Drama HNK-a u Zagrebu

“Tri zime” Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana: Kuća ili splav u političkim potopima

Nataša Govedić

Prizor iz predstave "Tri zime" na sceni HNK-a u Zagrebu

Prizor iz predstave "Tri zime" na sceni HNK-a u Zagrebu

Tena Štivičić je napisala provokativan i slojevit tekst traganja za ljudskim podrškama i povjerenjima, čije potencijale režija Ivice Buljana nije kapitalizirala ... Stječe se dojam da svatko glumački radi prema svom nahođenju, zbog čega je predstava izvedbeno neujednačena, puna trzaja pa naglih usporavanja, premalo objedinjena i premalo mišljenja kao cjelina



Kad god propadne država, kad god nas pregazi ekonomska ili politička ratna mašina, ruka utopljenika pokušava se uhvatiti za bilo kakav komadić tla, za bilo kakvu naplavinu sigurnosti. U drami »Tri zime« Tene Štivičić (prije Zagreba s uspjehom izvedenoj u Londonu i Ljubljani) i HNK-ovoj režiji Ivice Buljana, sigurnost kućnog praga pokazuje se krhkom, jedva održivom, traumatskom, povremeno čak i zarobljeničkom.


Sidrište predstave prisilno je »socijalizirana«, točnije rečeno u korist nove države ustaškom odvjetniku na kraju Drugog svjetskog rata oduzeta zagrebačka vila. Služinčad vile postaje nova crvena buržoazija, zaslužna za tri generacije čehovljanskih kćeri ili melankoličnih junakinja koje prije žele zaštititi stradalnike pojedinih političkih sistema, negoli se okoristiti tuđom imovinom. Iznimka je posljednja u nizu, unuka Lucija, onoliko beskrupulozna i borbena koliko je to i svijet mafijaških poduzetnika uz koji deklarativno pristaje.


Kako se drama Tene Štivičić »Tri zime« nesumnjivo naslanja na kanonske Čehovljeve »Tri sestre«, mogli bismo to i ovako reći: konačno je jedna od čehovljanskih sestara (premda je ovdje riječ o unuci prve generacije vlasnika kuće) smogla snage probuditi se iz stogodišnjeg sna, ali nažalost učinila je to logikom sponzoruše ili Trnoružice: udala se za princa koji će joj kupiti kuću, umjesto da nadigra sustav bilo vlastitim radom, bilo vlastitim integritetom.


Hrvatski narodni cinizam




San o ženskoj emancipaciji obrazovanjem premetnut je u lažnu emancipaciju seksualnim uslugama, umjetnim Lucijinim grudima i docilnim pristankom da kao supruga bude vizualni trofejčić bogatog muža. S posljednjom ženskom karikom obitelji Kralj stoga kolabira idealistički feministički projekt bakinskih generacija ovih krajeva, završivši kao goli ženski oportunizam. No Tena Štivičić ne piše samo o svojim osobnim iskustvima (dramu u javnosti prati naglasak na autentičnoj povijesti njezine autorice), već uspijeva povezati mnoge linije nasljedovanja ženskog slabljenja bilo idealističke, bilo aktivističke orijentacije.


Primjerice, spomenimo da se spisateljica i socijalistkinja Zofka Kveder javno deklarirala kao feministica, za razliku od svoje kćeri spisateljice Sunčane Škrinjarić ili svoje unuke spisateljice Sanje Pilić. Istovremeno, svaka je od navedenih žena izabrala umjetničku vokaciju, dakle i nastavak borbe za javni glas. Kako pokazuje i Tena Štivičić, žene stalno smišljaju nove strategije otpora.


Zanimljivo je koliko je aplauza i smijeha u HNK dobila dionica teksta u kojem lik Lucije objašnjava zašto se u nepravednoj državi za održavanje glave nad vodom možemo poslužiti jedino nepravednim sredstvima. Monolog o tome da trebamo biti »prilagodljivi« sustavu korupcije na način da krademo s kradljivcima i lažemo s lažljivcima publika je pročitala kao neku vrstu ciničnog trijumfa junakinje, što je karizmatična glumica Luca Anić dodatno pojačala izrazito britkom, gnjevnom dikcijom i prijetećim vitlanjem svojim svadbenim velom.


Pretrpana pozornica


Scenografija Aleksandra Denića posipa ionako mamutski zastarjelu i publici zatvorenu HNK-ovu pozornicu nepotrebno gustom mrežom istrošenog sobnog namještaja, dok se na stražnjem zidu scene projicira tlocrt kuće s tri gigantska neonska natpisa ili brojkama pojedinih povijesnih epoha o kojima govori radnja komada.


Glavna zanimljivost tog naglašenog numeriranja zbiva se prema kraju predstave, kad se brojke sve češće preklapaju, projicirajući publici istodobno i broj jedan (epohu 1945. godine) i broj dva (vrijeme tik pred Domovinski rat – 1990. godinu) i broj tri (godinu 2011).


Redatelj Ivica Buljan nije intervenirao u prostor HNK na način na koji je to nedavno lucidno učinio redatelj Paolo Magelli, pomaknuvši pozornicu bliže publici time što je zatvorio nekoliko redova partera i tako otvorio glumce kontaktu s publikom, nego je radije izabrao zadržati konzervativnu veliku distancu između publike i performera, što je rezultiralo ne samo slabom razgovjetnošću pojedinih glumaca (pri čemu dikcija nikada nije jača strana Buljanovih uprizorenja), nego i dojmom da čitavo vrijeme gledamo panoramski snimak filma kojemu bi mnogo više pristajalo komorno ili bar bližeplansko kadriranje.


Glumci su u ovoj trosatnoj predstavi nezgrapno sitni u odnosu na stvari i kulise koji ih okružuju, dok se sa zatrpanom pozornicom nose na različite načine, malokad se uspijevajući izdvojiti iz pozadine.


Zahtjevnost karakterizacije


Ksenija Marinković kao Maša i Dragan Despot kao Vlado, dakle ključni roditeljski par predstave, napravili su kvalitetne studije nesnalaženja starije generacije u svijetu nezaposlenosti, emigracije i domoljubnog licemjerja. I Marinković i Despot iznutra pažljivo grade čitav pozadinski svijet svojih likova, samim time postižući veliku scensku sugestivnost.


Slično vrijedi i za Mislava Čavajdu (ranjeni susjed Marko), Bojana Navojca (zlostavljački, eksplozivni, ali u isti mah posve emocionalno skršeni suprug Švabo), Silvia Vovka (nježni, spašeni ratni dezerter i mlađa verzija Mašina oca Saše) i Barbaru Vicković (ogorčena, nemoćno gnjevna i sarkastična kćer Dunja). Drugi dio glumaca odlazi u pretjerano stilizirano, akoprem i humornu karikaturu glumu.


Primjerice, Nina Violić kao baka Karolina ili prva građanska suvlasnica sporne kuće mnogo je uvjerljivija kad se osloni na mlađu verziju svoje uloge ili ironičnu interpretaciju blisku emocionalno nestabilnoj Blanche iz »Tramvaja zvanog čežnja«, nego kad igra laserski oštru baku Karolinu. Ni Almi Prici nažalost ne uspijeva uhvatiti starinsku frekvenciju razoružavajuće naivnosti Monikina lika, premda se nešto od vedre skrušenosti i introvertnosti uloge čuje u dionicama koje su pjevane (glazba: Mitja Vrhovnik Smrekar).


Redateljski je mnogo veća pozornost trebala biti poklonjena i nijansama pojedinih uloga (posebno najstarije generacije) te njihovom međusobnom usklađivanju. Stječe se dojam da svatko glumački radi prema svom nahođenju, zbog čega je predstava izvedbeno neujednačena, puna trzaja pa naglih usporavanja, premalo objedinjena i premalo mišljenja kao cjelina.


Govoreći o lakšem putu glumačke karikaturalnosti, spomenimo i Madu Peršić kao Ružu Kralj, komesarski odsječnu i mjestimično dikcijski nerazgovjetnu, kao i Sinišu Popovića kao ostarjelog Sašu. Popović bi trebao na sceni iznijeti najpotresniju pripovijest predstave (rastanak čovjeka i njegova voljenog konja), za što ponovno redateljski nije pripremljen teren. Jadranka Đokić igra Alisu, točnije rečeno svojevrsnog ženskog Hamleta ili jedini lik koji se ne želi pridružiti općem piru malograđanštine, ali ni njezina rola nije »centrirana« na način jasne redateljske odluke da joj prida važnost etičke osi čitave predstave.


Osim toga, u originalnoj drami Alisa napušta kuću/zamku/domovinu. U zagrebačkoj inačici, Alisa ostaje sjediti za obiteljskim stolom, dok joj s jedne i druge strane stola sjede azijski pjevači lokalnih šlagera (Rieka Suzuki i Simon Yoshida), ostavljajući je u »čistilištu« kućne nigdine.


Politika ostanka


Što se sve srušilo u posljednjih stotinu godina? Vjera građana u bilo kakve reformatorske pokrete, bilo s komunističkim bilo s nacionalističkim predznakom. Povjerenje ljudi da će ikada otplatiti dugove koje su im naprtile i lijeve i desne vlasti. Čak se rastopio i oslonac na obiteljsku zajednicu, iz koje svi odlaze trbuhom za kruhom. Na takvom stratištu vrijednosti, na takvom grobištu ljudske usamljenosti i besperspektivnosti, Tena Štivičić napisala je provokativan i slojevit tekst traganja za ljudskim podrškama i povjerenjima, čije potencijale režija Ivice Buljana nije kapitalizirala.


Čak ni temu otimačine stanova koja se tijekom Domovinskog rata još jednom ponovila na ovim prostorima, ali sada s drugačijim predznakom nego na završetku Drugog svjetskog rata. Pa ni temu politike ostanka u Hrvatskoj, kojom predstava programatski završava, a koja uistinu graniči s nemogućim pothvatom preživljavanja. Buljanove »Tri zime« stoga bih okarakterizirala kao redateljski i politički veoma konzervativno scensko djelo, na isti način na koji je to i klasična psihoanalitička teorija, uvjerena da se trauma vrti u stalno istom krugu represije i izbijanja iz kojeg nema ni »konačnog« ni inovativnog izlaza.


Tome nasuprot, mnoge su se terapijske škole 20. i 21. stoljeća obračunale upravo sa shematičnošću i patološkom zatvorenošću takvog stava, zahtijevajući od pacijenata, jednako kao i od građana, drugačiju vrstu osobne odgovornosti (možda najuspješniji primjer promjene fokusa s „vječnog vraćanja istog“ na moguće promjene u sadašnjosti predstavlja realitetna terapija).


Buljanov pristup Teni Štivičić sigurno će imati poklonika u redovima publike, već i zato što je dugoročna ogorčenost najjači narodni običaj hrvatske kulture, ali moj je stav da kazalište treba proizvoditi višak eksperimentalnog mišljenja, a ne samo ponavljati postojeće obrasce nemoći. U to ime, »Tri zime« pogledajte kako biste odlučili gdje stojite na spektru ženske i uopće građanske samosvijesti: tužno zagledani prema prošlosti ili možda svjesni da u svakom sadašnjem trenutku itekako možete poduzeti bar minimalnu mjeru otpora režimu beznadice.


Kako je rekao židovski pisac, stradalnik holokausta i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel u svojoj »Noći«: ili služite zatvorenoj i beznadnoj ili pak služite otvorenoj i maštovitoj slici svijeta. Izbor je – neizbježno – na vama.