskov posao »paljenja ferala« itekako spojiv s tjednikom »Feral Tribune« kao listom dugotrajne, radikalne političke karnevalizacije hrvatskog nacionalnog narcizma, ali Helena Petković nije u Visku htjela prepoznati ni strast ni dostojanstvo feralovskih prvaka, poput Viktora Ivančića, Igora Lasića ili Predraga Lucića; mahom iznimno sugestivnih karnevalskih meštara novijeg nam javnog polja.
Općenito, čitanje »Karnevala« Helene Petković izbjegava svaku revolucionarnu konotaciju, vrlo oprezno dajući naslutiti da dvije suprotstavljene karnevalske povorke (jednu vodi Goran Grgić kao magistar Budikovac, drugu Siniša Popović kao Delongo) možda ipak može sustići (ne i nadmašiti) ona treća, ni od koga orkestrirana. Štih gorke podrugljivosti, međutim, ne uspijeva prerasti u puno plamsanje karnevalske pobune, kao ni uhvatiti fini trag samilosti koji tinja između dvaju besprizornih likova (Viska i Bardele).
Umjetno more
Dramatizacija novele »Prah« iz pera Tomislava Zajeca, u režiji Ivana Plazibata, izrazito strada od još jedne agresivne scenske slike scenografa Igora Vasiljeva: stalnog zibanja otvorenog mora, tamnomodre pučine, nad kojom »lebde« limene konture dviju kućica. Taj snimak lažnog mora koje nas ne zapuhuje s pozornice, ne donosi nam miris vode, nema svoj diskretni šum i ne struji snažnom energijom velike morske površine, pretvara kazališnu publiku u neku vrstu TV gledatelja, oduzimajući čak i glumcima na snazi žive izvedbe.
Tomislav Zajec dramaturški je uspostavio svijet istovremenosti, preklapanja i susretanja svih likova »Praha«, tretirajući ih kao neku vrstu košnice koja stalno bruji umom glavnog lika Tonka Jankina (Milan Pleština).
Problem ove predstave je, međutim, neprimjerena glumačka podjela: Pleština je toliko sugestivan, topao i grozničav performer da nam je veoma teško povjerovati u njegovo oklijevanje i povlačenje od svijeta. Ljubomir Kerekeš izvrstan je komičar, pa tako njegov samoubilački lik strica Antuna hoda pozornicom pokušavajući se objesiti i stalno tepajući sebi u bradu »Samo nemoj odustati! Nikako se ne smije odustati«, ali ne znamo kako je i zašto taj lik uspostavio vezu sa svojim nećakom, što je ujedno i dramaturški problem.
Triput Marinković
Ostatak glumaca (Ivana Boban, Ivan Glowatzky, Damir Markovina, Iva Mihalić) prelako upada u plošne egzaltacije, dok mir i pribranost Darije Lorenci Flatz u roli Majke uopće ne dolazi do izražaja. Scenski pokret ovog dijela izvedbe potpisuje Maja Marjančić, dok je za glazbu odgovoran Frano Đurović.
Lako je dokazati da sva tri dijela izvedbe spajaju srodni motivi izolacije, ljudskog vrvljenja, prisilno otvorenih trgova/ brijačnica/ ljetnih kuhinja, kao i međuljudske okrutnosti, stradanja svakog pojedinog iskoračitelja iz strogo nadziranih procesija konvencija. Kako ispravno primjećuje Krešimir Nemec u svojoj studiji hrvatske otočke književnosti, Marinkovićevi će teleskopi i mikroskopi prije uništiti zvjezdano nebo i uzorak morske vode koji proučavaju, negoli nam raskriliti pogled na njihovu dubinu i širinu.
Triptih naslovljen »U znaku vage« pokazuje i u kojoj mjeri veliki glumački ansambl HNK grca već i pod pritiskom jedne posve prosječne produkcije, vapeći ne samo za drugom i trećom komornom scenom, razdvojenom od opere i baleta (za koje bi svakako valjalo sagraditi zasebne kazališne kuće), nego i za elementarnom mogućnošću da HNK-ovi glumci igraju na pozornici kojoj matično pripadaju više nego triput ili čak nijedanput godišnje. Možda je spor oko dugotrajno nesposobne uprave HNK-a rješiv krajnje pragmatično: tako da na mjesto intendanta konačno dođe osoba poput Olje Lozice, dovoljno mlada i odlučna da joj učmalost i »dvorske spletke« velike žute zgrade ne uskrate mogućnost istraživačkog rada.
Sudeći i po reakcijama publike, samo su Lozica i Botić dotakli gledalište na način koji nadilazi revijalnost tona Marinkovićeva komemoriranja. Glavno pitanje stoga glasi: može li HNK-ov nasukani brod preuzeti osoba koja je pokazala sposobnost upostavljanja novih umjetničkih plovidbi, poput Olje Lozice, ili će HNK sve dublje tonuti u mrtvilo koje obilježava žalosno prevelik broj mandata Ane Lederer.
